D. Dijanović/Rekonstrukcija svjetskog poretka

Vrijeme transformacije međunarodnoga poretka

Američki geostrateg i bivši diplomat Henry Kissinger u knjizi Svjetski poredak 2014. godine napisao je kako je rekonstrukcija međunarodnoga sustava najveći izazov za današnje državnike. Nema nikakve dvojbe da živimo u vremenu tektonskih lomova i transformacije međunarodnog poretka. Stari poredak umire, a novi se još nije rodio, a takva se razdoblja u studijama međunarodne sigurnosti označavaju kao najopasnija.

Povratak surovog realizma

Sukobi velikih sila, borba za moć i resurse, interesne sfere, naoružavanje… Ovo su obrasci ponašanja koji su bila karakteristični za razdoblje 19. st. pa do kraja Drugoga svjetskog rata. No oni su sve više prisutni i na današnjoj međunarodnoj sceni. Poslijeratna eshatologija ljudskih prava nakon 1945. naglašavala je suradnju među narodima i državama kao jedini modus operandi međunarodnih odnosa. Romantične pripovijesti o kraju povijesti obilježile su kraj 20. stoljeća. Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu na velika vrata vraća surovi realizam u međunarodne odnose.

Rat u Ukrajini svakoga dana odnosi nove ljudske živote, a o uništavanju infrastrukture bolje je i ne govoriti. I jedna i druga strana vjeruju u pobjedu što mogućnost pregovora i direktnoga strateškog dijaloga čini malo vjerojatnom. Niti jednoj niti drugoj strani ne odgovara sadašnje stanje na terenu. Ukrajina prirodno brani svoj teritorij i ne može odustati od njegova vraćanja pod svoj suverenitet, a Rusija s druge strane ne kontrolira sve one teritorije koje je i službeno u svom ustavu proglasila dijelom Ruske Federacije. Win-win situacija tu nije moguća. Ratu se ne nazire kraj. Ukrajina postiže određene uspjehe u kontraofenzivi, no oni su, realno gledajući, vrlo skromni. Uspjesi bilo koje strane mogući su samo uz velike ljudske žrtve.

Rat u Ukrajini primarno je akt agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, no u širem smislu to je i rat Zapada, koji Ukrajini pruža svekoliku pomoć, i Ruske Federacije. I Zapad (koji je, prema Naftaliju Bennettu stopirao mirovni sporazum Ukrajine i Rusije u ožujku 2022.) i Rusija u ratu vide priliku za međusobni obračun. Za sada je riječ o proxy (posredničkom) ratu, no dugoročno ni šira eskalacija nije isključena.

Rivalstvo SAD-a i Kine

Rat u Ukrajini Rusiju je trajno udaljio od Zapada i gurnuo prema još snažnijoj suradnji s Narodnom Republikom Kinom. Upravo je Kina treći akter neohladnoratovskog nadmetanja. Peking pritom predstavlja američkoga glavnog strateškog konkurenta u 21. stoljeću. Opasnost od izravnoga vojnog sukoba SAD-a i Kine prije svega je regionalne prirode i odnosi se na područje azijsko-pacifičke regije, odnosno Indo-Pacifika.

U ovoj regiji može se prepoznati veći broj vrućih točaka, od kojih treba izdvojiti Južnokinesko more, Istočnokinesko more i Tajvanski tjesnac. S obzirom na to da se radi o regiji najvećega gospodarskog rasta u koju se seli središte svjetske moći, Sjedinjene Američke Države, ako žele ostati velikom silom, po zakonu nužnosti ne mogu napustiti azijsko-pacifičku regiju. S druge strane, Narodna Republika Kina ne može postati globalnom silom, pa čak ni regionalnom hegemonom ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji i odande ne istisne američki utjecaj. Sve to govori u prilog dugoročnoga strateškog rivalstva.

Već na samome početku Trumpova mandata neki su se autori, analizirajući utjecaj uspona Kine na SAD i svijet, pitali može li međusobno rivalstvo dovesti do vojnoga sukoba. Inspirirajući se klasičnim Tukididovim djelom „Peloponeski rat“, tako je Graham T. Allison, američki politolog i profesor na Harvardu, koji je obavljao funkcije u nizu administracija, od Ronalda Reagana do Baracka Obame, u svibnju 2017. objavio knjigu „Predodređeni za rat: Mogu li Amerika i Kina izbjeći Tukididovu zamku“.

Sintagma „Tukididova zamka“ pokazuje dinamiku odnosa vladajuće sile i sile u usponu koja je opisana u spomenutom Tukididovu djelu: „Uspon atenske moći i strah koji je on izazvao kod Sparte učinio je rat neizbježnim“. Allison je na temelju istraživanja došao do zaključka da je u posljednjih pet stoljeća postojalo 16 slučajeva u kojima se pojavio obrazac potencijalnoga sukoba kada sila u usponu dovodi u pitanje poziciju vladajuće sile koja želi zadržati dominantni položaj, tj. status quo. U 12 od 16 slučajeva izbio je ratni sukob. U četiri je slučaja sukob izbjegnut, od toga tri od početka 20. stoljeća do danas. U knjizi se kreće od dvije pretpostavke: prva je da je rat između Kine i SAD-a u sljedećim desetljećima ne samo moguć nego je više vjerojatan nego što se to danas priznaje, a druga je da rat nije neizbježan. Podcjenjivanjem opasnosti, upozorava Allison, povećava se rizik od sukoba.

Tri bloka?

Neohladnoratovsko nadmetanje ima snažne reperkusije na geopolitičke procese diljem svijeta. Vojni pučevi u nizu zemalja Zapadne Afrike (Mali, Burkina Faso, Niger i Gabon) dobrim dijelom imaju protufrancusku i protuzapadnu notu. Osim toga, i u ovim i u njima susjednim zemljama kao što su Sudan, Čad, Libija i Srednjoafrička Republika utjecaj Rusije i Wagner grupe ojačao je posljednjih mjeseci i godina. Iznimka je Gabon gdje je i nakon smjene vlasti vlast proamerički orijentirana.

U neohladnoratovskom kontekstu čini se da zemlje globalnog Juga reafirmiraju politiku tzv. nesvrstanosti. Dosadašnjem utjecaju Zapada u Africi javlja se alternativa u vidu članstva u BRICS-u. Na samitu održanom prošloga mjeseca ovaj je savez proširen na Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Etiopiju, Argentinu, Egipat i Iran. Nakon proširenja, BRICS zauzima 46 posto svjetske populacije i nešto više od trećine svjetske ekonomije. Usporedbe radi, G7 pokriva manje od 10 posto svjetske populacije i 30 posto svjetskog BDP-a. BRICS se sve više, iako se ne radi o koherentnoj organizaciji, percipira kao alternativa političko-ekonomskoj dominaciji Zapada.

Kina i Rusija, nema nikakve sumnje, nastojat će iskoristiti BRICS kao polugu jačanja vlastitog utjecaja u drugim zemljama članicama. Pokušat će ove zemlje odvojiti od zapadnog utjecaja. No realnije je očekivati da će sve zemlje BRICS-a osim Kine i Rusije voditi svojevrsnu novu politiku nesvrstanosti. One će razvijati odnose s Kinom i Rusijom, odnosno SAD-om i EU-om, ali će odbijati nametanje političkih i ekonomskih ograničenja s bilo koje strane. Ove zemlje tako nisu uvele sankcije Rusiji nakon početka rata u Ukrajini.

In fine, izgledno je da svjedočimo stvaranju tri bloka: rusko-kineskog (euroazijskog), zapadnog (SAD, EU i zemlje anglosfere) i tzv. zemalja globalnog Juga, tj. država u razvoju, možda predvođenih Indijom kao od kraja travnja najmnogoljudnijom zemljom svijeta. Treći bi blok tako okupio zemlje koje ne žele striktno geopolitičko svrstavanje kao svojedobno nesvrstani. Indija je zemlja koja je ranije bila u britanskoj, tj. zapadnoj sferi utjecaja („biser britanske krune“). Ti utjecaji nisu nestali, ali Indija energetski snažno surađuje i s Rusijom. Politika nesvrstanosti, zemljama BRICS-a (izuzev Rusije i Kine) donijela bi ekonomske koristi, pridonijela bi diversifikaciji globalne moći, a ove bi zemlje zauzele moguću poziciju posrednika u različitim diplomatskim aktivnostima i prijeporima između zapadnog i ruskog-kineskog bloka.

Budućnost Europe

Europa je do kraja Prvoga svjetskog rata predstavljala najvažnijeg aktera međunarodne sigurnosti i praktički centar svijeta. Nakon Drugoga svjetskog rata Amerika konačno preuzima globalni primat, a uloga Europe slabi. Stvara se tzv. transatlantska veza u okviru koje Europa postaje pod-pol američke politike. Europsku uniju Zbigniew Brzezinski svojedobno je označio kao „najvažniji američki mostobran u Europi“.

Prošloga tjedna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen proglasila je rođenje „Europske geopolitičke unije“. To bi trebalo predstavljati iskorak prema cilju europske strateške autonomije. Strateška autonomija podrazumijevala bi to da Europska unija može samostalno donositi određene strateške odluke vodeći se primarno svojim interesima, a taj bi koncept podrazumijevao i izgradnju europskog sustava obrane koji bi egzistirao uz NATO. Koncept obrambene strategije formuliran je u studenom 2021. godine u dokumentu pod nazivom „Strateški kompas“.
Koncept strateške autonomije ipak se za sada čini kao projekt bez stvarna sadržaja. Rat u Ukrajini pokazao je da Europa slijedi američku politiku, a vrlo brzo bi se to moglo pokazati i na primjeru odnosa s Kinom. Koncept strateške autonomije u teoriji može zvučati divno i krasno, no njega bi federalistička osovina Pariz-Berlin prvenstveno htjela iskoristiti za daljnje slabljenje ovlasti nacionalnih država.

Bilo koja rasprava o budućnosti Europe, čiji globalni potencijal prema svim istraživanjima erodira i ne može pratiti potencijal SAD-a i Kine, mora krenuti od vrijednosnih polazišta i demografije kao ključne strateške točke. Europa izumire pred našim očima, a zamjena stanovništva više nije „teorija zavjere“ pomahnitalih desnih literata, nego proces koji sve brže uzima maha. Ako jedan kontinent odustane od sebe, sve druge rasprave postaju suvišne kao i ona svirka na tonućem Titanicu.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo