Z. Gavran: Potvrđuje li egzodus Armenaca iz G. Karabaha da su razgraničenja među zajednicama neminovnost suvremenog svijeta?

Vrijeme:6 min, 56 sec

 

Jedno je od glavnih pitanja suvremenog svijeta: Mogu li sukobljeni narodi ili zajednice u međusobnom nepovjerenju, strahu ili osvajačko-obrambenom neprijateljstvu tolerirati jedni druge na istim teritorijima? Mogu li i dalje živjeti skupa, ili se vraćati nakon što oružani sukobi završe? Ako je suditi po Armencima u G. Karabahu i po nizu drugih situacija, pa tako i ovoj u BiH, a i u sebi te sa Srbijom nepomirljivom Kosovu, to se ne čini realnim ni izglednim. Što bi značilo da nasuprot konceptu ’suživota’ (konvivence), snošljivosti, multikulturalizma, liberalne demokracije i civiliziranog dijalog stvarnost sve češće ide nepovratno drukčijim ili suprotnim smjerom od željenoga i proklamiranoga. Dozreo je stoga trenutak da se, dok se kojegdje ’bruse noževi’ za nove sukobe i obračune među ’bližnjima’ različitih identiteta, o tomu ozbiljno razmisli te se na temelju svijesti o takvim trendovima izvuku, i na širem i na užem planu, odgovarajući zaključci. Bolje prije  nego poslije.

 

Tisuće armenskih izbjeglica iz Gorskog Karabaha bježe u izbjeglištvo u Armeniju, izvješćuju agencije. Armenska zajednica na tom području brojila je do ovog oružanog sukoba još svega 120.000 ljudi. Sada oni najavljuju masovni egzodus u svoju nacionalnu državu nakon što su neusporedivo jače i brojnije snage azerbajdžanske države najprije posve opkolile, a zatim i krenule u napad na to područje.

Istina, to desetljećima prijeporno autonomno područje, unatrag trideset godina faktički pripadno susjednoj Armeniji, praktički sve države na svijetu priznaju kao dio Azerbajdžana. No, kao i u pogledu Tajvana, koji gotovo svi diplomatski priznaju kao dio „jedne Kine“, mnoge države pozivale su i pozivaju da se inkorporiranje u međunarodno priznatu državu kojoj formalno pripadaju – i G. Karabah u Azerbajdžan i Tajvan/Formoza u NR Kinu – ne vrši nasilno, oružano, vojno, nego isključivo dogovorno.

Jugoslavensko-velikosrbijanska i muslimansko-bošnjačka agresija odnosno nasilja kao uvod u daljnja „etnička čišćenja“ na širem planu?

Događanja posljednjih godina, slijedom dviju snažnih i uspješnih azerbajdžanskih vojnih ofenziva, dodatne su tragedije za ionako tragičnu tisućljetnu povijest staroga i časnoga armenskog naroda. Naroda s bogatom kulturnom tradicijom i baštinom ukorijenjenom u kršćanstvu još od desetljeća nakon Krista. Azerbajdžanci su pak muslimani, turskijski narod blizak turskomu u demografskoj i ekonomskoj progresiji, a Azerbajdžan je u čvrstom savezništvu s Turskom, od koje dobiva i vojnu potporu. No to je posebna tema. U ovom osvrtu nešto je drugo u žarištu, a to su „etnička  čišćenja“, izgoni, iseljavanja i preseljavanja stanovništva.

Jugoslavensko-velikosrbijanska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kojoj su se slijedom vlastitih pobuna pridružili domaći Srbi, na početku, a na Kosovo krajem 1990-ih, bila je praćena „etničkih čišćenjem“, dakle izgonom, ubijanjem ili zlostavljanjem ne-Srba s okupiranih područja poradi stvaranja etnički homogenih prostora zamišljene i žuđene „velike Srbije“.

Time je ponovno aktivirana metoda eliminacije drugih naroda s određenih područja, koja se željelo pretvoriti u etnički homogena ili jedno-etnička. Takva praksa nastavila se u BiH i u postupanjima Armije BiH, prorešetane dotadašnjim oficirima/zapovjednicima iz JNA, koji su već sudjelovali i u agresiji na Hrvatsku. I Armija BiH imala je za politički i vojni strateški cilj etnički „očistiti“ područja pod vlastitom kontrolom od što više Hrvata i Srba, poradi širenja vlastitog ’Lebensrauma’ i ovladavanja područjima s izmiješanim ili s većinskim hrvatskim ili srpskim područjima. U čemu je u znatnoj mjeri, poglavito protiv Hrvata, i uspjela, osim na onim ciljanim područjima na koja nije uspjela prodrijeti zaslugom obrane i oružanog otpora hrvatskih snaga odnosno HVO-a i HR Herceg-Bosne i potpore njima iz Republike Hrvatske i iz iseljeništva. No i to je posebna tema, za drugu prigodu.

Načelo multietničnosti, multikulturalnosti i suživota u različitosti sve više ugroženo u praksi

Na temelju tih i niza drugih novijih iskustava po raznim zemljama ili područjima, moramo se s pravom zapitati: Potvrđuje li egzodus Armenaca iz G. Karabaha da su razgraničenja po etničkim kriterijima postala neminovnost i neizbježnost suvremenog svijeta? Iako diljem globusa toliki prizivaju i obvezuju se na poštovanje načela multietničnosti, suživota i zaštite manjinskih prava, već malobrojan niz mnogo većeg broja konkretnih primjera pokazuje da su etnička čišćenja suparničkih zajednica drastičnija i temeljitija u „modernom“ razdoblju nego tijekom prijašnjih, stoljetnih i tisućljetnih, razdoblja „predmoderne“ povijesti.

Da je načelo multietničnosti, multikulturalnosti i suživota u različitosti sve više ugroženo u praksi, potvrđuju i mnogi drugi primjeri. Ne samo za vrijeme oružanih sukoba, nego i u miru i u razdobljima poratnih procesa koji su imali za cilj obnovu prethodnoga stanja. Koliko se Hrvata, muslimana-Bošnjaka ili Srba vratilo na područja u BiH koja su u ratu ili pod okupacijom ili poslije toga napustili? Koliko će se kršćana vratiti na područja u Siriji i Iraku s kojima su bili istisnuti pod okupacijom ili suočeni sa smrtonosnom ugrozom od nadirućih snaga „Islamske države“ (ISIL, ISIS)?

Koliko će se Ukrajinaca ikada vratiti na Krim ostane li on u sastavu ruske države? Koliko će se Rusa vratiti u one dijelove Ukrajine iz kojih su izbjegli slijedom ratnih događanja izbjegli kada oni budu vraćeni pod jurisdikciju Kijeva? Zar će ikada u Jemenu biti obnovljen vjerski suživot i ponovno miješanje po istim selima i gradovima šijita sa sunitima u mirnom suživotu nakon što je među njima u proteklom desetljeću bjesnio brutalni (i ujedno zamjenski, između S. Arabije i Irana) rat za vlast i teritorij, u kojem su se islamske vjerske frakcije tako oštro sukobile i nepomirljivo podijelile i vojno i politički i teritorijalno?

Hoće li se ikada potomci trijebljenih, prognanih i izbjeglih domicilnih Tatara vratiti na Krim pod ruskom kontrolom i vlašću? Hoće li ikada preživjeli ruandski Tutsiji, nakon što su 70 posto njih u malo dana pobili g. 1994. neprijateljski Hutiji, moći u miru i razumijevanju živjeti jedni s drugima, birati vlasti i surađivati u obnovljenom uzajamnom povjerenju?

Hoće li se ikada prognani, izbjegli i odseljeni Hrvati vraćati na svoja povijesna područja u BiH, Bačkoj, u srbijanskom dijelu Srijema ili u Boki kotorskoj?

Vratimo li se bliže nama ovdje, moramo se otvoreno zapitati i druge suočiti i s pitanjima i s realnim, istinitim odgovorima na njih: Hoće li se ikada izbjegli ili pod pritiscima, progonima ili suočeni s politikama zlostavljanja i istiskivanja prognani, izbjegli i odseljeni Hrvati vraćati na svoja povijesna područja u BiH, Bačkoj, u srbijanskom dijelu Srijema ili u Boki kotorskoj?

Dodajmo i jedno drugo pitanje, koje za velik dio Europe postaje sve krupnije, a na koje nitko još ne nudi pravi odgovor: Hoće li se ikada domicilni Šveđani vratiti živjeti u četvrti koje su recimo u Malmöu uzurpirale, zaposjele i svoju „vlast“ u njima uspostavile brojčano već dominantne zajednice agresivnih islamskih useljenika, pod upravom organiziranih bandi, zajednice koje nemaju namjeru ili nisu u stanju ili im njihova „vlast“ ne dopušta inkulturirati se, a još manje asimilirati se u zatečeno švedsko društvo, u švedsku demokratsku, europsku, zapadnu naciju i kulturu i u njezinu liberalnu, posve svjetovnu, sekularnu, individualističku i moralno-vjerski gledano dekadentnu demokraciju?

Jedno je od glavnih pitanja suvremenog svijeta: Mogu li sukobljeni narodi ili zajednice u međusobnom nepovjerenju, strahu ili osvajačko-obrambenom neprijateljstvu tolerirati jedni druge na istim teritorijima? Mogu li i dalje živjeti skupa, ili se vraćati nakon što oružani sukobi završe? Ako je suditi po Armencima u G. Karabahu i po nizu drugih situacija, pa tako i ovoj u BiH, a i u sebi te sa Srbijom nepomirljivom Kosovu, to se ne čini realnim ni izglednim. Što bi značilo da nasuprot konceptu ’suživota’ (konvivence), snošljivosti, multikulturalizma, liberalne demokracije i civiliziranog dijalog stvarnost sve češće ide nepovratno drukčijim ili suprotnim smjerom od željenoga i proklamiranoga. Dozreo je stoga trenutak da se, dok se kojegdje ’bruse noževi’ za nove sukobe i obračune među ’bližnjima’ različitih identiteta, o tomu ozbiljno razmisli te se na temelju svijesti o takvim trendovima izvuku, i na širem i na užem planu, odgovarajući zaključci. Bolje prije  nego poslije.

Zdravko Gavran

Povezano:

Zoran Krešić: Etničko čišćenje u FUP-u, svi izabrani inspektori Bošnjaci

POLJSKI PREDSJEDNIK Duda traži od Ukrajine da prizna masakr i etničko čišćenje 100 tisuća Poljaka u II. sv. ratu

ETNIČKO ČIŠĆENJE HRVATA PORUŠENO SVE HRVATSKO Bošnjaci uništili 350 milijuna maraka vrijednu nepokretnu imovinu Hrvata Bugojna

ZLOČIN BEZ KAZNE/Posljednji Hrvat Grabovice – Drago Mandić: „Bez pravne odgovornosti za etničko čišćenje Hrvata nema pravog suživota!

Haški sud je Žarka Puhovskog proglasio nevjerodostojnim svjedokom, tvrdio je da je Oluja etničko čišćenje

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Odgovori