D. Dijanović/Komunistički zločini nad Hrvatima neistražena su tema

Zbornik „Komunistički zločini I“

Javna je tajna da od vremena hrvatskog osamostaljenja određeni političko-ideološko-interesni krugovi na različite načine nastoje spriječiti odnosno onemogućiti objektivnu javnu raspravu o zločinačkoj prirodi komunističke Jugoslavije. S obzirom na snažan utjecaj bivših struktura na političke i gospodarske procese u Republici Hrvatskoj do dan danas Hrvatska nije do kraja raščistila s poviješću totalitarne komunističke Jugoslavije.

Kao što stoji u uvodu zbornika radova „Komunistički zločini I“, nedavno objavljenom na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, „komunistički zločini na području bivše Jugoslavije još uvijek su u znatnoj mjeri neistražena tema. Izostanak lustracijskoga procesa u državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, nedostupnost arhivskoga gradiva komunističkih vlasti i nedovoljan broj povjesničara specijaliziranih za ovu temu, razlozi su za to“.

U Hrvatskoj nije provedena lustracija iako je ona pitanje elementarnog morala i pravednosti jer je nemoralno da u demokratskome sustavu dojučerašnji batinaši, kičmolomci, ubojice, doušnici, prokazivači i medijski sponzori totalitarnog sustava uživaju ista prava kao i njihove žrtve. Ako, naime, istu društvenu poziciju uživaju zločinac i žrtva time se šalje kriva poruka, posebno mlađim naraštajima, kako se isplati sudjelovati u zločinima totalitarnog sustava, a ne isplati suprotstavljati tome istom zločinačkom sustavu. Nekažnjavanje zločina poticaj je za činjenje novih zločina u budućnosti jer stvara ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti.

Lustracija ni u jednoj postkomunističkoj državi nije provedena na zadovoljavajući način, no bilo bi vrlo lako politološkom, sociološkom i ekonomskom analizom utvrditi kako su one zemlje koje su provele barem ograničenu lustraciju danas i ekonomski uspješnije od onih koje lustraciju uopće nisu provele. Ponajbolji primjer za to je Poljska. Lustracija je nužna i zbog obračuna s korupcijom. Dokaz tome istraživanja su koja pokazuju kako su njemački državljani koji su živjeli u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, tzv. DDR-u, i danas skloniji korupciji od stanovnika bivše Zapadne Njemačke.

Slijedom navedenoga svaki iskorak prema istraživanju komunističkih zločina potrebno je bezuvjetno poduprijeti. Već spomenuti zbornik o komunističkim zločinima vrijedan je prilog na tome putu. Sam zbornik uredili su dr. sc. Vladimir Šumanović, dr. sc. Vlatka Vukelić i Danijel Jurković, a obuhvaća sedam radova.

U članku „Poratni komunistički zločini u Zagrebu“ Marko Ardizzone piše o tome kako su nakon ulaska snaga Jugoslavenske armije u Zagrebu uslijedile masovne likvidacije osoba označenih kao protivnicima komunističkoga režima. Žrtve toga sustava uglavnom su bili pripadnici vojnih i civilnih tijela Nezavisne Države Hrvatske. Dokazi koji potvrđuju masovne likvidacije sadržani su u objavljenim dokumentima jugoslavenskih vlasti, iz kojih je vidljivo da su bile naređene od samoga vrha režima. Materijalni dokazi za navedene događaje pronađene su i istražene masovne grobnice u Zagrebu i njegovoj okolici: masovna grobnica u Gračanima, iz koje su ekshumirana 294 kostura, masovna grobnica na Tuškancu, iz koje su ekshumirana 72 kostura, masovna grobnica u jami Jazovka kod Žumberka, iz koje je ekshumirano 814 kostura.

Vlatko Smiljanić i Danijel Jurković napisali su rad o masovnim likvidacijama političkih protivnika komunističkoga režima na području virovitičkoga kotara nakon Drugoga svjetskog rata. Iz dokumenata komunističkih vlasti vidljivo je da su se likvidacije dogodile kod sela Stari Gradac i Suhopolje. Zločini su izvršeni u približno isto vrijeme: sredinom lipnja 1945. Žrtve zločina pripadnici su vojske NDH. U likvidaciji kod Staroga Gradca smaknuto je 307 osoba, dok je pet osoba uspjelo pobjeći sa stratišta. Broj žrtava ubijenih kod Suhopolja nije poznat, ali je iz dokumenata u kojemu je zločin opisan navedeno da se radi o nekoliko stotina ubijenih. Zločin kod Suhopolja počinili su pripadnici 5. crnogorske brigade iz sastava 3. crnogorske divizije Jugoslavenske armije, dok postrojba koja je izvršila zločin kod Staroga Gradca ostaje nepoznatom. Iz dokumenata u kojemu je opisan taj zločin može se zaključiti da je likvidaciju na toj lokaciji naredilo zapovjedništvo 28. slavonske divizije Jugoslavenske armije, dok su zločin proveli pripadnici 17. slavonske brigade iz sastava te divizije.

Doc. dr. sc. Vladimir Šumanović, na temelju arhivskih i objavljenih izvora te relevantne literature opisuje zločine 11. dalmatinske brigade u Širokom Brijegu i Kočevskom rogu. Ti zločini odnose se na likvidaciju dvanaestorice franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu u veljači 1945. te na višednevne egzekucije zarobljenika u Kočevskom rogu kraljem svibnja i početkom lipnja 1945. U slučaju likvidiranih franjevaca poznat je njihov identitet, odnosno imena i prezimena ubijenih, dok zaključak o konačnom broju osoba usmrćenih na Kočevskom rogu još uvijek nije moguće donijeti. Na tom su mjestu u dvije masovne grobnice pronađeni posmrtni ostatci ukupno 280 muških osoba za koje je, po pronađenim predmetima, moguće zaključiti da su bili vojnici NDH.

Izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić napisala je rad pod naslovom „Neobjavljena knjiga Krunoslava Draganovića o komunističkim zločinima u Jugoslaviji“. Hrvatski svećenik Krunoslav Draganović nakon rata je prikupio iskaze brojnih svjedoka o poslijeratnim komunističkim zločinima u Jugoslaviji. Na temelju prikupljenih iskaza Draganović je imao namjeru napisati knjigu o komunističkim zločinima u Jugoslaviji. Knjiga, međutim, nikada nije objavljena jer se Draganović pod nerazjašnjenim okolnostima vratio u Jugoslaviju 1967. Iskazi koje je prikupio od iznimne su važnosti za istraživanje zločina na području bivše Jugoslavije jer se u njima nalaze podatci o rasporedu postrojbi Jugoslavenske armije na kraju rata i navode se moguće lokacije masovnih grobnica na području Jugoslavije.

Doc. dr. sc. Wollfy Krašić piše o neuspjeloj otmici bivšega ministra NDH Mate Frkovića 1948. u Australiji. Rad ukazuje na to da su dosadašnja saznanja o ovome događaju jednim dijelom netočna. Članak potvrđuje da je Frkovićev suradnik bio doušnik jugoslavenske obavještajne službe, kodnoga imena „Micika“. Pokušaj Frkovićeve otmice bio je sastavni dio jugoslavenske operacije „Gvardijan“ kojom je razbijena „Akcija 10. travanj“, koju je organiziralo nekadašnje vodstvo NDH.

Dr. sc. Tanja Pavelin, Ivan Turudić i Ivana Bujas potpisuju članak pod naslovom „’Prisilno prevođenje u drugu vjeru’ kao ratni zločin u presudi protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzije Stepinca“. Prvi dio bavi se analizom sudskoga postupka protiv Alojzija Stepinca, s težištem na optužnicu i kaznena djela stavljena mu na teret, za koja je i osuđen, stavljaju sve u kontekst vremena. Drugi dio analizira kazneno djelo ratnog zločina, za koje je Stepinac osuđen, opisano pod točkom 3. optužnice, a kažnjivo člankom 3. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države te njegov odnos s kaznenim zakonodavstvom prije donošenja toga Zakona, kao i međunarodnim humanitarnim pravom u vrijeme donošenja Zakona. Kazneno djelo ratnoga zločina sagledava s aspekta zakonitosti te se zaključuje da je predmetno načelo prekršeno osudom zagrebačkog nadbiskupa Stepinca za navedeno kazneno djelo, koje kaznenim zakonodavstvom prije donošenja Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, niti međunarodnim humanitarnim pravom u vrijeme donošenja toga zakona, a time niti u vrijeme terećenog počinjenja kaznenoga djela za koje je Stepinac osuđen, nije bilo propisano.

Zbornik zaključuje rad Domagoja Đereka „Prisilno iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine nakon Drugoga svjetskog rata“. Nestanak Poljaka iz BiH nakon rata ogledni je primjerak lošeg poslijeratnog odnosa Jugoslavije prema pripadnicima nacionalnih manjina. Na primjeru Poljaka može se ustanoviti da se je komunistička Jugoslavija ubrzo nakon rata nastojala riješiti pripadnika nacionalnih manjina iz onih područja u kojima su živjeli u većem broju i kompaktnim zajednicama. Članak preispituje tezu o dobrovoljnom iseljenju Poljaka iz BiH u Poljsku nakon rata koja je uvelike zastupljena u dosadašnjim historiografskim radovima o ovoj temi. Suprotno tezi o dobrovoljnom odlasku u članku se pružaju argumenti u prilog zaključku da su Poljaci kroz razne oblike poticaja i pritisaka na poslijeratnoj lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini bili prisiljeni na odlazak iz BiH u Poljsku. Rad se temelji na dokumentima jugoslavenske komunističke vlasti, režimskom tisku i dosadašnjoj historiografskoj literaturi napisanoj o ovoj temi.

Teško je ne složiti se s urednicima zbornika koji ističu da hrvatska javnost još uvijek nije sustavno i cjelovito upoznata s temom komunističkih zločina, pa tako i s onim zločinima koji su se dogodili na području hrvatskih zemalja u razdoblju Drugoga svjetskog rata i neposrednoga poraća. Slijedom toga, kao cilj zbornika navedeno je to da želi popuniti tu historiografsku prazninu. Kvaliteta radova svjedoči u prilog tome da je cilj ispunjen, a nadamo se da će nastavak uslijediti brzo i donijeti nove kvalitetne historiografske priloge još uvijek nedovoljno istražnim stranicama hrvatske povijesti.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo