Šiljo: „Epidemijska demokracija“ izjeda samu sebe i ono što je u njoj

Događaju li se milijunske migracije s predumišljajem ili na mah? – I u tom prijeporu sve ovisi o tomu s kakvih pozicija tko što promatra. Za liberalne demokrate sve se događa „na mah“, slučajno i bez podmuklosti. Za konzervativce, tradicionaliste, nacionaliste i kritičke mislioce sve se čini „s predumišljajem“, po nečijem dugoročnu planu i perfidnoj mu zamisli. Platonovi „filozofi“ zbivanja i procese smišljaju, „robovi“ ih ostvaruju, a „vojnici“ – kojima upravljaju „filozofi“ – bdiju da robovi ostvarivanje njihovih zlih zamisli i planova ne bi spriječili. Eto, to je ta „idealna država“, nacionalna i nadnacionalna, polu-globalna, u kojoj se tolike „epidemije“ tako selektivno tretiraju. Tako da u sebi slobodan čovjek praktički nema šanse izmijeniti išta. Uvjeravaju nas da je upravo to prava demokracija. A zapravo je to „epidemijska demokracija“. Ona izjeda samu sebe i ono što je u njoj.

U pravnom nazivlju spominju se četiri vrste ubojstava: obično ubojstvo, ubojstvo s predumišljajem, ubojstvo na mah i ubojstvo iz nehaja/nehata. Sva četiri uvijek i nužno znače oduzimanje život ljudskom biću, no razlozi počinjenja različiti su.

Ne s predumišljajem, ne podmuklo, ne planski

„Ubojstvo na mah“  smatra se takvim usmrćenjem drugog čovjeka kada je počinitelj bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti ili patnje. „Puknuo mu film“, bez prethodne pomisli ili predumišljaja. „Eksplodirao“. „Izgubio samokontrolu“. „Poludio (na koga)“.

Ukratko, do ubojstva na mah dolazi iz afekta, a ne dolazi ni svjesno ni namjerno, pogotovu ne s predumišljajem, ne podmuklo, ne planski.

I za epidemije Covida 19 u razdoblju 2020. – 2022. može se reći da su se pojavljivale po zemljama i kontinentima bez predumišljaja. Onako kao što Mihalić u jednoj pjesmi kaže u naslovu, kao „proljeće bez namjere“. Nije ono imalo namjeru doći, nego je jednostavno, eto, došlo. Samo po sebi. Ne da bi išta htjelo. Nego onako. Tako je „ispalo“.

U to da je širenje onoga što je označeno kao virus SARS-CoV-2 bilo nenamjerno odnosno posve spontano mnogi ne vjeruju. Naprotiv, vjeruju da virus nije slučajno, nehotice dakle, preskočio sa šišmiša na čovjeka. Nego da ga je čovjek uzeo mikropincetom iz šišmiša i malčice „usavršio“ u laboratoriju. Dodao mu nekakve opake RNA-šiljke i ostalo što je potrebno da bude štetniji i pogibeljniji za ljude nego što bi inače bio. A onda da su se čitave strukture i establišmenti znanosti, farmaceutske industrije, medicine, politike, policije, medija i svekolikih lakovjernih poklonika i širitelja suvremenih laži i prijevara dale u akciju kako bi nad čovječanstvom „vježbale strogoću“. I kako bi svojim mjerama nanijele nove i neprocjenjive štete čovječanstvu.

Vjernici i nevjernici epidemije odnosno pandemije

Čovječanstvo se otad dijeli na dvije nepomirljive skupine: na vjernike i nevjernike epidemije odnosno pandemije. Vjernike i nevjernike korone i protukoronskih mjera. A dijeli se i na one koji su podlegli od korone i na one koji su podlegli zaslugom nametanja službenih mjera, cjepiva, medicinskh (ne)tretmana, nuspojava i ostaloga. Od kojih je samo jedna od mjera bila – prisilno cijepljenje ili ucjenjivačko natjerivanje na cijepljenje.

I tako, mnogi jesu ubijeni, bilo od poznatih nam uzročnika povezanih s djelovanjem novoga virusa („nevidljivog neprijatelja“) ili s mjerama protiv njega.

Jesu li ubijeni s predumišljajem ili bez njega, dakle na mah, ili možda nehotice, to je još predmet brojnih naknadnih istraživanja i rasprava. No ona su i one su i danas „strogo kontrolirane“, poput Hrabalovih „strogo kontroliranih vlakova“.

Je li zaista prohujala epidemija najopasnija od svih? Ta tobožnja „pandemija“; mijenjana je naime definicija tog pojma prije no što je buknulo ono što je nazvano „Covid-19“. Taj „kineski virus“ (Donald Trump). Koji se navodno sada, najednom „sezonski“, poput gripe, vraća sve masovnije u nekim novijim inačicama. – Nedvojbeno, nije to najopasnija epidemija. Ima ih, medicinski gledano, neusporedivo smrtonosnijih. Ali je njihovo širenje posljednjih desetljeća uspješno zaustavljano. Što će biti ubuduće, ne znamo.

Postoje i mnoge druge „epidemije“, koje su dosad, od Kaina i Abela naovamo, okužile milijarde ljude

No osim epidemija kojima se bave virolozi, epidemiolozi i ostali „-olozi“ postoje i mnoge druge, koje su dosad, od Kaina i Abela naovamo, okužile milijarde ljude. Dolaze, ubijaju, čine štetu…, a nitko ih ne smatra epidemijama.

Recimo epidemije nasilja i ratova, epidemije sebičnosti i bezdušnosti, epidemije nemorala, epidemije ateizma i materijalizma, proždrljivosti i hedonizma, individualizma i liberalizma, panseksualizma i abortizma, homoseksualizma i transseksualizma… Ili epidemije masovne proizvodnje (s otuđujućim, robovskim radom za strojem, na blagajni ili na pokretnoj vrpci) i epidemije potrošačkih društava, epidemije reklama, koje nas preplavljuju i još malo pa će nas zagušiti. Epidemije banaka, papirnog i virtualnog novca, kreditnih kartica… Epidemije raznovrsnih otrova kojima se prskaju žitarice, povrće i voće. Epidemija lijekova, medicinskih pripravaka i „alternativnih“ metoda liječenja. Epidemija praznovjerja (horoskopi, simboli, vračanja, pretkazivanja budućnosti…) i idolopoklonstva.

Tu su i epidemije masovnog i legalnog i nekažnjivog djelovanja tihih ubojica (sol, šećer, bijelo brašno… odnosno previše nezdrave hrane općenito, dok drugdje caruje „epidemija“ neimaštine i gladi), pošast računala i mobilnih odnosno „pametnih“ telefona. Epidemije posvudašnje upotrebe plastike. Epidemije uništavanja šuma, onečišćenja tla, zraka i voda. Epidemije apartmanizacije lijepih i najljepših obala i krajolika. Epidemije manipulacije medijima, demokracijom, biračkim popisima, lažnim vijestima, anketama. Epidemije povijesnih izmišljotina i krivotvorenja istine…

Epidemije u Hrvatskoj, stare i nove

Ima tih epidemija, ima; toliko ih ima da nisu prebrojive. I uglavnom prolaze bez ikakvih protumjera. Bez spasonosnog bilo testiranja i izoliranja, bilo cijepljenja ili liječenja. Dapače, one koji dižu uzbunu ili pozivaju na pobunu zbog takvih opakih i jako raširenih epidemija progone, izgone ih iz (Platonove) „idealne države“. U kojoj su postojala tri staleža: filozofi, vojnici i robovi. Popper i mnogi drugi smatraju da je tu bila riječ ne o idealnoj, nego o totalitarnoj državi. Možda.

No Platon je imao pred očima božanski ideal. A što imamo danas? Imamo to da svijetom bez božanskog ideala ne upravljaju najbolji, mudri, učeni, čestiti i vrli filozofi, čovjekoljubi i bogoljubi. Nego svijetom vladaju i drmaju neki tomu oprečni, obskurni tipovi i klike. Smišljači i upravljači svakojakih epidemija. Fanatici vlastitih sebičnih koristi, moći, slave. Mračne ideje izrastaju im iz mračnih im duša. Ili obrnuto. Ovisi o tomu kak se zeme.

U Hrvatskoj su sada došle na red neke nove epidemije, pored već jako raširene epidemije političke i ine korupcije, koja ne posustaje unatoč svim „borbama“ i kampanjama za njezino iskorjenjivanje, unatoč svim prisezanjima na nju. I pored epidemije već poslovičnog spolnog i bespolnog nasilja, koja isto tako ne posustaje unatoč istambulskim i ostalih konvencijama i deklaracijama. Trenutno je užarena epidemija inflacije – poskupljivanja svega i svačega. Ojačala je i epidemija predizbornih kampanja, muljanja, samohvala, ogovaranja, klevetanja. Zaredala su i otkrića epidemijskih slučajeva „zaboravljanja“ dužnosničkih unošenja podataka u imovinske kartice. Na djelu je i nimalo bezazlena epidemija, doduše vrlo rijetkih, ali i vrlo štetnih, „ustaških“ ili „fašističih“ znakova po tribinama nogometnih stadiona. Epidemija vampirskog jugoslavenstva i pansrpstva dobila je u (neo)socijalističkoj Hrvatskoj i „bratskim“ joj republikama nov zamah. A o epidemiji europejstva i europskih integracija kao panaceji da se i ne govori.

Mnoge od tih epidemija izgledaju kao da se pojavljuju „na mah“. No mnogi ne žele biti naivni; smatraju ih epidemijama „s predumišljajem“. Mjere, cijepljenja, terapije i liječenja njih ne postoje. A ako i postoje, ne djeluju. Gadne su te epidemije. Kod nekih samo „glogov kolac“ pomaže. No njega ili nema, ili ga nema tko zabiti u srce takve epidemije.

Migracijska epidemija: na mah ili s predumišljajem?

Jedna od težih epidemija jest ona migracijska. Prema zapadnoj Europi nahrupili su i milijuni iz istočne Europe, a i sve više njih uglavnom iz azijskih i afričkih zemalja. Mnogi ovo posljednje nazivaju „invazijom na Europu“. No pravih mjera i svekolike političke, moralne i fizičke potpore borcima protiv invazije nema. Za razliku od onih protiv ruske invazije na Ukrajinu. Nema dakle ni u odnosu prema epidemijama pravice. Jedne se zatire u samom zametku, u svakom pojedinom slučaju, a druge se pušta da se praktički bez otpora šire. Da sve preplave. Da nas sve zaraze i postupno dokrajče.

Događaju li se milijunske migracije s predumišljajem ili na mah? – I u tom prijeporu sve ovisi o tomu s kakvih pozicija tko što promatra. Za liberalne demokrate sve se događa „na mah“, slučajno i bez podmuklosti. Za konzervativce, tradicionaliste, nacionaliste i kritičke mislioce sve se čini „s predumišljajem“, po nečijem dugoročnu planu i perfidnoj mu zamisli. Platonovi „filozofi“ zbivanja i procese smišljaju, „robovi“ ih ostvaruju, a „vojnici“ – kojima upravljaju „filozofi“ – bdiju da robovi ostvarivanje njihovih zlih zamisli i planova ne bi spriječili. Eto, to je ta „idealna država“, nacionalna i nadnacionalna, polu-globalna, u kojoj se tolike „epidemije“ tako selektivno tretiraju. Tako da u sebi slobodan čovjek praktički nema šanse izmijeniti išta. Uvjeravaju nas da je upravo to prava demokracija. A zapravo je to epidemijska demokracija, koja izjeda samu sebe i ono što je u njoj.

Povezano:

Priopćenje PHB-a: Epidemija ili pandemija, strah ili sloboda, ustavnost ili diktatura…?

TikTok emocionalno i duhovno ubija našu djecu

Šiljo/Hrvatsko nebo