H. Hitrec/Došao iz šume Gege s trorogom kapom pa udario na bit kršćanske vjere

Nastavlja se rujan 2023.

Ljeto na izdisaju, pile se drva, čiste dimnjaci, noći sve hladnije, danju ugodno i divljim svinjama na toplom asfaltu zagrebačkom. Živimo u sretnom razdoblju svemira, a da toga i nismo svjesni. Odnosno od nekoga smo vremena svjesniji, barem oni koji su gledali jednu od najboljih, svakako najdramatičnijih dokumentarnih serija u povijesti televizije – onu o rađanju i širenju svemira, od plinovitoga mračnoga doba do oblikovanja galaktika, zvijezda i planeta. I zastrašujuća, je li, pretpostavka da će svemir umrijeti slično kao što se rodio, u crnoj rupi koja ipak nije svršetak, kao što nije bila ni početak. Elem, svemir je sada u najljepšem svom izdanju, rasvijetljen zvijezdama, blistav momak pred kojim su još milijarde godina, barem toliko koliko je milijarda iza njega. Utješno. A mi na neznatnom komadiću stvrdnute okrugle zemlje koju nazivamo Zemljom, cendramo, kukamo, ratujemo i slično, umjesto da budemo sretni što živimo u najboljem trenutku svemira, a i punoj zrelosti naše zvijezde. Eto, što ti je čovjek – hoda Zemljom pogleda uprtog u zemlju, ne diže oči prema zastrašujućem veličanstvu svemira. Ne hoda malen pod zvijezdama, naprotiv, ohol je i samoživ, drži sebe jedinstvenim i jedinim, samim i samcatim u svemiru ili barem jedinim putnikom mliječnim stazama.

Nevjerojatne su, ali u skladu s rečenom oholosti, histerične reakcije na dva događaja u prošlome tjednu, a povezana s izvanzemaljcima, pravim ili izmišljenim. Nekako istodobno na ta su stvorenja svrnuli pogled Meksiko i SAD, u potonjem slučaju na visokoj razini, u Kongresu. Čitam u našim novinama sarkastične napise, ne samo sumnjičave nego i potpuno nespremne na drukčiji pogled, ironiziranje čak i bliskih susreta iskusnih pilota. No dobro, u meksičkom je slučaju najvjerojatnije ipak riječ o obmani, pustili su snimku bića koje izgleda kao čovjek ili lutka, s jedinom razlikom što taj putnik ima tri prsta. Ali ni to nije bez vraga, odmah gledatelj pomisli da je tu SPC imala prste i da priča o nebeskom narodu nije daleko od istine. Drukčiji je ipak američki kongresni skup o izvanzemaljcima, budući da je teško povjerovati kako su toliki ugledni ljudi, čak i republikanci, nasjeli na priču o svemirskim migrantima i upustili se u ozbiljna razmatranja. Njima nije servirano organsko tkivo nepoznata podrijetla, nego neobjašnjive pojave iznad američkoga tla, lijepo rasvijetljene letjelice čija brzina i sposobnost nagle promjene rute gore-dolje i lijevo-desno bez sumnje upućuju da se ne radi o ljudima poznatoj tehnologiji, pa čak ni sjevernokorejskoj. Zaključci konferencije nisu poznati, to jest sve se opet jednom svelo na nagađanja, ali i dojam da „oni koji znaju više“ i dalje znaju više, ali ostaju u nadmoćnoj šutnji.

Raskokodakali se, međutim, rečeni naši sumnjičavci, tvrdozemljaši koji priznaju samo prst pred nosom, a čim je riječ o njima neobjašnjivim pojavama, padaju u trans vulgarnog opiranja. Da su samo malo zavirili u Knjigu Postanka, primjerice, mogli su pronaći rečenice koje neodoljivo podsjećaju na izvanzemaljske intervencije, kao i poslije u tekstovima nekih proroka, u svakom slučaju na revoluciju koja je munjevito ubrzala evoluciju i nenadano dovela do čovjeka kakvoga danas (na žalost) poznajemo, a ta se predstava zbila ne tako davno, prije dvadeset ili trideset tisuća godina, možda četrdeset, hajdmo biti blagonakloni. Moja naklonost toj tezi jest samo ponešto spekulativna, ali i literarna, naime uvijek pitam primitivne evolucioniste kako je u malo vremena čovjek bio u stanju napisati ep o Gilgamešu.

No dobro, tu prestajem, za sada. Ova je rubrika ipak posvećena prizemnim stvarima poput političkih i nešto kulturnih događaja u ovom našem, običnom životu na Zemlji podijeljenoj, zapuštenoj, zagađivanoj i s mnogih strana razaranoj. Hrvatska je iznimka, lijep, božanstveno lijep vrt s nesposobnim vrtlarima, doduše. Zemlja velikih mogućnosti kojima se nemoguće ne koristiti, ali ipak to činimo, osim u statistikama kao sredstvu zavaravanja. Ljudi jedva spajaju kraj s krajem, ali spajaju, vrte se u začaranom krugu na rubu siromaštva, ali tu je zato država koja intervenira kao spomenuti izvanzemaljci ili Ameri nakon Drugoga rata s Unrinim paketima – i eto nama sreće, što bismo bez nje, države, koja dugo pušta trgovce i bankare da omaste brkove na našoj nesreći, a onda se odjednom prene, baca narodu pakete, a radosni ih narod raspakira i vidi da je dobro, ali i da tu ima nekih caka. Cijene padaju tako brzo da se ljudi ne mogu skloniti, trče prema skloništima, no mnogi se ne dospiju spasiti. Pouka iz povijesti: nitko nikada nije uspio nadmudriti trgovce (osim u Mletačkom trgovcu) – ako negdje malo popuste, naći će načina da negdje drugdje nadoknade, pa i opet zarade. A to se i sada zbiva. Bankari će malo podignuti sada nepostojeće kamate na štednju, nakon što su (strane) banke godinama i godinama radile budale od naših građana, hrvatskih građana, ne samo sa švicarcima.

Sreća je da većina naših ljudi nije imala što staviti u banku, pa nisu oštećeni. U zaključku: država intervenira (na stranu dobri potezi s energetikom) kada su svi stranci toliko zadovoljni da ih neko malo nezadovoljstvo ne može rastužiti, ili intervenira kada se bliže izbori, što se sada pokazuje u lijepoj kombinaciji u susret multiizbornoj godini, pripreme za koju su odavno počele, a sada se ubrzavaju, pa već znamo tko će biti premijerka, a tko samo premijer, je li to divovski političar niskoga rejtinga ili nervozna gospođa iz Nemremo. Sva ta zbivanja pozorno prate pupovčani ne bi li na vrijeme uskočili u pobjedničku lađu, jer ako već nisu konstitutivni barem nastoje biti konstruktivni u vlastitom interesu, a vlastiti je vlast ili barem dioništvo. U međuvremenu se drže HDZ-a kao pijan plota, jer vrhu te stranke očito ne smetaju njihovi licemjerni protuudari, pogotovo kada se radi o permanentnoj ugroženosti u vrijeme Domovinskoga rata, ali i poslije, pa tako nakon hrvatskoga obilježavanja Medačkoga džepa iz kojega se prosipalo po Gospiću – eto pupovčana koji se žale što Hrvati nisu u bijelim rukavicama oslobađali svoj teritorij, okupiran u srpskom teroru. Kao što se žale na Oluju i Knin, grad doista oslobođen u bijelim rukavicama, pa nitko od ondje zatečenih nije smrtno stradao, osim navodno jednoga čovjeka koji se popiknuo, ali su zato hrvatski zapovjednici ležali u Haagu i trebali smo angažirati vrsne odvjetnike, što je koštalo, naravno, o čemu sada GONG postavlja neumjesna pitanja i htio bi da mu se dadu u ruke ugovori. Ja bih htio vidjeti ugovore iz kojih je razvidno koliko ta ista hrvatska država, koju GONG podbada i mrzi, daje iz proračuna toj udruzi poznatoj po paralelnom suživotu s legalnim državnim tijelima. No to su naša posla, u normalnim država neshvatljiva. I takva država ipak parira obilježavanjem važnih pobjeda u ratu, u rujnu posebno slavljenjem šibenskoga čuda ili početka epske bitke za Vukovar.

Današnje bitke vode se protiv navale migranata, u bijelim rukavicama po europskoj preporuci, premda ni sama „Europa“ nema pojma kako doskočiti toj ne više krizi, nego novoj selidbi naroda s istoka i juga na zapad. A limes popušta. I kako to da je Europa i nadalje Eldorado, a na njezinim se granicama vodi užasan rat, koji prijeti proširenjem. Jesu li krijumčari, trgovci ljudima, objasnili nesretnicima da ne idu u dobrom pravcu i da su im informacije pogrješne? Ili je riječ, a bit će da je tako, ipak o organiziranoj destabilizaciji europskih zemalja, koje će kad-tad, biti islamizirane. Migranti (među kojima doista ima i nevoljnika, ali manje) putuju s mobitelima i novčano ne baš loše opskrbljeni, što znači da su financirani, a njihovi mentori biraju uglavnom samo mlade i snažne, fertilne takoreći, ha, koji se ne će i ne žele prilagoditi europskom načinu života, nego europski uništiti, poništiti i na kraju uvesti svoje zakone, šerijatske ili slične, a već sada – kako svjedoči snimka iz Danske – otvoreno izražavaju prijezir prema domaćinu i prijete da će ga zatrti. Glede ruta: ne idu migranti u Kinu, ne idu u Indiju, ne idu u Rusiju, znaju da bi udarili u tvrdo, pa hajdmo u Europu koja se i inače pokazala mekanom, došli su Turci do Beča (ne i u Beč), pa što mi ne bi i dalje, misle oni, vladali su „naši“ u povijesti velikim dijelom istočne Europe, a da nije bilo prokletih Hrvata stigli bi vrlo daleko na zapad. Je, s Hrvatima se nije šaliti, zato mi sada samo, kažu oni, prolazimo tom opasnom zemljom i to ondje gdje su ju „naši“ dobrano istanjili dok su još bili u snazi. Pa dok su svi zabavljeni ruskim svijetom, srpskim svetom i sličnim svjetovima, mi mic po mic stvaramo u Europi islamski svijet, a olakšava nam i to što su u mnogim europskim zemljama već odavno uspostavljeni mostobrani, eto primjerice u Francuskoj, ali ne samo u Francuskoj. A onoga blaženog temelja koji je Europljane sjedinjavao, kršćanskoga temelja, više gotovo i nema, osim nešto u nevažnim zemljama poput te Hrvatske, ali i ondje se njišu zahvaljujući pametnim medijima koji iznutra razaraju sve značajke hrvatskog identiteta, pa naravno i kršćanske fundamente.

Da ne budem općenit, svrnuo bih oči na novinara Gegu. Usred kršćanskoga, katoličkoga hrvatskog naroda, udario Gege na bit kršćanske vjere, na uskrsnuće Isusa Krista. Otkrio da se „naša moralna okosnica“ zasniva na lažnoj vijesti od prije 2000 godina. Otkriće objavio u hrvatskim, zagrebačkim novinama koje se i dalje naivno smatraju „narodnim“ za razliku od drugih. Pa otkriće stavio u naslov, a kako je to uspio? Pa tako jer je Gege i urednik subotnjega večernjeg priloga, može mu biti. Cijeli taj tekst pozorno bi trebali pročitati prvenstveno novinari o kojima (suvremenima) piše sve najgore, osim o sebi, ali nas zanima onaj drugi, staljinistički dio koji se nije mogao pojaviti ni u komunističkim jugoslavenskim vremenima, svakako ne poslije uspostave diplomatskih odnosa Beograda i Vatikana. Ipak se nadalje pazilo da se ne diraju barem temelji kršćanske vjere, premda je i nadalje bilo zazorno biti vjernikom, te su se i pitomiji članovi jedine Partije potajno vjenčali ili krstili djecu. I eto se sada, 2023., u hrvatskoj državi, pojavio Gege u punom sjaju izrugujući se vjeri i vjernicima odnosno hrvatskom narodu u cjelini, ali i svima drugima koji pripadaju kršćanstvu, pravoslavnima i inima. Pojavio se Gege s idiotskom provokacijom, zašiljen kao da je upravo došao iz šume s trorogom kapom, još zabrađen, ni ne pokušavajući razmotriti činjenicu da je Krist na doista čudesan način uspio stvoriti novu kulturu, novu civilizaciju koja se zasnivala na poštivanju ljudskoga bića, na jednakosti svih ljudi, dobroti, nenasilju i milosrđu, i da je taj nauk u kratko vrijeme od nekoliko stoljeća postao dominantnim u tada poznatom svijetu. To je, znači, ta „naša moralna okosnica“ i bez nje nas nema i ne će nas biti, sve drugo vodi u despocije i propast. (Uzgred, dan poslije, u nedjelju, u istim novinama sjajan članak o Robertu Schumanu koji je govorio da će „demokracija biti kršćanska ili je ne će biti. Antikršćanska demokracija bit će karikatura koja će potonuti u tiraniji i anarhiji.“) Pobješnjeli subotnji ateist Gege, međutim, privatizira javno glasilo, čineći isto kao i oni koji spaljuju ili bi htjeli spaliti i Bibliju i Kuran, jednima ili drugima svete knjige, a u to se ne smije dirati. Postoje stvari koje su nekomu ili nekima svete i treba ih poštovati. Tako i vjeru kršćana da je Isus Krist, nepobitno povijesna osoba (Tacit) nakon patnja i smrti uskrsnuo i tako dao nadu onima koji u Nj vjeruju da poslije smrti ne će otići u ništavilo, dao im utjehu. Utjehu vjere. Glede Isusova uskrsnuća postoje biblijska i izvanbiblijska svjedočanstva, zapisi evanđelista, ali i Flavija koji nije bio kršćanin, ali je zastao osupnut neobjašnjivim događajima, potresom i pomračenjem punoga mjeseca u času Kristove smrti, i još mnogim znacima da je Krist bio Mesija. Prazan grob intrigira do danas, sve do priglupih konstrukcija kao što je Da Vincijev kod, do rasprava oko „torinskoga platna“ i tako dalje, a je li Isus doista uskrsnuo u stvari je suvišno pitanje – jest, ako čovjek u to vjeruje. A vjerovali su i vjeruju milijuni i milijuni. Može li u tolikom mnoštvu biti toliko lakovjernih, teško je pretpostaviti. Kao što je uskrsnuće teško pojmiti iz prizemnoga, racionalnoga (po ljudskoj mjeri) zaključivanja ili čak medicinskih dovijanja. Vjera ne podliježe paraznanstvenim tumačenjima, a kako se prava znanost razvija tako dolazi do točke kada i sama poseže za vjerom.

Ostavimo gege zaostale u rigidnom paklu, ali ipak još nešto o zadnjim rečenicama toga teksta kojemu jednostavno nema mjesta u javnom prostoru. Naime, Gegine misli nisu toliko usmjerene protiv kršćanstva općenito, nego protiv hrvatskih kršćana, jer zna mulac da je katolička vjera velik i snažan dio hrvatskog identiteta, kao i jezik primjerice. A i jezik mu je odiozan, „okljaštreni hrvatski koji će se sada štititi zakonima i kazamatima“, veli klatež, dajući prilog prijedlogu zakona o hrvatskom jeziku, praveći se blesavim da ne zna kako se u tom pacificiranom prijedlogu (na žalost) ne spominju ni novčane sankcije, a nekmoli kazamati koji pripadaju vremenu iz kojega je Gege uskrsnuo, na prepast uvrijeđenoga hrvatskog naroda.

Idemo dalje. U istom broju, čini mi se, polunovinar koji sebe tačno naziva Hrvatskim jezikom, piše panegirike onom bjesomučnom Trifunoviću, srbijanskom glumcu koji je vrijeđao hrvatske majke i „njihovu kopilad“, hrvatske policajce i nadalje sve redom. Te je Trifunović genijalac, te je zvijezda velikoga sjaja, treba ga nositi na rukama i u Hrvatskoj koju je zadužio (tako otprilike). Još jedan radostan primjer u što se – poglavito subotom – pretvara „narodni list“ koji je doista i u olovnim vremenima imao ležernije teme od raznih borba i vjesnika, ležerniji u smislu da nije baš bio bilten komunističke vrhuške. Za istinu reći, ima taj dnevnik i sada vrhunske kolumniste potpuno različita kova od trorogog, ima Davora Ivankovića, ima Hrstića, Ristića, Despota i još poneke, ali oni rade radnim danom uglavnom.To su doista vrsni novinari, a ne padobranci u novinstvu, rado ih čitam i znam da nikada ne će dobiti nagradu Društva novinara koje su okupirali Gege i slični. Eh, i to su naša posla. A o Trifunoviću zaključno: čim mu istekne zabrana dolaska u Hrvatsku i Schengen uopće, eto njega opet u Hrvatskoj, sa psom ili bez psa, naći će za njega ulogu hrvatski filmaši, mogu se kladiti. U međuvremenu je narodni heroj u Srbiji, i on Slobin đak, premda i bez parizera.

Kad smo već pri filmašima i hrvatskim navadama: jedna jest da je grijeh snimiti odličan film, a ako se dogodi, onda ga treba prešutjeti. Događa se to sada s filmom Dnevnik Pauline P. koji putuje po brojnim festivalima europskim i sjevernoafričkim (Egipat, Alžir), ali o tome u medijima ni slova, barem koliko sam pratio. Neka, takvi su običaji. S kulturom u svezi samo još ovo: lijepo je da se digitalizira svekolika hrvatska kulturna baština, velika je to stvar. Ipak, usporedno, treba voditi velike i male povijesnim mjestima, muzejima i knjižnicama, jer ništa ne ostavlja tako dubok dojam kao kada se čovjek nađe među artefaktima i osjeti ih u zbilji.

Hrvoje Hitrec / hkv.hr / Hrvatsko nebo