M. Kovačević/Zakon o hrvatskom jeziku trebalo je davno donijeti

Razgovor s novinarom i publicistom Matom Kovačevićem

U povodu primitka prve nagrade „Benjamin Tolić“ i uz raspravu o Zakonu o hrvatskom jeziku razgovarali smo s novinarom i publicistom Matom Kovačevićem, koji se dotaknuo i hrvatskih kulturnih politika kao i nove knjige „Putovima Hrvatskoga proljeća“.

Koliko Vam je važna prva nagrada s imenom Benjamina Tolića, primljena za knjigu „Stoljeće borbe za hrvatsku državu“?

Posebno mi je drago što je knjiga „Stoljeće borbe za hrvatsku državu“ dobila nagradu. Naime, u njoj je na sažet način obrađeno nastojanje hrvatskoga naroda ne samo da opstane na povijesnoj pozornici nego i da potvrdi tisućljetni kontinuitet svoje državnosti u sadašnjosti. Osim toga, velikosrpski projekt „istrage“ odnosno posvemašnjega uništenja hrvatskoga naroda dobio je nakon 1918. godine i stvaranja Kraljevine SHS, a poslije Jugoslavije na raspolaganje cjelokupan državni aparat kojim je to doista i pokušao ostvariti. Nasuprot tomu, obrađen je i hrvatski otpor tomu zločinačkomu projektu te pokušaj hrvatske politike da iskoristi prijelomne trenutke svjetske povijesti i uspostavi vlastitu državu. Kako se na tu državotvornu ideju naslojio cijeli niz povijesno-političkih krivotvorina i ideoloških kleveta, na svjetlo dana iznesene su poznate i manje poznate povijesne činjenice. Slomom ratne hrvatske države velikosrpski je projekt odjeven u jugoslavensko komunističko ruho pa je uz pomoć sovjetskoga alata, a po uzoru na ciljane i masovne ratne likvidacije poljskih časnika u Katinskoj šumi, neposredno u poraću počinjen genocid nad hrvatskim narodom danas poznat pod skupnim nazivom Bleiburška tragedija. Opseg tog genocida prostorno je pokrivao područje država bivše Jugoslavije, a vremenski se protezao sve do 1989. godine i nastavio u velikosrpskoj agresiji devedesetih godina prošloga stoljeća.

Dobro je i da je napokon ustanovljena nagrada koja se bavi književno-identitetskim pitanjima, a sretna je okolnost i da nosi ime Benjamina Tolića, čovjeka čiji je životni put nekako neraskidivo vezan uz ključne hrvatske povijesne događaje tijekom 20. stoljeća. Bilo je pokušaja da se još početkom devedesetih godina ustanovi slična nagrada, najprije pod imenom pravaškoga političara i književnika Ante Kovačića, a koju godinu poslije i pod imenom Bruna Bušića, pisca i publicista, kojega je jugoslavenska Udba smaknula 16. listopada 1978. u Parizu. No tada i nije bilo nekakva razumijevanja za takve pothvate.

Jesmo li svjesni opsega Tolićeva djelovanja, uz dužnu pozornost posmrtno objavljenoj knjizi tekstova, spomeniku u Posušju i danima posvećenima uglednomu publicistu i diplomatu?

U Hrvatskoj na javnoj razini štošta što je normalno nije prepoznatljivo kao vrijednost! No zahvaljujući djelovanju nekolicine entuzijasta, ponajprije gospođe Dubravke Oraić Tolić, Benjaminovo djelo, uza svoj tihi književni život, probija se sve više na površinu. Ne pokazuje to samo posmrtno objavljivanje njegove knjige eseja nego i organizacija znanstveno-stručnoga skupa održana tijekom ljeta u njegovu rodnom Posušju, gdje su ugledni stručnjaci raspravljali, uglavnom o njegovim pisanim djelima. Zavičaj mu je odao i trajno javno priznanje podizanjem spomen-biste zajedno s još dvojicom velikih Posušaka – bivšega ministra pravosuđa Milana Ramljaka te dugogodišnjega ravnatelja duševne bolnice u Vrapču Vlade Jukića. Osnivanje Zaklade, koja će pratiti književnu produkciju i dodjeljivati nagrade za najbolje knjige zavičajne i identitetske problematike te stipendirati najbolje učenike tamošnje mjesne škole, svakako je dostojan primjer javnoga vrjednovanja Tolićeva djela. Tri pak Tolićeve temeljne knjige „Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka“, „Tko smo mi?: Ogled o naciji i državi“ i „Sto pitanja i odgovora“ sažetak su njegove filozofije politike. One također ostaju trajna hrvatska vrijednost.

Hrvatski nacionalni identitet i njegova ugroza – kako promišljate Zakon o hrvatskom jeziku?

Danas su, uostalom kao i u prošlim epohama, ugroženi identiteti malih naroda, a uvijek opstaju samo žilavi i oni koji su spremni ući u borbu za opstanak. Ne treba se bojati velikih kultura! Naravno, iz njih valja posuđivati i uzimati ono što je dobro, ono što odgovara i oplemenjuje, što nadahnjuje i stvara podlogu za nove kreacije. Uostalom, čak i u nedostatku organizirane narodne države Hrvati su, unatoč silnoj latinskoj i drugim velikim kulturama – talijanskoj, njemačkoj pa i orijentalnoj osmanskoj – ne samo sačuvali osnovu za izgradnju vlastitoga identiteta nego prožimanjem s tim kulturama u gotovo nemogućim uvjetima gradili i izgradili vlastitu kulturu. Nama je danas kao „prokleto“ nasljeđe zapravo ostao stari i do kraja neuništen velikosrpski politički projekt, koji samo u novom ruhu i prilagođen sadašnjemu stanju pokušava realizirati ono što je tri puta ratnim osvajanjem pokušao postići tijekom 20. stoljeća. U tom im poslu doduše pripomažu ostatci nekadašnjih Jugoslavena u samoj Hrvatskoj, a to im dobro ide jer u Hrvatskoj nikad nije provedena lustracija.

Dobro ustrojena država koja skrbi o vlastitoj sigurnosti, pa i kulturi, ne treba se bojati sličnih projekata. Bilo je pokušaja da se procesom tzv. detuđmanizacije provede obrnut postupak, no na njihovu žalost, sve im je bilo uzalud. Što se pak tiče hrvatskoga jezika, on se bez obzira na relativiziranje pojedinaca i dalje uspješno razvija. To što Srbi pokušavaju otkinuti dijelove hrvatske književnosti, jezika i kulture te ih prisvojiti, osim što na političkoj razini pokazuju još uvijek pokušaje za otkidanjem hrvatskoga teritorija, na onoj se nesvjesnoj razini manifestira i željom da oni budu Hrvati. Različite su im hrvatske politike kroz povijest nudile da budu dio hrvatske političke nacije, no to su, kao što rade i danas u Hrvatskoj, uvijek odbijali. Zakon o hrvatskom jeziku trebalo je davno donijeti, ali ni danas nije kasno. No može se upasti u stanovite nevolje samo ako Zakon ne bude adekvatan problemu koji rješava.

Što Vas najviše mori glede hrvatske kulturne politike?

Kultura široko prožima i zahvaća gotovo sve djelatnosti društva pa se u ocjeni, čak i u najboljoj namjeri, vrlo lako može pogriješiti. Svaka država koja imalo drži do sebe njeguje vlastitu kulturnu baštinu pa je posve normalno da onda i potiče njezin razvoj i novo stvaralaštvo. Različite europske države imaju i različite modele svojih kulturnih strategija. Ono što se može uočiti u hrvatskoj kulturnoj strategiji jest nedostatak sustavnoga odnosa prema književnomu, kazališnomu, televizijskomu i filmskomu stvaralaštvu. Dok su u pojedinim kulturnim područjima, kao primjerice u zaštiti i obnovi spomenika kulture, doista napravljene velike stvari, ovaj vid stvaralaštva kao da je prepušten kaosu. Jedini vidljiv i sustavan obris nekakvoga modela jest preuzimanje favoriziranih projekata bruxelleske birokracije. Zato, uostalom, imamo više filmskih festivala nego snimljenih filmova, više festivala na kojima se promiču knjige nego što objavimo dobrih knjiga itd. Unatoč tomu, na nižim, odnosno županijskim razinama mogu se pronaći vrijedni skupovi, koji promiču hrvatski jezik i književnost pisanu na njem te na kojima se temeljito istraživački i stvaralački radi.

Kako poimate podijeljenost društva, prethodno vidljivu u vremenu krunskoga virusa, uopće stvaranje polariziranosti koja u stvarnom životu katkad i ne postoji?

Za različitost smo se uspjeli izboriti devedesetih godina tijekom obrane hrvatske državnosti i stvaranjem višestranačkoga demokratskoga društva, što je, uz ostalo, bio i civilizacijski doseg. No nije dobra raskoljenost društva, a u hrvatskom slučaju poražene ali preživjele nedemokratske i totalitarne skupine pojedinaca, koje doista raspolažu određenom društvenom moći, još uvijek pokušavaju Hrvatsku raskoliti na dva tabora, međusobno poništavajuća, odnosno na pripadnost dvama državnopravnim konceptima – jugoslavenskomu i hrvatskomu. Tako zapravo pripremaju podlogu konceptu „do istrage vaše ili naše“ nadajući se da će u globalnim procesima nestati hrvatstvo. Nije to ništa novo! Već je viđeno. To je samo stari, sada preslikani velikosrpski koncept, koji doduše nije uspio, no zato je nanio velike štete, stradanja, patnju, bol i smrt svima koje je obuhvaćao.

Ima li nova knjiga u nastajanju, ako ima, koje su joj odrednice, sadržajne i formalne?

Ovih bi dana trebala izići iz tiska knjiga „Putovima Hrvatskoga proljeća“. U njoj se Proljećem bavim kao središnjim preporodnim procesom u razdoblju od 1945. do 1995., kada su pojedini protagonisti iz razdoblja prije i tijekom Proljeća unosili svoja politička iskustva u stvaranje suvremene hrvatske države.

Hrvatska politika prema BiH – jučer, danas, sutra?

Ako Hrvati u BiH opstanu kao narod, oni će riješiti i svoje nacionalno pitanje. Suvišno je i spominjati da u rješavanju tog pitanja, uz njih, ključnu ulogu ima svaka, bilo dobra ili loša, politika iz Zagreba.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

hkv.hr / Hrvatsko nebo