Svako sjećanje na Zvonka istodobno je i poziv na borbu za bolju Hrvatsku.

Povodom desetogodišnjice smrti Zvonka Bušića

Za koji dan navršava se deset godina od smrti Zvonka Bušića. O tom kobnom danu pisao sam u više navrata, ali kao da je uvijek ostajalo nešto neizrečeno. Nešto, bojim se, neizrecivo. Taj kobni pucanj uvijek zamišljam kao svojevrsni tresak vratima. Kao da je odlazeći zalupio vrata za sobom. Ovdje ga više ništa nije držalo. Barem ne dovoljno čvrsto da ostane. Ipak, ostavio je poruku, zapravo dvije: jednu svojoj Julie, drugu nama, Hrvatima. U poruci Hrvatima poziva ih da ostanu vjerni iskonskom hrvatstvu i čuvaju našu domovinu Hrvatsku. U poruci svojoj hrabroj suputnici i suborcu kaže: ”Žao mi je, ali nisam više mogao ostati u Platonovoj špilji.” Za ovu okruglu godišnjicu Zvonkove smrti vrijeme je da se zapitamo: Kako smo se kao narod odnosili prema zavjetu koju nam je Zvonko Bušić ostavio u amanet? I jesmo li progledali ili još samo buljimo u sjene na špiljskom zidu?

Iako je Platonova parabola o špilji poticajna za razmatranje stanja deset godina nakon Zvonkove smrti, držim da je ne bi trebalo profanirati u pokušaju dočaravanja kako se u našem društvu ništa nije popravilo od 2013. do danas, naprotiv stvari danas stoje kud i kamo gore. Mislim da Zvonkov krik kako ne može više izdržati u Platonovoj špilji smjera iznad ovozemaljskih stvari, pa tako i iznad hrvatskih stvari, u područje izvan špilje gdje obasjane svjetlom spoznaje stvari vidimo onakve kakve jesu, a ne tek puke sjene na špiljskom zidu. To je u njegovom slučaju, slučaju čovjeka koji je bio jedinstven spoj akcije i kontemplacije, ultimativan zahtjev za Odgovorom. U tom smislu iz Platonove se spilje izlazi samo pojedinačno, nema tu kolektivnog izlaska. Pa je u tom smislu hrvatski narod još uvijek u špilji, a sjene na zidu zadani je pogled na svijet.

Stoga je sadašnje društvenopolitičke prilike od presudne važnosti pitanje jesmo li ostali vjerni iskonskom hrvatstvu i kako čuvamo našu domovinu Hrvatsku. Bojim se da smo tu pali na ispitu, bojim se da nismo čak ni uspjeli mlađim naraštajima učiniti razumljivim Zvonkov zavjet! Što danas prosječnom mladom čovjeku znači ”iskonsko hrvatstvo”? Osjeća li da je dužan čuvati domovinu Hrvatsku? U međuvremenu su otvorene i nove fronte koje i ”iskonsko hrvatstvo” i ”čuvanje domovine Hrvatske” čine složenijim i težim. Čak i ako bi se našlo voljnih. Zvonkova politička filozofija bila je, recimo to tako, manihejska: sile koje ravnaju svijetom dijelio je na ”sile novca” i ”sile krvi”. Sva zla u svijetu pripisivao je prvima, sve nade polagao u konačnu pobjedu drugih. Promotrimo li suvremenu situaciju u svijetu, uočit ćemo da se upravo ta dva načela sudaraju u svim suvremenim prijeporima.

Stoga u suvremenom kontekstu Zvonkovo ”iskonsko hrvatstvo” treba shvaćati kao konzistentan skup vrijednosti koji ne obuhvaća samo apstraktnu nacionalnu pripadnost, nego puno više od toga, od uvjerenja da je Bog (ili priroda) stvorio muško i žensko do poimanja da zemlju naslijeđenu od predaka trebamo predati potomcima, a tu smo već i na drugoj stavci, onoj o imperativu čuvanja domovine Hrvatske. Deset godina nakon Zvonkove smrti možemo sa žaljenjem ustvrditi da nismo baš napredovali u odnosu na stanje koje je Zvonka u smrt otjeralo, da nismo progledali niti se iz špilje iskobeljali, štoviše zašli smo još dublje, ali nema mjesta za melankoliju ili posustajanje. Moramo dalje i moramo bolje. Svako sjećanje na Zvonka istodobno je i poziv na borbu za bolju Hrvatsku.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo