Još nešto o hrvatskom jeziku

Zakon o hrvatskom jeziku

‘Narod se pozna po jeziku, kao ptica po glasu’
(Stjepan Radić)

Nakon 30 godina od oslobođenja od ‘srpskog opanka’, u Hrvatskoj se vodi (konačno) rasprava o Zakonu o hrvatskom jeziku. Hvala dragom Bogu, Matici hrvatskoj, svim domoljubnim zastupnicima i članovima Vlade. Ovaj je Zakon potreban hrvatskom čovjeku kao zrak koji dišemo, kao voda koju pijemo! On je naša duhovna hrana, bez koje ne bismo bili to što jesmo!

Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967., koja je, iako osuđena od tadanje vlasti, ipak polučila znatan uspjeh, ako ništa, u Hrvatskoj se počela ‘probijati’ ‘točka’, ‘zarez’, umjesto ‘tačke’ i ‘zapete’ itd., iako su tada svi ‘čistunci’ hrvatskoga jezika bili sumnjivi i pod nadzorom!

Nisam mogao vjerovati da će se tom Zakonu protiviti toliki. Nakon naše pobjede, pritajeni i dobro raspoređeni po medijima i kulturnim ustanovama, gdje je jezik glavni alat komunikacije, javili su se nasljednici i obožavatelji Vuka Karadžića i ‘srpskog sveta’. Oni omalovažavaju, ismijavaju, ponižavaju, prijete na razne načine – kako bi se spriječilo donošenje Zakona.

Davno su nam priječili uporabu svog hrvatskoga jezika razni mađaroni, germanofili, autonomaši, orjunaši, odnosno ‘Jugosloveni’! Ovi posljednji, kao da su prespavali stvaranje hrvatske države, s kojom je porasla svijest i odlučnost hrvatskoga naroda da zaštiti svoj jezik poput Francuza, Talijana, Nijemaca, Poljaka itd. Tragična državotvorna hrvatska povijest, kada su se zakoni za Hrvate, gotovo o svemu, donosili u nekim drugim središtima, sada je prošlost!

Mi jesmo svoji na svome! Mi jesmo jedan od najstarijih europskih naroda, a povijest našega hrvatskoga jezika puno je starija od jezika mnogih naroda. Tako se na glagoljici 1100. godine na Bašćanskoj ploči spominje hrvatskim jezikom, hrvatski kralj Zvonimir. A na glagoljici su pisani još brojni dokumenti u kamenu: Valunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Senjska ploča… zatim Kločev glagoljaš, Bečki listići, Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca itd., itd.

Oni koji žele prisvojiti (ukrasti) naše jezično blago, nemaju svoj jezik do prije 19. stoljeća. Nakon tog vremena počela je ‘pljačka’ našeg i jezika i našeg identiteta! Oni koji se protive donošenju Zakona o hrvatskom jeziku, nisu se protivili i nisu bili ovako glasni zbog srpskih svojatanja hrvatske književnosti i negiranja postojanja hrvatskoga jezika! Ta velikosrpska drskost karakteristična je za one koji nemaju svoje pa kradu tuđe! U tome im pomažu njihovi sluge, hrvatski jezikoslovni izdajnici, koji se nisu javljali ni protiv Deklaracije o ‘Granicama srpske književnosti’.

Kad se spominje starohrvatska književnost koju nam žele oteti oni koji nemaju iz tog razdoblja gotovo ništa, spomenut ću samo neke činjenice:

Još u 12. stoljeću arapski geograf, kartograf i putopisac Al-Idrisi, u posjetu područja Dubrovnika opisujući Hrvatsku, naveo da je Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj. Ipak sami Dubrovčani su davno rekli čijoj književnosti i kulturi pripadaju.

Dubrovčanin Ivan Stojković, veliki hrvatski teolog i diplomat 15. stoljeća, nosio je ime Johannes Stoycus de Ragusio, odnosno Joannes Sclavus de Charvatia.

Iz vremena renesanse i humanizma, Dubrovčanin Nikola Nalješković 1564. piše da je ‘korčulanski pjesnik Ivan Vidal zadobio toliku slavu da narod Hrvata vapije i viče kako je kruna od zlata kojom se svi diče’. Nalješković nabraja i gradove u kojima cvjeta književnost – Korčulu, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Hvar i Kotor, stavljajući ispred svih Dubrovnik ‘koji grad svitli i slavan zadosti svake Bog nadili obilno milosti; gospodom ga uresi, zakonmi i pravdom razlicim uzvisi imanjem i blagom. Svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove’.

Mavro Vetranović (1482.-1576.) hrvatski je benediktinac i književnik, jedan od najplodnijih. U svojem djelu ‘Lovac i vila’ (rano 16. stoljeće) slavi pak rodni Dubrovnik stihovima: ‘Još neka da znate po svijetu svak pravi, da ste sve Dalmate natekli u slavi; ne samo Dalmate, gospoda pridraga, neg još sve Hrvate skupivši jednoga’ itd.

Kotoranin Maro Dragović spominje vas rod hrvacki, a bokeljske su se knjige u Mletcima prodavale pod oznakom hrvatskih knjiga, spjevao je Bartolu Kašiću 1617. sljedeće stihove: ‘Kada s’ navijestio u pjesnijeh glas tvoj, naši Dalmatini, i vas rod hrvatski, držat će i čini pjevanja glas rajski. Od našega mora do mora ledena, živit od govora dika će plemena.’

Nadalje, Dubrovčanin Vladislav Minčetić u 17. stoljeću slavi hrvatsku žrtvu naspram Osmanlija u ‘Trublji slovinskoj’ poznatim stihovima: ‘Od robstva bi davno u valih potonula Italija, o harvackijeh da se žalih more otmansko ne razbija’. Veliki Ruđer Bošković, kojeg Srbi svojataju, u pismu bratu Baru, povodom austrijskog osvajanja Berlina 1757., u čemu su sudjelovale i hrvatske postrojbe, ushićeno zapisuje ‘Živio Hadik i naši Hrvati’.

Marko Marulić Splićanin (1450.-1524.), otac hrvatske književnosti, hrvatski književnik i kršćanski humanist. Ostavio je bogat i raznovrstan opus.

Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je isusovac Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te približno stoljeće i pol prije prvih gramatika ruskog jezika.

Ovo je samo manji dio prebogate hrvatske jezikoslovne i kulturne hrvatske povijesti, kojom se malo europskih naroda može pohvaliti. Matica hrvatska uz potporu brojnih zastupnika i Vlade RH prepoznala je značenje povijesne baštine, koja nas je očuvala i dala nam identitet.

Razni protivnici, najčešće agenti ‘srpskoga sveta’, pokušavaju osporiti neotuđivo pravo hrvatskome narodu da zakonom sačuva svoj jezik. Hrvati nikome ne priječe da svoje jezike nazivaju kako im drago, a ta velika ‘povika’ je upravo znak da smo na pravome putu!

Mi više nikada ne ćemo dopustiti da nam drugi propisuju zakone i određuju kako ćemo govoriti!

Kada je veliki humanist, liječnik dr. Ivan Šreter u Pakracu, nakon pregleda ‘penzioniranog oficira’ upisao u medicinski karton ‘umirovljeni časnik’, ovaj ga je javno optužio za nacionalizam, a beogradski književnik Goran Babić za veze s ustašama i slično, te implicirao da bi ga trebalo mučiti i ubiti. (Nedjeljna Dalmacija, br. 703, Split, 28. listopada 1984. godine). Zbog tih hrvatskih riječi je optužen, ‘…da je na javnom mjestu pisanjem vrijeđao i omalovažavao… … socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana’ i time počinio prekršaj iz članka 3. st. 1. Zakona o prekršajima protiv javnoga rada (reda!) i mira’. Osuđen je temeljem tog propisa od sutkinje suda za prekršaje u Pakracu Branke Radolović, na kaznu zatvora u trajanju od pedeset dana (Milan Vuković, Jezik, prosinac 1996. godine).

Nakon 1990., postao je predsjednikom pakračkog ogranka HDZ-a i predsjednikom regionalnog Kriznog štaba za Zapadnu Slavoniju. U svojim govorima je pomirljivo nastojao smiriti Srbe i moliti ih da u miru svi žive zajedno. Međutim, nakon balvan-revolucije 1991., dočekan je na jednoj srpskoj kontrolnoj točki, na cesti u Kukunjevcu, uhićen i odveden najvjerojatnije u zloglasni logor Bučje, gdje je mučen i ubijen. Posljednji je put viđen živ 29. kolovoza 1991. godine.

Mi Hrvati i svi lojalni državljani RH, više nikada, ali baš nikada ne smijemo dopustiti da nam drugi govore kako ćemo govoriti i kako ćemo svoj jezik nazvati, a najmanje oni koji su nam nanijeli toliko zla, s kojima smo imali i stalno imamo gorko iskustvo, ne samo u nazivu hrvatskoga jezika, nego i svim drugim područjima!

 dr. sc. Mihovil Biočić

hkv.hr / Hrvatsko nebo