Šiljo/Može li se hrvatski narod smatrati zadovoljnim?

Tragično je da su birači masovno i svojevoljno ’osuđeni’ na biranje onih političara i stranaka za koje i unatrag i unaprijed znaju da ih ne će učiniti zadovoljnijima. Birati između onih koji samo sebe i uži krug sebi bliskih i podobnih mogu učiniti zadovoljni(ji)ma. Eto, u tomu je bit te hrvatske političke tragedije, izokrenutosti svijesti koja se hrani i medijima i anketama i ’postignućima’ kako ih prorežimci prikazuju. Riječ je o općenarodnom mazohizmu. Birači ’muku muče’ time koga će (ne) izabrati, a ne time kako će većini naroda biti nakon još jednih izbora. Za to vrijeme narod stari i odumire, a u sve šire pukotine stvarnih političkih (ne)uspjeha, u svekoliki nered koji pogoduje većinom neprijateljima hrvatskog naroda i hrvatskim koristoljubcima, u demografsku ostarjelost sa sve manje potomstva i u populacijsku pustoš koja se širi zaslugom mnoštvenog iseljavanja ulaze zvani i nezvani useljenici iz dalekih i tuđih zemalja. Nije li upravo to glavni ’ostvareni strateški cilj’ A. Plenkovića, Z. Milanovića i njihovih stranaka, etabliranih struktura, njihovih birača i svih onih koji ih opravdavaju ili im nemaju petlje skresati u lice ’sve po spisku’?

Svakako bi bilo zanimljivo provesti ozbiljno istraživanje o zadovoljstvu onih koji žive u Hrvatskoj odnosno zadovoljstvu hrvatskog naroda u njegovoj ukupnosti. Čini se da takvih istraživanja nema. Obično se provode te čudne ankete o zadovoljstvu na taj način da se ispitanike pita što misle o tomu kako vlada vodi državu, o popularnosti stranaka i političara, ili o drugim pitanjima o – drugima. Izostaju pitanja o njima samima i o tomu kako je  njima. Izostaje provjera onoga što je dublje od trenutnih raspoloženja – promjenjivih, navijačkih i površinskih –onoga što ne služi u predizborne svrhe ili u svrhe ’predizbornog inženjeringa’ i ’prepariranja svijesti’.

Redovite mjesečne ankete slikovito pokazuju dubinsku izokrenutost u kojoj živimo

Redovite mjesečne ankete o ’rejtinzima’ političara i stranaka zapravo slikovito pokazuju dubinsku inverziju, dubinsku izokrenutost u kojoj živimo. Postavljenost odnosa naglavce. ’Zamjenu teza’ koju gotovo nitko ne primjećuje. U čemu se ona sastoji?

Sastoji se u ovomu: Umjesto da se političari i ukupna javnost bave temom ’kako narod živi’, dakle svekolike dobrobiti naroda, birači i ukupna javnost ’moraju’ se baviti temom svekolike problematike stranaka i političara.

Što to konkretno znači?

To konkretno znači da se nerazmjerno mnogo bavimo ’onima gore’, a nerazmjerno mnogo onim što su ’oni gore’ u stvarnosti ostvarili. A ’oni gore’ uporno uspijevaju da se neusporedivo više bavimo njima nego što bi se oni i nego što bismo se svi mi skupa trebali baviti nama samima – stanjem zajednice u kojoj živimo i postignutim rezultatima od osamostaljenja i oslobođenja Hrvatske naovamo, sve do danas.

Umjesto, dakle, da se bavimo time hoće li na vlasti biti Janko ili Marko, bilo bi logičnije da pravimo inventure o zadovoljstvu odnosno nezadovoljstvima široke narodne zajednice, a to znači: istinskim postignućima i stvarnim kretanjima u državi.

’Zlatnu telad’ sravniti ’sa zemljicom crnom’!

To znači i ovo: Umjesto da od političara, stranaka, ideologija i (ne)ostvarenih ’strateških ciljeva’ pravimo mitove odnosno ’zlatnu telad’ kojoj ćemo se klanjati, kojoj ćemo prisezati, za koju ćemo navijati i kojoj ćemo na predizbornim skupovima zajapureno klicati, dijeleći se unutar naroda pri odabiru takve ’zlatne teladi’, logično bi bilo da političare, stranke, ideologije i ’strateške ciljeve’ sravnjujemo sa ’zemljicom crnom’. Da ih sravnjujemo s realnim stanjem i onim što su oni u njemu načinili i postignuli, nabolje ili nagore.

Tada ne bi bilo nikoga tko bi naslijepo vjerovao u demagošku floskulu A. Plenkovića i njegovih papagaja kako smo ’s ulaskom u eurozonu i Schengen ostvarili sve svoje strateške ciljeve’. On je naime ’pobrkao lončiće’. Pobrkao je, i to svjesno, a ako je možda nesvjesno, tek je to prava katastrofa, političke odluke kao puka sredstva ili koračiće kakve sve vlade čine ili ne čine s onim čime se mjeri ostvarivanje doista strateških ciljeva višemilijunske hrvatske nacionalne zajednice.

Isto tako, ne bi Z. Milanović mogao prodavati floskule o svojim tobože dobrim namjerama i pozitivnim sposobnostima. Ne bi mogao kada bi se istražilo čime je on to kao političar i, napose, kao predsjednik vlade u mandatu od prosinca 2011. do siječnja 2016., a i u ove tri i pol godine predsjedničkog mandata, doista obogatio i unaprijedio Hrvatsku i njezine državljane, njezin narod kao političku i ljudsku i uljuđenu zajednicu. O njegovu odnosu prema hrvatstvu i katolištvu da i ne govorimo, a o ukusima i uzusima ne bismo sada. Kao što ni Plenkovićev nedvojbeni neototalitarizam u ovoj kolumni ne ćemo spominjati.

HDZ-ovi političari u Bosni i Hercegovini ’izgaraju za narod’ već četvrt stoljeća, a nikako da ’izgore’

Izokrenutost o kojoj je riječ još je, s malo veće distance gledano odavde iz Splita ili Zagreba, a ne iz Žepča ili Mostara, vidljivija na primjeru političara i dominantne stranke među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ondje se već blizu četvrt stoljeća HDZ predvođen D. Čovićem bori i izgara za dobrobit, tj. za jednakopravnost i blagostanje Hrvata. I nikako da se za njih izbori, a ni da izgori. Od izbora do izbora mobilizira se Hrvate da opet biraju HDZ i satelite mu, da bi se oni i dalje mogli boriti i izgarati za prava i blagostanje Hrvata. Za to vrijeme narod se uporno iseljava, gospodarski uglavnom stagnira, stari, dio se naroda kvari, a drugi dio bezizgledno pati i nema nikakve osobite ili nikakve uopće izglede za budućnost. No nikada se težište zanimanja ne prebacuje na sudbinu naroda, nego su doslovce svaki dan tema političari i politika, odnosi među političkim strankama, imenovanja i kadroviranja, borbe za položaje koje dodjeljuje politika i sav onaj neugasivi vatromet kojemu je pogonsko gorivo odnos prema drugima, prošlost, neostvarene pravde, nepriznati zločini drugih odnosno svekolike ’krive Drine’.

Tragično je da su birači masovno ’osuđeni’ na biranje onih političara za koje i unatrag i unaprijed znaju da ih ne će učiniti zadovoljnijima nego što su sada. Da su osuđeni birati između onih koji samo sebe i uži krug sebi bliskih i podobnih mogu učiniti zadovoljni(ji)ma. Eto, u tomu je bit te hrvatske političke tragedije, te izokrenutosti svijesti koja se hrani i medijima i anketama i ’problematikom’ kako ju prorežimci postavljaju. Riječ je o općenarodnom mazohizmu. Birači ’muku muče’ time koga će izabrati, a ne time kako će većini naroda biti nakon još jednih izbora. Za to vrijeme narod stari i odumire, a u sve šire pukotine stvarnih političkih (ne)uspjeha, u demografsku ostarjelost sa sve manje potomstva i u populacijsku pustoš koja se širi zaslugom mnoštvenog iseljavanja ulaze zvani i nezvani tuđinski useljenici iz dalekih zemalja. Nije li to glavni ’ostvareni strateški cilj’ A. Plenkovića, Z. Milanovića i njihovih stranaka, etabliranih struktura, njihovih birača i svih onih koji ih opravdavaju ili im ne skrešu u lice ’sve po spisku’?

Šiljo / Hrvatsko nebo