Uspješne i „promašene“ propovijedi

Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu nekad se predavao predmet Propovjedništvo. Dakako da je taj predmet predavao poznati profesor liturgike dr. Vladimir Zagorac. Sjećam se da je govorio kako svaka propovijed treba biti zasnovana na biblijskim čitanjima određenog dana, ali da osim toga mora biti praktična, misaono i na duhovan način zadirati u svakodnevnicu. Prema retoričkim uputama mora imati svoj uvod, sadržaj, dobru razradu tematske cjeline, zaključak i kraj. Propovjednik mora biti vješt govornik i aktualan po razradi propovjedničke teme..

„Promašene“ propovijedi

Slušajući određenog propovjednika, njegovu propovijed, vrlo brzo možemo zaključiti kako i koliko se dugo ili sa koliko žara pripremao za propovijed. Na temu katoličkog propovjedništva ima različitih razmišljanja, lutanja i promašaja, te subjektivnih stavova pojedinih propovjednika. Jedan od velikih promašaja u propovjedništvu je šturo prepričavanje biblijskih događanja bez ikakve aktualizacije. Drugi promašaj je također čest, a to je pričanje i propovijedanje o svemu i svačemu, bez jasne niti vodilje. To je propovijed bez glavne niti i tematske cjeline oko koje bi trebala nastati jasna i poticajna propovijed. Takvih propovjednika ima nažalost svugdje pa i po našim crkvama diljem Hrvatske. Čini mi se da se kod takve propovijedi propovjednik tijekom tjedna nije dovoljno pripremio, te vizualno i čulno izgleda kao da na licu mjesta kreira propovijed. Neki od svećenika daju veliku važnost propovijedi i propovijedanju, a drugi relativiziraju značenje propovijedi na misnom slavlju, smatrajući da ona nije nešto bitno, prevažno na misnom slavlju. Obično takvi znaju reći da propovijed nije nešto što je od prevelike važnosti za vjernički puk. Takvi propovjednici su protiv toga da oni ili netko drugi piše i čita svoju propovijed. Kao da treba sve govoriti iz glave, onako kako ti dođe misao, kako te Bog nadahnjuje. No, u takvim nepripremanim propovijedima znaju se potkrasti velike pogreške, loše formulacije, pa čak i neispravna teološka tumačenja.

Uspješne propovijedi

U uspješne propovijedi spadaju one propovijedi koje su kristološke. One koje vode Isusu Kristu. Propovijedi koje vode Isusu kao osobi, a ne samo šturo teološko tumačenje. Zato je s pravom napisao papa Benedikt XVI. : „U središtu kršćanske vjere nije knjiga nego osoba – Isus Krist. Kršćanin vjeruje Kristu i u Krista, pa zato kršćanstvo nije ideja, a još manje ideologija.“ Dakle teološko tumačenje Božje riječi da, ali osim toga propovijed treba biti snažan verbalni poticaj primjene svega u osobni život. Vjera nije samo znanje, vjera bez djela je mrtva. Uspješna propovijed uvijek vodi osobi Isusa Krista, Bogu prisutnome u ovom našem svijetu i vremenu. Kako je zapisao veliki papa Benedikt XVI. : „On ne treba živjeti pored nas zatvoren u svetohraništima nego među nama, u našoj svakodnevici.“ Iz svetohraništa se želi preseliti u naše srce. I ne samo srce, nego u razum, osjećaje, naše djelovanje, naše ponašanje. Da bi propovjednici tako propovijedali i bili uspješni sijaći Božje riječi, u tom pravcu trebaju usmjeriti baš svaku svoju propovijed. Biblijsko – egzegetsko tumačenje da, jedinstvena tematska cjelina propovijedi da, te primjena u životnoj praksi isto tako da. Za takvu propovijed možemo reći da je na dobrom putu da bude uspješna.

Aktualizacija – Posadanašnjenje propovijedi

Svojevremeno se odmah nakon II. Vatikanskog koncila često čula krilatica: „čitanje znakova vremena.“ A to znači biti svjestan u kakvom vremenu živimo, koja su stvarna i moguća čovjekova lutanja i opasnosti koje vrebaju na nas. Svećenik – propovjednik treba u jednoj ruci imati Sveto Pismo, a u drugoj dnevne novine, rekao je davno jedan popularni hrvatski katolički novinar. Danas bi na malo modificirani način rekli da treba pratiti dnevna događanja na internetu i raznim portalima. I tako prateći sve to primijeniti pod nadahnućem Duha Svetoga uzimajući u obzir cjelinu Svetog Pisma. Kako spojiti to dvoje: aktualna događanja i biblijsku riječ? Za tako nešto treba vještina, Božja mudrost, nadahnutost Duhom Svetim, hrabrost izgovarati i zastupati vječne istine.

Uspješnost – hrabro propovijedanje

Da bi netko, đakon, svećenik, biskup uspješno propovijedao treba hrabro propovijedati. Mora biti neustrašiv u propovijedanju vječnih istina o Bogu, čovjeku, vjeri, obitelji. Sjetimo se sv. Pavla koji je u Ateni hrabro propovijedao Atenjanima o uskrsnuću u koje oni nisu vjerovali. Sjetimo se sv. Ivana Zlatoustog koji je zbog briljantnih propovijedi dobio epitet zlatousti. Uz bok toj dvojici su i svi crkveni oci koji su propovijedali protiv krivovjerja i heretika u prvih nekoliko stoljeća crkvene povijesti. Nema niti jedno razdoblje iz povijesti Katoličke crkve bez hrabrih svjedoka vjere i neustrašivih propovjednika. Uzmimo sebi za primjer sv. Dominika, sv. Franju, sv. Antuna Padovanskog, padre Pija. Sv. Antun Padovanski ulazi u gradska središta života krivovjernih katara – patarena i govori protiv njihova krivovjerja. U novije doba crkvenog života hrabri propovjednici su bili u svim sustavima društveno političkih društava. Naš hrabri propovjednik blaženi Alojzije Stepinac koji nije u propovijedima štedio ni fašizam ni komunizam. Koji se također nije bojao cijele propovijedi posvetiti psovki kao velikoj hrvatskoj sramoti. Uspješni propovjednik je ujedno i hrabri propovjednik. On ne živi i ne nastupa po zagorskoj krilatici „nikom se ne bi štel zameriti“. Hrabri propovjednik je propovjednik poput kardinala Franje Kuharića koji je u „čeličnom komunizmu“ odvažno promicao svetački lik i djelo današnjeg blaženika kardinala A. Stepinca. Bezlično, plašljivo propovijedanje, je propovijedanje koje je unaprijed osuđeno na neuspjeh. Propovjednik našeg današnjeg hrvatskog podneblja poput blaženog kardinala A. Stepinca trebao bi mati hrabrosti govoriti o raznim narodnim lutanjima i sramotama za cjelokupno narodno biće.

Propovijedanje – analiza postojećeg stanja

Uspješan propovjednik ne smije mislima lutati u dalekoj prošlosti, a niti u dalekoj budućnosti katoličanstva. On mora hrabro stajati na svojim nogama u svom prostoru i vremenu gdje živi. I to bez straha verbalno označiti i mijenjati što vidi da nije u skladu sa katoličkim normama. Sjetimo se Isusa kako u svom prostoru i vremenu hrabro i postojano propovijeda pismoznancima, farizejima, zelotima, rimskim vlastima. Da bi se hrabro moglo propovijedati potrebna je molitva, dobra priprema za propovijed, postojanost u tumačenju izvornog katoličkog nauka. Dobar primjer hrabrih propovjednika našeg vremena su također sv. Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. Nažalost se još uvijek premalo trudimo upoznati lik i djelo jednog i drugog pape. A oni su kao vrsni poznavatelji Katoličke crkve, teologije i suvremenog doba zacrtali dobar put u obnovi katoličanstva diljem svijeta. Naši propovjednici još uvijek premalo citiraju misli te dvojice vrsnih intelektualaca i crkvenih poglavara.

Fantastične i hrabre misli o globalizaciji i Babilonu naših dana izrekao je papa Benedikt XVI.

„ Ako globalizacija u tehnici i privredi ne prati nova otvorenost svijesti za onoga Boga pred kojim smo u svemu odgovorni, ona će imati katastrofalne posljedice….Vidimo li kakav je današnji Babilon? Svijet koji razmišlja i živi samo tehnički, uniformira i stvara jedinstven jezik, jedinstvenu kulturu: svi misle isto, govore isto, odijevaju se isto, ponašaju se isto. Da, propast će i ovaj Babilon, samo što će posljedice te propasti biti mnogo tragičnije od propasti nekadašnjega Babilona, jer je ovaj zahvatio mnogo šire područje.“ Citat je uzet iz tematske cjeline pape Benedikta XVI. „Na putu k Isusu“ iz 2005. godine. Nije lako biti vjernik ili dobar propovjednik u vremenu u kojem bi trebala biti i jest Katolička crkva jedina institucija koja naviješta zdravi nauk o čovjeku, obitelji, rodu, spolu. U vremenu u kojem je jedna krovna svjetska organizacija stala protiv zdravog, normalnog i prirodnog morala. Ta organizacija otvoreno piše i govori kako bi Katoličku crkvu na svaki način trebalo smekšati u odnosu prema LGBT-e zajednicama, rodnoj i spolnoj ideologiji. Dakako da bi propovjednici i o tome trebali propovijedati. A naročito bi svaki propovjednik trebao propovijedati kako je Biblija, Stari i Novi zavjet izvor zdravog nauka. Druge nam nema, ako želimo svojim naukom biti jasni i glasni protiv Sinova tame. Mi smo Sinovi svjetla, djeca Božja, kojima nitko ništa ne može. Makar nam se činilo, ili čini da se čitav svijet okrenuo protiv nas. Osim zdravog biblijskog nauka, naše slušanje i posluh kada je u pitanju propovijedanje treba biti usmjereno prema svim proročkim glasovima. Tih je proročkih glasova bilo u Svetom pismu, a ima ih isto tako u svetačkim životima i Bogu odanim ljudima velikih životnih iskustava. Svima nama, vjernicima i propovjednicima je potrebna poniznost prema Bogu i svim crkvenim pastirima.

Jasne propovijedi – širenje zdravog katoličkog nauka

„Danas vlada prilično nevjerojatna šutnja o istinama od Boga objavljenima,, a koje su u najvećem sukobu s našom kulturom. Gotovo da je nemoguće naći jasnu propovijed o tome koliko su ozbiljni grijesi na području spolnosti, u kojoj su takvi grijesi spomenuti. Vrlo rijetko se nađe propovijed o vječnim posljedicama ne-pokajanja za teške grijehe, ne samo na području spolnosti, nego i za sve druge. Rijetke su jasne propovijedi o stvarnosti i vječnom trajanju pakla, te vjerojatnosti da tamo završimo ako ne siđemo sa „široke staze“ i stanemo na „uski put“ kršćanskog učeništva. Nema ni izopćenja za takozvane „praktične katolike“ koji odvažno i javno poriču da postoji bilo kakvo proturječje između njihove agresivne podrške pobačaju i isto-spolnim vezama i njihovog uvjerenja da su dobri katolici. Zbog toleriranja ovog proturječja i mlakog držanja pastira o tome što Crkva doista drži o tim temama , ljudi se pitaju koliko su zapravo ozbiljna ta proturječja oko crkvenog učenja“….

Ralph Martin, Crkva u krizi – Putevi koji vode naprijed, Kyrios – 2022.

Uspješna propovijed – buđenje nade i hrabar poticaj

Cilj svake propovijedi, a vjerujem i svakog propovjednika je probuditi vjeru, nadu, u mukama ohrabriti, u pesimizmu pružati optimizam. Zato je propovjedništvo vrlo odgovoran poziv, a može se reći i posao, poslanje. Onaj tko ima to poslanje trebao bi ga shvaćati odgovorno, ponizno, sa puno ljubavi i osobnog intelektualno duhovnog žara. Zašto? Zato što o njegovim riječima, propovijedi, propovjedništvu, ovisi sadašnjost i budućnost. Svećeničko poslanje propovijedanja dotiče mnoge ljude, slušatelje, vjernike. Ti vjernici su poneki duhovno i moralno odlutali, postali malodušni, obeshrabreni, tjeskobni, žalosni, u različitim mukama. Misno slavlje, zajednička molitva, osobna ispovijed, pričest, propovijed im je često slamka spasa. Zato je važno da svećenik – propovjednik bude molitelj, da osobno moli na nakanu „stvaranja dobrih propovijedi“ pod vodstvom Duha Svetoga. Bez molitve, bez neprekidnog propovjedničkog žara propovjednik se vrlo brzo može utopiti u šabloniziranost, pametovanje ili moraliziranje bez duše i snažnih duhovnih poticaja. Prošlo je vrijeme za duge propovijedi, a došlo je vrijeme za propovijedi koje su kratke, meditativne, koje slušatelja uvode u mir, koje mu učvršćuju vjeru i pružaju nadu. Propovijedi koje su dugo stvarane, promišljene, izrečene sa osobnom vjerom i uvjerenjem mijenjaju ne samo slušatelje nego i samog propovjednika. Oh, kako je lijepo čuti: danas je naš svećenik imao fantastičnu propovijed. Našao sam sebe u propovijedi. Dao Bog da se tako osjećaju mnogi vjernici po našim župama.

Vladimir Trkmić / Hrvatsko nebo