R. Ćurković/Klis – simbol koji odjekuje u vječnosti

Vrijeme:5 min, 55 sec

 

Tako i sada i vazda i u vike vika.
Klis!

Ante Brčić, Uskočko gnijezdo

Uskočko gnijezdo Ante Brčića objavila je izdavačka kuća Naklada Bošković. Roman je pobjednik književnoga natječaja Gradske knjižnice Kaštela za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman „Knez Trpimir“ 2021. godine.

Kliška je tvrđava višestoljetni simbol otpora, a Klis arhetipski uzor neosvojivosti i borbe za slobodu. Zbog svoga položaja, kojim se omogućuje komunikacija između srednjodalmatinskih gradova i zaleđa, Klis je bio neosvojiva utvrda svima koji su htjeli pokoriti dio Hrvatske iza Kozjaka i Mosora s lukama i gradovima u srednjoj Dalmaciji, bilo da su napadali s njegova zaleđa prema moru ili s mora prema zaleđu. Svoju slavu, nedovoljno poznatu i cijenjenu, stekao je ponajviše u doba turskih ratova, u XVI. stoljeću, kad se desetljećima odupirao mnogobrojnim osmanlijskim navalama. Te su borbe bile toliko česte, toliko sudbonosne za prostor iza Klisa i ispred njega, a turske čete u naoružanju i ljudstvu toliko nadmoćne da uskočke uspješne obrane imaju, može se reći, termopilsko-mitski karakter. Osmanlija je bilo na desetke puta i više u odnosu na kliške uskoke pa onda i naoružanja, osobito teškoga. Smrt nekoliko tisuća za vojsku od trideset i više tisuća Osmanlija nema jednako značenje kao smrt desetak uskoka u obrani Klisa.

Uskocko gnijezdo IPA

Foto: IPA

Dok je Klis svoju slobodu svagdanima pečatio samo uskočkom krvlju, drugi su slobodu znali osvajati i arte adulterii (umjetnošću spletaka). Uskoci su umirali i tisuću puta, drugi, možda, nisu ni zaslužili da umru. (Nisu zaslužili da umru? To znači da su svuda oko nas, i tada i sada – i vazda, vrzmaju smucketine natovarene licemjerjem i vračarijama koji zaslužuju živjeti u njima.) Što je ugrađeno u kliške zidine osim kostiju uskokā zalivenih njihovom sanguine (krvlju)? Koliko je takvih koji se time podičiti mogu, i takvih koji se diče uspjelim trgovanjem, takvi bi rekli – pregovaranjem?

Brčić je sposobnošću svoga nesvakidašnjeg talenta te nevjerojatna dara zapažanja i pogleda suptilno proniknuo u značenje kliške tvrđave i Klisa te bit uskokā oživivši njihovo vrijeme i prostor. Za Klis Brčić piše:Tako je u zagrljaju svibanjskog sunca, naizgled miran kao samac usred kamenog oceana, i nezainteresiran za sve te zle glasove, stajao tvrdi Klis. Tko ga je ikad pozorno promatrao, svatko će reći da nije lak ni udoban položaj Klisa; nije mu bila laka ni povijest, jer njegova je uloga vazda bila da brani i štiti. Klis i uskoci, dakle, omogućili su hrvatskom pučanstvu da imaju svoju zemlju, svoj jezik, svoju kulturu, svoju obitelj i svoga Boga. Svoju opstojnost zaslužili su jer se u Klisu bogatstvo ne mjeri novcem nego danom riječi i ugledom, dobrim međuljudskim odnosima, poštenjem i hrabrošću. Znači li to danas nešto kad se teži biti čovjekom bez atributa: živjeti bilo gdje, govoriti bilo kojim jezikom (materinski jezik – what is that?) ili se moliti bilo kojem bogu, najbolje bogu novca.

Biti uskokom nije bilo ni zanimanje, ni zvanje, bio je to – život koji je trajao dvadeset četiri sata dnevno. Kakvi bijahu uskoci? Većinom uskoci bijahu čvrsti ljudi, gorštaci, izdržljivi u nevoljama i oskudici. Ponajviše njih živjelo je čestito, dičeći se osim oružjem i opremom, pobožnošću i poštenjem. I danom riječju jer znano je nadaleko da uskočka riječ vrijedi koliko i zakon. Kakvi su uskoci bili ratnici, treba se zadržati na epizodi borbe između Miloša Pariževića i Alije Bakote. Brčić kao da je nazočio trojanskim bojevima jer u svom prikazu Pariževićeve i Bakotine bitke zaostaje za njima samo utoliko što je njihov boj prikazan prozno. I skromnošću se isticahu uskoci. Na pitanje Marka Marulića gdje se pokapaju uskoci Grgur Mihaljević odgovara: „Svuda je uskočki grob gdje ima za lakat zemlje, ako bude sreće da nas prekriju njome…“ Zanimljivo je kako je i tko oblikovao autora stiha Ne daj da nas dave pogani nogami (Iz Molitve suprotiva Turkom). Ako, čitajući, ne problematiziramo tko je oblikovao Oca Hrvatske Književnosti, tada sigurno nemamo od prirode darovanu nježnost kojom možemo zamijetiti vrstu izvorne otvorenosti, ili otvaranja, među ostalim Marulićevim obilježjima, prema ljudima i životu. Takvo bi se Marulićevo otvaranje moglo prispodobiti, ne pretjerujući, s otvaranjem cvijeta Suncu: samo se tako može ostvariti ljepota cvijeta.  Nadahnuće za oblikovanje autora navedenog stiha treba potražiti u svojevrsnim proročkim uvidima, a oni nisu puki zbroj umjetničkih odrednica.

Ima među uskocima i izdajica i propalica (Za propalice i budale nema sjetve, oni rastu i na mjestima gdje ih nisi posijao, zapisuje Brčić u romanu), to je nužnost, ali je način kako s njima uskoci na kraj izlaze obećavajuća nužnost.

Brčić je oteo vremenu zaborava slikovit i bogat rječnik, pogotovo oružja, koji i danas baštinimo koji nestaje (o, predivnih li usporedaba: Sada se na pustim njivama umjesto pšenice, kao suknje djevojačke, talasa nepokošena trava. Tko zna, Krhko je znanje!, kakve su tadanje suknje djevojačke.); prostro ispred nas škrti, ali bogati kliški pejzaž i krajolike kliškoga zaleđa koje uvijek treba regarder de nouveaux yeux (kako bi Proust rekao). Evo nekih primjera, iz pregr̄štī različitih, iz Uskočkoga gnijezda:

Sumrak je polako, šireći crnilo, zaključavao dan… Zalaskom sunca s istoka dotječe sumrak, maglenast i siv, i vuče se šumom i proplancima kao lisičji rep… U tamu su potonuli bregovi i daljine… Noć se rijedi jedva primjetnim pjegama svitanja… U kliške se klance, kao lupež, šulja mrak.

… nošene vjetrom, prodoljem [se] roje pahuljice, kao da ih vilinsko vreteno prede. Tko se samo jednom našao u takvome beskonačnom kolu pahuljica, i sam se mogao osjetiti lagano onijemjelim od prikaza, pogleda uprta u Tvorca. Brčićevi su lirski opisi pejzaža u dosluhu s metafizikom, i dovoljno je samo jednom pročitati roman pa će mu se slika kliških i zakliških krajeva pokazati u drugom svjetlu ako ih posjeti.

Kako se Brčić lako poigrava valerima sumrākā! Ovih rečenica živoga pejzaža ne bi se posramio ni vrsni impresionist s kraja XIX. stoljeća. Klanci, šume i proplanci kao da prkose turskom zulum dodirujući vječnost.

Svojim proverbijima, Brčić pokazuje da sentencije nisu filatelistički prozni sport (kao što kod nekih biva pa ih takvi lijepe kao markice na bilo koja pisma), već u tijesnoj vezi sa životom u tekstu i izvan njega te žive, vazda, kao uskoci jer je u maksimama utkana i pronicljivost i dubina. O snazi laži: … laž je poput octa. Jednu čašu izlij u bačvu dobrog vina i za koji dan imat ćeš cijelu kvasinu… O pogrešnim izborima: Jednom kad se čovjek ukrca na pogrešnu lađu, sve su mu luke pogrešne… O zaboravu: Biti zaboravljen od svih jednako je kao biti živ bačen u najmračniji grob… O razgovoru bez šumova: govorili su nijemo samo dušama, tako najbolje razgovaraju oni koji se razumiju.

Autor je oblikovao roman jednim od ljepših kazivačkih pera iz kojeg misli postaju riječi, a riječi život. Njemu riječi dolaze prijateljski i prirodno kao otkucaji srca. Takve su kazane njegove rečenice i tako je ispričano Uskočko gnijezdo.

Djelo je u dosluhu s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, prožeto dubokom tragikom i herojskim otporom otimačima, na koje (na djelo!) mogla bi se primijeniti biblijska iz Ivanova evanđelja o Putui Istini i Životu. Znamo li to cijeniti u mjeri da nam bude izvor nadahnuća i zajedništva, skromnosti i poniznosti? U dovoljnoj mjeri ne, pa je i to jedan od razloga kliškoga i uskočkoga zaborava.

Rudolf Ćurković

hkv.hr / Hrvatsko nebo