Šiljo/Simbol „hrvatski“ i Hrvatska svedeni na ponosni dres ili na puki jezični izraz, flatus vocis

Ogorčena bitka jadnih domoljubaca za hrvatski jezik u godini Gospodnjoj 2023., tri desetljeća nakon što je nacionalna država uspostavljena, sama je po sebi ’anakronizam’ – pokazatelj dokle su nas vladajuće garniture skupa s intelektualnim elitama dovele: do stanja groteske. Do toga da anacionalno vodstvo HDZ-a (nevoljko, iz predizbornih razloga) zastupa i brani hrvatski jezik kao nacionalni simbol! Zastupati pravo na ime i zaštitu vlastitog jezika u vlastitoj državi – i pritom ne kažnjavati one koji ne poštuju hrvatske simbole, nego s njima raspravljati i koliko je god moguće udovoljavati im – sámo je po sebi groteskno. Još je grotesknije da se, slijedom širokopojasne „uviđavnosti“ prema neprijateljima, sva obrana hrvatstva i njegovih simbola svodi praktički na obranu golog imena. Simbol „hrvatski“ i sama Hrvatska svedeni su na ponosni dres i na puki jezični izraz, flatus vocis. Čisti nominalizam.

Franjo Tuđman upisao se je u kolektivnu memoriju ne samo po postizanju temeljnih nacionalnih ciljeva tijekom 1990-ih, u čemu je imao vodeću ulogu, u dobru i u zlu, nego i po nizu izjava koje su se duboko urezale u pamćenje i koje se nerijetko i danas citiraju. Jedna od tih izjava glasila je: „Imamo svoju Hrvatsku!“

Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, netom po međunarodnom priznanju Hrvatske – nakon oružanog zaustavljanja brutalnog jugoslavensko-srbijanskog agresora, domaćih srpskih pobunjenika i njihovih snaga na Vukovaru i na drugim obrambenim kotama – u siječnju 1992., Tuđman je, sav razdragan i ushićen, uzviknuo: “Imamo svoju Hrvatsku! Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. Nećemo nikome sa strane dopuštati da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Protiv velike Srbije, a za cjelovit obuhvat hrvatskih zemalja

Da bismo usporedili ideal s njegovim ostvarenjem do danas, moramo se vratiti unatrag i zapitati se:  Što je glavnina i većina hrvatskog naroda u godinama i desetljećima prije prekretničkih zbivanja 1990.-1995. željela i što je imala pred očima? Što su nosili u srcima najhrabriji, osobito oni koji su se dragovoljno uključili u afirmaciju, obranu i, poslije, u oslobođenje Hrvatske?

Zadržat ćemo se na samo nekim ključnim idejama, programskim ciljevima i (slikovitim) sloganima?

Htjelo se hrvatsku državu „u njezinim prirodnim i povijesnim granicama“. HDZ je, kao protuodgovor na prijetnju prolaska velikosrbijanskih veterana „antibirokratske revolucije“ kroz Hrvatsku, objavio u pravom trenutku svoj Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu. On je simbolički obznanjen 29. studenoga 1989. – na sam rođendan komunističke Jugoslavije, koja je ušla u fazu raspada. Na početku Proglasa istaknulo se da je „nastao prijelomni i odsutni čas“ za politički preokret u Hrvatskoj. Politika Srbije označena je kao rušiteljica AVNOJ-a, kao ona koja ugrožava hrvatski suverenitet. Radi zaštite hrvatskih interesa zatraženo je stvaranje demokratske koalicijske vlade, dok je kao odgovor na zahtjeve Srbije istaknut zahtjev „za teritorijalnom cjelinom hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama“.

Ta ideja o cjelovitom obuhvatu hrvatskih zemalja poslije je našla primjeren oblik u borbi za granice Banovine Hrvatske (Bosna i Hercegovina bila je u stanju totalnog raspada, a više od dvije trećine njezina ozemlja zauzele su srpske snage i snage posrbljene jugoslavenske vojske). Formirana je, u tom smislu, kao obrambeni entitet, najprije Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a zatim i Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Naposljetku, ostvarena je Republika Hrvatska u avnojskim granicama, a Hrvati u BiH ostali su bez posebnog entiteta; za utjehu, dobili su „Dayton“ i svoje većinske tri županije u Federaciji BiH. Herceg-Bosna ozloglašena je, a njezino vodstvo kazneno gonjeno i osuđeno; od nje kao „Republike“ ostali su samo simboli koje se, pod baražnom vatrom, prigodice komemorira.

Htjelo se imati hrvatsku vlast u Hrvatskoj (koje li samo neumjerenosti!)

Nadalje, htjelo se imati hrvatsku vlast u Hrvatskoj (koje li samo neumjerenosti!), oslobođenu balasta prethodnoga komunističkog i monarhističkog jugoslavenstva kao, faktički, specifičnih oblika velikosrpstva. Danas, eksponenti tih dviju snaga – združeni komunisti i liberalno-demokratski jugoslaveni – imaju dominaciju u vlasti u Zagrebu. Njima je već dvadeset godina pridružena u vlasti srpska sastavnica, u kojoj isto tako glavnu ulogu imaju političari koji nisu željeli samostalnu hrvatsku državu, nego nešto sasvim drugo ili tomu suprotno.

Htjelo se, kako se uzvikivalo parafrazirajući vođu HSS-a Stjepana Radića, „hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu, a hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu“. Hrvatska puška doista je i došla na hrvatsko rame, gdje god bila proizvedena, na njemu se tada dobro smjestila, a i ostala do  danas. No ukinuti su u međuvremenu obvezni vojni rok, teritorijalna obrana i „paravojna postrojba“ HOS (uključena tijekom rata u HV), no Hrvatska vojska neusporedivo je razmjerno slabija nego što je bila u fazi njezina nastajanja. Ostali su, naravno, činovi, ostao je velik broj generala i drugih aktivnih i umirovljenih časnika, nastale su nebrojene braniteljske udruge izručene državnim subvencijama, ostali su, s druge strane, toliki zanemareni i obespravljeni branitelji i invalidi Domovinskog rata. Prema njima vladajuće garniture u politici i javnom životu ne osjećaju nikakve posebne simpatije, a kamoli da bi (ako nisu dobro umreženi) imali kakve povlastice. Osim što ih se veliča i zahvaljuje im se prigodice, kada se to (još uvijek) oni koji drže poluge moći ne usude izbjeći. Sva žrtva i sve junaštvo tolikih naraštaja hrvatskih civila i bojovnika svedeni su na formalne komemoracije. Tada se „maše“ i simbolima državnosti i onima iz Domovinskog rata, ne svima (HOS i ZDS izopćeni su), na Hrvatskom radiju puštaju se umjereno domoljubne pjesme drže se kurtoazni govori, emitiraju se prigodne emisije.

Lisnica, mediji, školstvo, kultura…

A što se tiče hrvatske lisnice (novčanika, „kese“, takuina…), znamo dobro kako stvari stoje. Stotine tisuća Hrvata koje su otišle van većinom radi više novaca najbolji su pokazatelj općega stanja doma. Imali smo do Nove godine makar puki simbol nacionalnog ponosa, suverenosti i vlastitosti – hrvatsku kunu; tada nam je i taj simbol oduzet, zamijenjen konstruktom „euro“, a monetarni suverenitet dokraja predan u ruke onih vani koji su ga praktički i dosad (uslužnošću „naših“) i imali.

Hrvati nikada nisu preuzeli glavninu medija u Hrvatskoj. Bilo je do 2000. samo djelomičnih uspjeha u njihovu preotimanju iz yugo-srpsko-komunističko-multikulturalističkih ruku u narodne hrvatske ruke. Izrazitije hrvatski orijentirani mediji gurnuti su na rub javne scene ili ugašeni. I ignorirani od dominantne, glavne struje – osim kada zatreba poneki od  njih skandalizirati.

Nije bitno bolje stanje ni u školstvu i prosvjeti. Analiza udžbenika u dijelovima koji se bave novijom poviješću, a osobito onom od 1941. naovamo, pokazala bi kako u najvećem postotku – unatoč pojedinim svijetlim primjerima odnosno nakladničkim projektima (ali nužno unutar okvira modificiranog Jokićeva Uputnika/Kurikula) – nije došlo ni do lustracije ni do revizije prijašnje ideologizirane i lažljive historiografije. Ono što je zaslužilo opću osudu nije doživjelo opću osudu, a ono što je zaslužilo opće priznanje nije doživjelo opće priznanje.

Krleža nedodirljiv, Tuđman – neprihvatljiv!

A što tek reći o kulturi i institucijama. To je posebno zanimljiva priča. Zajedničkim naporom političara iz vlasti i određenih krugova intelektualaca spriječeno je da se Hrvatski institut za povijest – kojemu je prethodio institut osnovan g. 1961. i kojemu je za prvoga direktora postavljen Franjo Tuđman, istaknuti hrvatski povjesničar i poslije političar, državnik i prvi predsjednik samostalne Hrvatske – preimenuje u Hrvatski institut za povijest „Dr. Franjo Tuđman“. Pa ako u državi koju je „stvorio“, Tuđman ne može „dobiti“ kao simboličku počast i političku „poruku“ za budućnost ni promjenu naziva instituta za proučavanje povijesti, kojom se cijeli život studiozno bavio, kakve su šanse nas svih ostalih? – Nikakve!

Za to vrijeme, nije dirnuto u ime Miroslava Krleže, na  čiji je poticaj g. 1950. osnovan Leksikografski zavod FNRJ, od 1962. Jugoslavenski leksikografski zavod, od 1984. Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, tek ujesen 1991. preimenovan u Hrvatski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“. Atribut „jugoslavenski“ zamijenjen je atributom „hrvatski“, no kontinuitet je zadržan dodatkom složenom nazivu. „Krleža“ je bez ikakvih problema prebrodio potonuće jugoslavenskog „Titanica“, koji je opsluživao i ostao Titov apologet do posljednjeg trenutka („Ode Tito preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.“) U hrvatskoj državi pokojnom Tuđmanu, unatoč tomu što je i sam bio Titov apologet, ali – jao! – i arhitekt hrvatske države, nije dopušteno da postane dodatak nazivu instituta kojemu je u Jugoslaviji bio prvih godina na čelu.

Totalitarizam ni agresori nisu doživjeli opću osudu, nego naprotiv – reafirmaciju

Totalitarizam iz prethodne države ni agresori na Republiku Hrvatsku s početaka obnove hrvatske državne samostalnosti nisu doživjeli opću osudu, a još manje bilo kakvo ozbiljnije  sankcioniranje, nego naprotiv – reafirmaciju.

Glavu je diglo i poraženo protuhrvatsko srpstvo. Pupovac i njegovi  šepure se po Srbovima i Vukovarima komemorirajući neometano zločine sa značajkama genocida nad Hrvatima, a koalicijska vlast za to ih plaća, u tomu ih podupire i štiti od svih napada i zahtijevanja hrvatskih boraca za istinu, pravdu i slobodu. Vrlo su agresivna neka srpska manjinska glasila, koja su crpeći velika sredstva iz hrvatskog proračuna uspjela dosad izrugati gotovo sve simbole hrvatske nacionalne samosvojnosti. Na sve  kritike, vlasti šute i nastavljaju dalje po svomu. One time gaze hrvatski ponos, ignoriraju i postojeće hrvatske propise i međunarodne deklaracije i konvencije, dovodeći mnoge Hrvate do očaja.

Bjesomučna protivljenja samoj ideji da se donese zakon o hrvatskom jeziku, koja dolaze iz povampirenih neojugoslavenskih i srpsko-hrvatskih redova, možda su najznakovitiji pokazatelji do koje se mjere bjesnilo protiv svega izričito i ekskluzivno hrvatskoga razuzdalo i razbahatjelo. Takvi koji iznose svoja za hrvatske simbole i hrvatski narod uvrjedljiva mišljenja imaju za objavljivanje i honoriranje otvorene stranice brojnih medija i javnih foruma. Hrvatski domoljubi mogu im samo baciti soli na rep. Njih se masovno ignorira. Tretira ih se kao u Indiji „nedodirljive“ – kao najnižu kastu, s kojom dodir „prlja“ one iz viših kasta.

Vlasnička struktura, strani i domaći

Vlasnička struktura Hrvatske do koje smo došli tijekom vlasničke „pretvorbe“ i cijele serije susljednih privatizacija, dokapitalizacija, menadžerskih kredita, reprivatizacija, stečajeva, kupoprodaja, spajanja i razdvajanja, upropaštavanja zdravih tvrtki, subvencioniranja, opraštanja dugova, investiranja i prilagođavanja svakojakim zahtjevima i standardima takva je da se ne može smatrati autentično domaćom, nacionalnom, tj. hrvatskom.

Najviše vlasništva nad imovinom koncentrirano je u rukama raznih tipova povezanih na ovaj ili onaj način sa strukturama moći u bivšoj državi te onih javnih i privatnih subjekata izvana koji su ušli u vlasništvo naših „zlatnih koka“. Osobito je to vidljivo kao drastično u financijskoj branši, naime u vlasništvu banaka i osiguravajućih kuća, u telekomunikacijama, u energetici, u trgovinskim lancima, farmaceutskoj industriji itd., a sve više i u turističkom i poljoprivrednom sektoru. Samo male segmente ne posjeduju takvi.

A ono što je većinski još u javnom vlasništvu, pod neodgovornom je i zloporabama jako sklonom kontrolom vladajućih stranačko-političkih struktura. HEP, Hrvatska pošta, Hrvatska poštanska banka, Hrvatske šume, Hrvatske željeznice, Hrvatske ceste… te razne javne ustanove kao što je Državni zavod za statistiku, APIS, pojedine regulatorne i ostale agencije, Državno odvjetništvo, neformalna mreža koruptivnih ili moćnima poslušnih sudova odnosno sudaca itd. – sve je to pretvoreno u igračku u rukama HDZ-ove vrhuške ili vrhuški nekih drugih stranaka i manje vidljivih sila, ovisno o trenutnoj konstelaciji.

Demokracija: Mjesto Đodanova „Boga“ iznad Hrvatskog sabora zauzeo „Kancelar“

Možda najveća suglasnost u prijelomnom razdoblju krajem 1980-ih i početkom 1990-ih postojala je među ljudima u pogledu uvođenja demokracije, višestranačja, pravog parlamentarizma. Mnogima je još u sjećanju ona bombastična izjava Šime Đodana po kojoj je „iznad Hrvatskog sabora samo Bog“. Od 2000. naovamo mjesto Đodanova „Boga“  zauzeo je „Kancelar“, tj. predsjednik vlade i ujedno predsjednik relativno većinske vladajuće stranke. Stranačka stega (=posluh) funkcionira 100 posto, dok slobodno iznošenje ocjena i stajališta i glasovanje po savjesti funkcionira nula posto.

Osim toga, to najviše, zakonodavno tijelo uopće se ne može smatrati reprezentantom naroda; tu ocjenu može se i statistički i analitički potkrijepiti vrlo jakim dokazima i argumentima. I sami izbori velike su manipulacije, u kojima manjina ispada relativnom većinom i preuzima vlast, a apsolutna većina glasača ne dolazi više do izražaja. HDZ upravo vlada državom s osvojenih 16,5 posto glasova svih birača.

Politička korupcija, nezakonitosti, pogodovanja, mućke i zloporabe svih vrsta toliko su rašireni da to ima već odavno razmjere epidemije. Koju nitko nije proglasio – a koja je neusporedivo pogibeljnija za budućnost hrvatskih ljudi od one epidemije koja je bila proglašena. Razine nepoštivanja zakona i bahaćenja ne samo na visokim i službenim razinama, nego i na onima čisto privatnima vide se po incidentnim ponašanjima na jadranskoj obali, s bezobzirnim uzurpiranjem pomorskog dobra i ostalih zaštićenih dobara na štetu ostalih. I nitko ne vidi, u današnjoj konstelaciji, nikakvu mogućnost da „institucije rade svoj postao“ onako kako im zakon, zaštita općeg dobra i etika nalažu. Nitko ne zna kako iskvareni, truli parlamentarizam i stanje u praksi ozdraviti i kako iskvareno, bezočno kršenje ili izigravanje vladavine zakona na sve strane zaustaviti.

Tko može s pravom reći: „Imamo svoju Hrvatsku“?

Točnije rečeno, mnogi znaju i vide kako, recimo promjenom izbornog sustava. No tko će ikada više pokrenuti referendumsku inicijativu za njegovu promjenu nakon svega pokvarenoga ili kontraproduktivnoga što se dosad dogodilo i učinilo, i od bezočne varajuće vlasti (Kuščević) i od nezrelog i optimumu odnosno maksimumu najboljih zakonodavnih rješenja nedoraslog predlagatelja (Ž. Markić/Ž. Podolnjak).

I tako dalje, i tako redom. Moglo bi se navesti nebrojeno primjera iz kojih bi se vidjelo da se Tuđmanovu slavodobitnu izjava „Imamo svoju Hrvatsku“ može i mora razumjeti jedino u značenju ne da Hrvatsku ima hrvatski narod in extenso, nego da ju – in intenso – imaju „oni“ koji su se, uglavnom kao dijelovi širih domaćih i stranih, javnih i tajnih struktura i mreža domogli u njoj pozicija svekolike moći, vlasti, vlasništva, bogatstva, utjecaja te statusa zaštićenosti, protežiranosti i (prečesto) nekažnjivosti.

I – što je domoljubima još preostalo da ne bi posve rezignirali? Preostali su im uspjesi naših u športu, osobito “Vatrenih”. Hrvatska nogometna vrsta preuzela je glavninu simbolike neuništenoga borbenog domoljublja. No snage iz HDZ-a odnosno iz određenih središta vlasti i moći rade  na tomu da unište i navijačku frontu i zadaju udarce i samoj ‘repki’. Ide im na  jetra masovno nogometno iskazivanje hrvatstva i ponosa i toliko mobiliziranje politički inače nemoćnih Hrvata. Isključivati im mikrofone – premalo je. Smišlja se ‘sistemsko’ rješenje.

Pa ipak, unatoč svemu rečenomu i nerečenomu, HDZ, osobito u razdobljima zagrijavanja birača pred izbore, i dalje nastupa dijelom s tuđmanovskom retorikom – nabijenom nacionalnim domoljubnim, prokatoličkim i ostalim porukama i osjećajima. On to čini uz potporu najvećeg dijela „svoje“ inteligencije, „svojih“ institucija i onih koji njima „drmaju“, uz potporu snažne klijentelističke mreže stranačkih podružnica i ogranaka i struktura vlasti na svim razinama. A svi su sudionici tih mreža pod nadzorom „centralne inteligencije“ odnosno „Velikoga (stranačko-državnog) Brata“. Ono što nije dobro i što je zlo prikriva se, pred tim se zatvaraju oči, ono što je eventualno dobro razglašuje se na sva zvona, a hrvatskim domoljubima baca se uoči svakih novih izbora još jednom svjetlucava crveno-bijelo-plava prašina u oči. Kako?

Zastrašujući razmjeri izokretanja istine i izvrtanja etičkih normi

Opet se ’istu kozu dere’. Na stranačkoj razini kao glavnu opasnost i nositelje moguće nacionalne katastrofe propagandisti i apologeti HDZ-a vide raspomamljenu „liberalnu ljevici“ te udaraju po njoj. Na nacionalnoj razini pri ruci su im stalno podgrijavane teme o zlima nad Hrvatima počinjenima u prošlosti, a koja neki suvremeni gadovi i dalje opravdavaju i veličaju. Ne usude se dirnuti u aktualnu vlast, pa tuku po onomu u što se smije dirati, a pogotovu po opoziciji, tako kao da vlast ima ona, a „jadni“ hadezejci da su sa svojom strankom ugroženi od „duboke države“, koja tobože organizira politički prevrat, dok oni izgaraju za interes hrvatskog čovjeka i naroda, pravde i istine. Svašta, doista, javni prostor podnosi. Izokretanja istine i izvrtanja etičkih normi i najobičnije ljudske čestitosti poprimila su zastrašujuće razmjere. Isto to čini i ona druga, otvoreno ljevičarska, anacionalna, protukatolička i protuhrvatska strana. Treću, istinski narodnu stranu, alternativu i jednima i drugima, guše složno i jedni i drugi. Ili pridobivaju (“kupuju”) njezine vođe.

A vazda su apologetima hadezeovstva pri ruci i simboli hrvatstva, kojima do iznemoglosti mašu unatoč tomu što vladajuća koalicija sve stvarne sadržaje toga istoga hrvatstva planski i dosljedno potkopava, razvodnjuje, iznevjeruje i uništava ili prepušta i pripušta drugima da ih izruguju, potkopavaju i uništavaju. Nastojeći da u što većem broju budemo opet taoci/ovce „svoje Hrvatske“, koja zapravo nije  naša, nego njihova, i u kojoj i bitku za zakon o hrvatskom jeziku svode na bitku za simbol, ne za njegov pravi i optimalni sadržaj.

Ogorčena bitka jadnih domoljubaca za hrvatski jezik u godini Gospodnjoj 2023., tri desetljeća nakon što je nacionalna država uspostavljena, sama je po sebi ’anakronizam’ – pokazatelj dokle su nas vladajuće garniture skupa s intelektualnim elitama dovele: do stanja groteske. Do toga da anacionalno vodstvo HDZ-a (nevoljko, iz predizbornih razloga) zastupa i brani hrvatski jezik kao nacionalni simbol! Zastupati pravo na ime i zaštitu vlastitog jezika u vlastitoj državi – i pritom ne kažnjavati one koji ne poštuju hrvatske simbole, nego s njima raspravljati i koliko je god moguće udovoljavati im – sámo je po sebi groteskno. Još je grotesknije da se, slijedom širokopojasne „uviđavnosti“ prema neprijateljima, sva obrana hrvatstva i njegovih simbola svodi praktički na obranu golog imena. Simbol „hrvatski“ i sama Hrvatska svedeni su na ponosni dres i na puki jezični izraz, flatus vocis. Čisti nominalizam.

Povezano:

Predloženi Zakon o hrvatskome jeziku klasičan je primjer hrvatskog minimalizma

Šiljo/“Oluja“ je značila oslobođenje zemlje; nije ostvareno oslobođenje države!

Šiljo/Hrvatsko nebo