Dr. Gordan Akrap/Ukrajina u 6-12 mjeseci može osloboditi svoja okupirana područja

Ne treba zaboraviti i zanemariti činjenicu da su se prošle godine ključne operacije oslobađanja okupiranih ukrajinskih područja dogodile u listopadu i studenom; nema razloga da tako ne bude i ove godine

Posljednjih dana kolovoza mnogošto se dogodilo u svezi s ruskom agresijom na Ukrajinu. Počelo je dugoočekivano uvježbavanje ukrajinskih pilota na zrakoplovima F-16. Na nekim točkama bojišnice ukrajinski branitelji probili su prve ruske linije. Od zračnih napada ne strepe više samo ukrajinski civili već i ruski građani. Besposadne letjelice sve češće dolaze ne samo do Krima nego i do Moskve. Pad zrakoplova s vodstvom paravojne postrojbe „Wagner“ analitičari povezuju s obračunom u ruskom vojno-političkom vodstvu. O tim i drugim događajima, u situaciji kad gotovo nema nikakvih mirovnih signala, u svezi s ruskom agresijom i ukrajinskom obranom razgovarali smo s doc. dr. sc. Gordanom Akrapom, sa zagrebačkoga Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.

Je li desant ukrajinskih snaga na Krimu bio samo efektna demonstracija ukrajinske odlučnosti oslobađanja okupiranih područja, uz Dan ukrajinske nezavisnosti, 24. kolovoza, ili više od toga?

U svakom sukobu, a posebno u ratovima, simboli imaju veliko i važno značenje kako za vlastitu tako i za protivničku stranu. Ovaj događaj samo je pokazatelj rasta sposobnosti i mogućnosti ukrajinskih oružanih snaga koje su u stanju, neometano, sigurno i učinkovito doći na bilo koji dio okupiranoga teritorija Ukrajine te izvršiti postavljene zadaće. U tom se kontekstu ostavlja mogućnost takvoga oblika djelovanja i na teritoriju Rusije s ciljem smanjivanja borbene sposobnosti i moći Rusije u daljnjem vođenju agresije na Ukrajinu. S druge strane, to je jasan i nedvosmislen pokazatelj postojanja brojnih propusta u ruskoj obrambenoj postavci. Svim objektivnim promatračima pokazuje stvarno stanje ruskih postrojbi, problema s vođenjem, upravljanjem i zapovijedanjem, stegom, organizacijom, djelovanjem, psihološkom pripremom i moralom. Ovo, na rusku žalost, nije ni prvi ni posljednji put da pripadnici ukrajinskih specijalnih postrojba izvode diverzantske operacije tamo gdje se Rusi osjećaju sigurnima, što Ruse tjera na ulaganje brojnih napora za povećanje sigurnosti svojih postrojba i okupiranih područja koja se ne nalaze blizu neposrednih ratnih djelovanja.

No, vratimo se malo unatrag, sredinom kolovoza Stian Jenssen, šef ureda glavnoga tajnika NATO saveza izjavio je da bi Savez mogao dati Ukrajini članstvo u zamjenu za odustajanje od teritorija koje je Rusija okupirala. Ta je izjava naišla na oštru kritiku ukrajinskih predstavnika, ali i nekih članica saveza. Kako razumjeti takvu izjavu u fazi kad ukrajinske snage bilježe napredak u deokupaciji zemlje?

U diplomatskom jeziku nema previše slučajnosti. Treba pročitati cijelu izjavu, zajedno s postavljenim pitanjima, kako bi se mogla napraviti podrobnija analiza. U svakom slučaju, nije nepoznato da i unutar NATO saveza postoje određene ideje kod pojedinih saveznica o potrebi popuštanja odnosa s Rusijom iako se svi slažu da je Rusija agresor. Takva su stajališta u manjini i ostat će u znatnoj manjini. Mi se samo možemo prisjetiti izjava nekih dužnosnika tadašnje EZ koji su i nama, još 1991., „dobronamjerno“ predlagali odricanje od teritorija koji su okupirali Srbi i JNA, kao i onih osoba iz EZ koji su tražili nepokretanje vojno-redarstvenih operacija s ciljem oslobađanja Hrvatske i inzistirali na „ciprizaciji Hrvatske“ te nam zauzvrat nudili „brzi ulaz u EZ“. Srećom pa je predsjednik Tuđman bio državnik te je takve ideje i prijedloge odbio isto kao što su ovu izjavu osudili i odbili Ukrajinci. Vidjet ćemo kakvu će profesionalnu sudbinu imati davatelj te izjave i ona će nam biti pokazatelj je li ta osoba „solirala“ ili je pak javno iznijela nečija stajališta.

No kritike zbog te izjave nisu se ni smirile, predsjedavajući Vojnoga odbora EU general Robert Brieger izrazio je u intervjuu „Die Weltu“ sumnju da će ukrajinska vojska vratiti sva okupirana područja, odnosno kako je upitno može li se obnoviti puni suverenitet Ukrajine s raspoloživim resursima. Pritom je dodao da bi što se tiče ukrajinske protuofenzive, koja traje od lipnja, bio „oprezan u očekivanju proboja ukrajinskih snaga kroz ruske obrambene linije“. Zar u ovoj izjavi osim vrlo spornih kvalifikacija, kao primjerice „ruske obrambene linije“, pojedini naglasci nisu, blago rečeno, demotivirajući?

Među kritikama ima i onih koje treba smatrati pozitivnima. To što je netko na toj poziciji ne znači da je dobro upućen u stanje na terenu te aktivnosti, namjere, stanje i sposobnosti ukrajinskih oružanih snaga. Nitko razuman i ne očekuje da će Ukrajina brzo osloboditi sva okupirana područja, bez znatnih žrtava. Mišljenja sam, međutim, da Ukrajina može osloboditi svoja područja u 6-12 mjeseci, okupirana u ruskoj agresiji nakon 24. veljače 2022. Potrebno je racionalno postupanje sa svojim stanovništvom i pripadnicima svojih oružanih snaga. Bolje je sporije, ali sigurnije i uz manje žrtve osloboditi okupirana područja nego li pokrenuti akcije koje bi dovele do velikih žrtava.

Kao da aludirate na naše vojne operacije u našem Domovinskom ratu…

Mnogi su strani promatrači i stručnjaci sumnjali u naše sposobnosti i „dobronamjerno“ i dobronamjerno nam nudili različite savjete u vezi s procesima oslobađanja okupiranih područja Hrvatske. Međutim, rijetki su uistinu znali kakve smo sposobnosti razvili, kakve su nam strategijske odrednice i vodilje, kako smo se organizirali te umrežili naše brojne sposobnosti u koherentnu i vrlo učinkovitu cjelinu. Takva je situacija i sad s Ukrajinom. Treba imati povjerenja u Ukrajince i prepustiti njima da odlučuju o tome kako će, kad, kojim ritmom, kojim koracima, kojim sredstvima osloboditi okupirana područja Ukrajine. Treba imati povjerenja i biti strpljiv.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba prije nekoliko dana savjetovao je zapadnim analitičarima koji su iskazali „sumnje“ u vezi s „ukrajinskom protuofenzivom“ da budu „oprezni u svojim prognozama i dugoročnim predviđanjima“, jer prema neimenovanim dužnosnicima, generalima i analitičarima, Ukrajina je „trebala prestati postojati u roku od tri do deset dana u veljači 2022., a sad pretpostavljaju da Ukrajina ne će moći tako brzo osloboditi sav svoj teritorij“. Kako gledate na upozorenje ukrajinskoga ministra da će svi oni s vremenom dobiti „više nade“?

Internet ima svojih jako dobrih strana. Pregledom javnih izjava može se potvrditi da sam bio jedna od vrlo rijetkih osoba koje su istupale u javnosti tvrdeći od prvoga dana ruske agresije da ukrajinske oružane snage 2022. nisu iste snage onima iz 2014., da su Rusi pokrenuli agresiju u kojoj će dobiti pojedinu bitku, ali će izgubiti rat, da će Ukrajinci pokazati sve ono što su uspješno radili od 2014. na razvoju vlastitih obrambenih sposobnosti te jačanju vlastitoga identiteta kao povezujućega čimbenika. Tako je i danas kad su Ukrajinci u znatno povoljnijoj situaciji. Ukrajinski vojni i politički vrh pokazao je da se politika ne miješa u planiranje i izvođenje vojnih operacija više od one mjere u kojoj politika mora biti ta koja daje završno odobrenje za pokretanje i/ili zaustavljanje operacija. Također je pokazao zavidno znanje upravljanja ratom. Za razliku od Rusije koja je izgubila velik broj generala, još veći broj smijenila, zbog različitih razloga uglavnom povezanih s neuspjesima na bojnom polju.

Kako biste opisali trenutačno stanje na ukrajinskoj bojišnici, šire li ukrajinske snage polako oslobođeni prostor ili, kako neki analitičari tvrde, „ukrajinska protuofenziva“ gubi na zamahu u tempu?

Ukrajina pokazuje sposobnost upravljanja situacijom. Čini mi se da su ubacili u treću brzinu jačajući pritisak na ruske snage na ključnim područjima bojišnice na kojima pokušavaju izići na Krim odnosno Azovsko more. Vrijeme, u ovom trenutku, radi za Ukrajince. Imaju još par tjedana vremena za snažna djelovanja dok ne počnu kiše koje će otežati napredovanja oklopno-mehaniziranih i pješačkih postrojba. Ne treba zaboraviti i zanemariti činjenicu da su se prošle godine ključne operacije oslobađanja okupiranih područja dogodile u listopadu i studenom. Nema razloga da tako ne bude i ove godine. Štoviše da se niz napadnih djelovanja nastavi i u zimskim mjesecima, kad će se ruske snage suočiti i s ozbiljnim nedostatcima zimske vojne opreme i logistike, što će bitno negativno utjecati na njihove sposobnosti i volju za ratovanjem.

Uz kopnene bitke uglavnom na tri glavna smjera, sve intenzivniji su napadi besposadnim letjelicama na ukrajinske, ali i ruske gradove, Moskva je sve češće na meti. Očekujete li rasplamsavanje takvih zračnih napada?

Svaka aktivnost koja može donijeti određenu prednost bit će iskorištena. Tako i napadi, odnosno uporaba besposadnih letjelica u svim onim aktivnostima za koje strana koja ih poželi koristiti pretpostavi da će im dati dodatnu vrijednost. Stoga je prirodno očekivati prilagođavanje intenziteta napada kao i definiranje ciljeva, sukladno trenutačnim procjenama i potrebama svake strane.

Paralelno u Ruskoj Federaciji neki drugi događaji zaokupljaju interes javnosti, kao pad zrakoplova s najužim vodstvom paravojne postrojbe „Wagner“, uklanjanje generala Surovkina itd. Što se iz tih događaja može iščitati i kako će se odraziti na daljnji tijek ruske agresije, nazvane „specijalnom vojnom operacijom“?

To su samo pokazatelji da je lipanjski pokušaj državnoga udara čiji je javno lice bio Prigožin bio zaista stvaran. Da se nije radilo o igrokazu nego u dubokoj podjeli među najvišim zapovjednicima ruskih oružanih snaga. Ali, očito i politike. Predsjednik Putin ima jako puno izazova s kojima se suočava. Možda mu je ovaj unutarnji najopasniji jer i ova pobuna i smjene generala i njihov nestanak iz javnosti samo pokazuju da kod Rusa ne postoji ni približno jedinstvo kakvo postoji na strani Ukrajine. Putin sada mora uložiti dodatne napore kako bi provjerio tko je sve u vojnom, političkom, sigurnosnom, gospodarskom, financijskom vrhu znao za pokušaj državnoga udara, u njemu (bilo izravno bilo posredno) sudjelovao ili ga podupirao te tko su ljudi na koje može bezrezervno računati. Našao se u situaciji u kojoj se našao Hitler u srpnju 1944. kad je na njega pokušan atentat u „Vučjoj jami“. Brojna uhićenja i likvidacije do kojih je došlo nakon neuspjeloga puča 1944. samo su ubrzale raspad nacističke Njemačke. Treba ipak uzeti u obzir činjenicu da uklanjanje dosadašnjega vrha wagnerovaca ne znači i nestanak te postrojbe. Najveći dio njih će se prikloniti novom zapovjedniku i nastaviti izravno služiti ruskom ministarstvu obrane, čak i vanjskih poslova u ispunjavanju ruskih vojnih, političkih, sigurnosnih, gospodarskih i drugih ciljeva kako u Ukrajini, Rusiji, Sirija tako i, što je posebno važno, na afričkom kontinentu.

Došla je upravo i službena potvrda, nakon nekoliko europskih država, da će se i SAD uključiti u uvježbavanje ukrajinskih pilota na američkim lovcima F-16? Neki drže da će ti zrakoplovi, uz jačanje protuzračne obrane, bitno poboljšati ukrajinski vojni potencijal u oslobađanju zemlje, drugi pak nisu takvoga mišljenja. Što mislite o tome?

Ravnomjeran razvoj svih vidova, odnosno grana oružanih snaga nužnost je za sve oružane snage. Zrakoplovi F-16 djelovat će kao dodatni motivirajući čimbenik i pojačivač sposobnosti Ukrajinaca i povećanja njihove učinkovitosti na bojišnici. Očekujem da će prvi zrakoplovi doći brže nego što se misli te da će već do sredine sljedeće godine ukrajinski piloti upravljati s više od 100 modernijih inačica F-16. A to će već biti bitan signal Rusima da im se obrambene sposobnost bitno smanjuju te da nastavljanjem ratnih djelovanja samo dalje vode Rusiju u sve dublju gospodarsku, demografsku, društvenu, političku, sigurnosnu provaliju.

Hvala na razgovoru!

 Razgovarao: Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo