Šiljo/Protiv vladavine postkomunista Hrvati nespremni složno politički ustati

Takvi stranački pokušaji, takvi komentari,  kolumne, osvrti i učene analize već desetljećima uspješno se obijaju o zidove prevladavajuće hrvatske gluhoće i nespremnosti za dom(ovinu), istinu i pravdu složno politički ustati, protiv vladavine najgorih. Ali ne samo rascjepkano ili solistički PROTIV, kao glavnina sadašnje političke i komentatorske i kvazi-opozicijske opozicije, nego i ZA ono što nikako da nastane i ojača – za široki Pokret za hrvatsku budućnost.

Sutra, u srijedu 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. U Hrvatskoj će se to obilježavanje jedva dogoditi. Rubno. Onako usput i nevoljko. Pro forma. Veliki europejci ponijet će se još jednom neeuropski. A pogotovu će se ponijeti nehrvatski i neslobodarski. Suprotno načelu osvjetljivanja istine i provedbe pravde.

Jedan kolumnist tim je povodom upravo primijetio:

„U Hrvatskoj još uvijek taj dan nije ‘zaživio’, kako bi trebalo, budući da su glavne poluge vlasti, koja se zaklinje u europske vrijednosti, još uvijek u rukama bilo bioloških, bilo duhovnih nasljednika komunističkog totalitarnog sustava.“

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić: Dan sjećanja na žrtve totalitarizama

Znamo već dugo da je tako

Znamo već dugo da je tako. U Hrvatskoj, a ni u Bosni i Hercegovini, nije provedena lustracija. Kada ju se trebalo provesti, nije ju se smjelo, moglo ili htjelo provesti. Poslije je za to postalo prekasno, a oni koji su se za lustraciju ozbiljno zauzimali odgornuti su na rubove ili „bačeni preko palube“. Ona je danas praktički neprovediva u doslovnom smislu sankcioniranja onih koji su sudjelovali u represivnom aparatu bivše totalitarne države.

Protekle su 33 godine od formalnog odbacivanja komunizma. U međuvremenu se toliko toga, u nastavku, dogodilo, toliko se ljudi umrljalo i kompromitiralo na postkomunističke i druge  načine, da bi se pojam „lustracija“ moralo jako proširiti. On bi obuhvatio i niz naraštaja i niz vodećih garnitura koje su se u tom razdoblju zadržavale ili smjenjivale ili pojavljivale na vlasti i osvajale vodeće pozicije vlasti i moći u društvu. I umreživale se s onima vani. Armirani beton sastavljen od „bilo bioloških, bilo duhovnih nasljednika komunističkog totalitarnog sustava“, bilo od interesnih pridošlica, slugu i prodanih duša iz hrvatskoga katoličkog naroda. Armirani beton zaogrnut europskim i transatlantskim „narativima“, stjegovima, simbolima, slavopojkama, eurima, dolarima… Armirani beton sa željeznom mrežom ustavnih, zakonskih i ugovornih odredaba, sporazuma, ekonomskih sprega i financijskih monopola.

Ne bi se smjelo pasivno ostajati na takvim spoznajama i konstatacijama

Pa ipak, ne bi se smjelo pasivno ostajati na takvim spoznajama i konstatacijama. Odviše je onih koji u ne posve kontroliranim medijima takvo stanje konstatiraju. Premalo je onih koji su spremni protiv njega se organizirano pobuniti. I zatražiti smjenu svih vladajućih i dominantnih neokomunističkih garnitura. Okrenuti leđa svim etabliranim strankama i političarima. Dati im „crveni karton“. Neopozivo.

To, naime, nema tko učiniti. A takvo što može se učiniti samo organizirano, ne pojedinačno. No kako su Hrvati izraziti individualci, imamo što imamo. Vladajuće snage potpomažu i njeguju upravo takvo stanje rascjepkanosti i raspršenosti na političkoj pozornici, a imaju i svoje ljude u opozicijskim i svim ostalim krugovima. Stanje je to u kojem se ne uspijeva ili se ne dopušta organizirati široka fronta protiv njihove nedemokratske ukorijenjenosti u pozicije vlasti i moći. I protiv svekolikih uzurpacija, hinjenja i suspendiranja demokracije.

Vladajuće snage postupaju pri tom naspram potencijalnoj poliitčkoj alternativi po provjerenom receptu: „Dva Hrvata – stri stranke.“ Sve čine da tako bude i dalje.

Svi koji u političkoj i karijernoj areni pristaju na tu igru, oni ili čine izdaju temeljnog narodnog interesa, interesa obespravljene većine, ili su odviše tašti, ili su jednostavno glupi, ili svoju nespremnost i svoje  kukavištvo prikrivaju podupiranjem onoga što nije opasno, a bježeći od angažmana koji nosi osobne rizike i koji zahtijeva i vlastiti doprinos. – Doprinos u djelima, a ne samo na riječima izgovorenima privatno, na društvenim mrežama ili u nebrojenim komentarima poput ovoga.

Premalo spremnih

Takvi stranački pokušaji, takvi komentari,  kolumne, osvrti i učene analize već desetljećima uspješno se obijaju o zidove prevladavajuće hrvatske gluhoće i nespremnosti za dom(ovinu) složno politički ustati, protiv vladavine najgorih. Ali ne samo rascjepkano ili solistički PROTIV, kao glavnina sadašnje političke i komentatorske i kvazi-opozicijske opozicije, nego i ZA ono što nikako da nastane i ojača – za široki Pokret za hrvatsku budućnost.

Pre-premalo je onih koji su spremni zatražiti i kao organizirana, pozitivna snaga boriti se za smjenu vladajućih i dominantnih i perfidnih neokomunističkih garnitura! Najvitalnije stotine tisuća domoljuba otišle su u druge zemlje, a režim je sretan da ih se riješio. Lakše se obračunava s ostatcima u Domovini.

Povezano:

Alternativa je trula, ali ni HDZ nije zdrava opcija

Zdravko Gavran/Po kojem temeljnom mjerilu odabirati ili stvarati alternativu HDZ-u?

Šiljo/Hrvatsko nebo