Svetac dana “Blažena Djevica Marija – Kraljica svega stvorenoga”

Naslov “Kraljice” ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo “Kraljica”, već i “Gospodarica”, “Vojvotkinja”, pa čak i “Carica”, u našem starom jeziku “Cesarica”. Je li pridavanje takvih naslova Mariji teološki opravdano? – JEST, jer se Ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojno pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz Njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No, ako liturgija kaže “da Bogu služiti znači kraljevati”, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i zbog toga prava Kraljica.

Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov Kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva “Zdravo Kraljice, Majko milosrđa!”. Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grešnike pred Gospodinom zagovara, da nam od Njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao Kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

“Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije Uznesenja, po svem svijetu zasjalo Marijino divno ime i kako se posvuda o Njoj raširio slavni glas, i prije nego bijaše na Nebo uzneseno Njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije Nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko; prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala predokus budućega kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena Majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide Kraljicu, a ovi drugi Gospodaricu. Jedni pak i drugi, bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana – ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: “Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom.”