D. Pešorda/Povodom najavljenog Zakona o jeziku

Hrvatski jezik potrebno je i zakonom štititi

Godine 2007. na kratko sam zalutao u politiku. Revoltiran tadašnjom Sanaderovom politikom, prihvatio sam poziv pokojnog Milovana Šibla i priključio se prvoj ozbiljnijoj protuhadezeovskoj platformi s desna – Jedino Hrvatskoj. Moj izlet u politiku neslavno je propao, ali stekao sam nekoliko prijatelja koje je uistinu vrijedilo poznavati. Razlog ovog prisjećanja jest činjenica da sam tada prvi put javno govorio o potrebi donošenja zakona o jeziku. Kako je ta tema i prilikom tih izbora postala aktualna, Večernjakov novinar Vojislav Mazzoco postavio je to pitanje trojici pisaca koje je pronašao među tadašnjim kandidatima na različitim listama: Hrvoju Hitrecu, Vesni Parun i meni. Listama je bilo zajedničko to da nijedna nije prešla izborni prag. Naši odgovori bili su različiti. Hitrec je držao da hrvatski jezik treba zaštiti zakonom, ja sam naprotiv mislio da ne treba, a što je odgovorila Vesna Parun ne sjećam se više, ali svakako nije bila za donošenje zakona kojim bi se štitio hrvatski jezik.

Bilo kako bilo, ispostavilo se da jedino Hitrec od nas troje bio u pravu i da je u Hrvatskoj jezik potrebno i zakonom štititi. Premda će i to biti uzaludan napor ako ne promijenimo sveukupnu politiku koja je dugo već uglavnom na crti razdržavljenja, a ne na crti očuvanja nacionalne države. Nedavno objavljeni Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku izazvao je niz reakcija koje u konačnici samo potvrđuju potrebu donošenja takvog zakona. Možemo izdvojiti dvije vrste reakcija. S jedne stranu se prigovori da je prijedlog zakona razvodnjen, neodređen i ne propisuje nikakve sankcije za one koji ga se ne pridržavaju, s druge strane dolaze prigovori da je takav zakon nepotreban, rigidan, nacionalistički, sputavajući za jezičnu kreativnost itd. Osvrnut ću se ovlaš i na prigovore prve vrste, ali će težište ovoga članka biti na prigovorima druge vrste, navlastito prigovore Hrvatskog društva pisaca.

Pa da vidimo što smeta ”pisce” kojima je atribut ‘hrvatski’ uglavnom mimikrijske naravi. U kojem grmu leži zec odaju pisci na samom početku svoga priopćenja. Drže da je nastojanje Matice hrvatske oko donošenja takvog zakona zapravo traženje odgovora na ”srpski Zakon o jeziku”, time se zapravo legitimiraju kao onaj soj hrvatskih kulturnjaka kojima sve počinje i završava uspostavljanjem odgovarajućih relacija sa Srbijom i Srbima. I ne treba hrvatski jezik zakonom čuvati od Srbije i srbijanskih Srba, uostalom to nije ni moguće budući da hrvatski zakoni ionako nemaju nikakva učinka u Srbiji. Hrvatski jezik u Hrvatskoj odgovarajućim zakonom treba štititi upravo od njih, hrvatskih ljubitelja ‘srbohrvatstva’ koji hrvatski jezik nerado i nazivaju hrvatskim jezikom nego mu tepaju ”naš jezik”. Uostalom poznato je da Hrvatskom društvu pisaca ton daju potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku, dakle de facto osporavatelji postojanja hrvatskog jezika kao zasebnog jezika.

Tako notorna Sanja Modrić na Telegramu piše: ”Nepromjenjivi su latinski i grčki jer su mrtvi. Samo je njihova kutija zatvorena. A naš jezik, kao što se i pristoji, ima rječnike, gramatiku i pravopis za upotrebu u školama, javnim medijima, administraciji i na svim službenim mjestima i to je posve dovoljno.” Lijepo se ovdje vidi kako za Modrićku i istomišljenike latinski i grčki imaju ime, dok je hrvatski jezik tek ”naš” i podložan mijenama, pa tako i nekom novom ”posrbohrvaćenju”. No, vratimo se hadepeovcima. Nakon uopćenih primjedbi o tome kako se jezik treba štititi odgojem i obrazovanjem, a ne zakonom (kao da jedno isključuje drugo!), polako otkrivaju prave razloge svoje zlovolje. Jedan od njih je sadržana u sljedećoj primjedbi: ”Jedna od posljedica ovakvog Zakona bila bi da, ionako prisutna, diskriminatorska politika financiranja otkupa knjiga dobije potpuni legitimitet. Time bi javne knjižnice izgubile svaku mogućnost nabavke knjiga srpskih, crnogorskih i bosanskohercegovačkih autora, jer nisu na hrvatskom jeziku.” Tu smo dakle, to njih žulja, što hrvatsko ministarstvo ne bi potpomagalo srpske i crnogorske pisce! Premda sam siguran da nemaju razloga za brigu, bez obzira na zakone u Hrvatskoj će se uvijek naći načina da se potpomažu kulture bratskih naroda. To je ta hrvatska mazohistička verzija kršćanskog ophođenja: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom, a tko tebe kruhom, ti njega kamenom.

Drugo što žulja hadepeovce sadržano je u primjedbi: ”Cijela priča o Zakonu ima izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju, pri čemu bi skupina upravo tako orijentiranih ljudi propisivala kako govoriti i pisati te davala jezične savjete koji bi u konačnici bili samo štetni.” Dakle, opet ti famozni desničari pri čemu je, da se razumijemo, desničar svatko tko ne radi na približavanju i ponovnom spajanju hrvatskog i srpskog jezika. Na kraju svog priopćenja naši jugovići potpuno izlaze iz ormara: ”Izražavamo čvrsto protivljenje jezičnoj politici zasnovanoj na ideologiji podjela i ograničavanja, jer bi dovela do zatvaranja hrvatskog jezika prema drugim, potpuno razumljivim jezicima iz susjedstva, a time i prema društvima s kojima u velikoj mjeri dijelimo život.” Vidi, vidi, ja mislio da smo u Europskoj uniji i da s europskim društvima ”dijelimo život”, a oni drže da smo još uvijek u Jugoslaviji ili, kako se po novom kaže, Zapadnom Balkanu.

Na kraju riječ-dvije nešto i prigovorima ili bolje reći bojaznima da će Zakon o jeziku do njegova donošenja biti toliko ublažen i razvodnjen te da će tako iznevjeriti prvotnu nakanu njegovih inicijatora. Priznajem da me i sama pomalo brine što se više govori o potrebi očuvanja jezika od anglizama, a nigdje izrijekom od tzv. našeg jezika. Budimo otvoreni: hrvatskom jeziku ne prijeti engleski, barem ne više nego i francuskom i njemačkom jeziku, smisao bi zakona, po meni, trebao biti taj da odrješito i jasno onemogući učinak inicijativa o nekom ”zajedničkom jeziku”, koji nije ništa drugo nego nekadašnji ”srpskohrvatski odnosno hrvatskposrpski jezik”.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.ba / Hrvatsko nebo