I. Tijardović/Drugo izdanje važne knjige “Kad hrabrost progovori”

Osvrt na drugo izdanje knjige When Courage Prevailed – The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, autorice Esther Gitman, izdavač Adolo 7 d.o.o. iz Pirovca i Hrvatska akademska zajednica domovine i dijaspore iz Švicarske, 2023.

Dr. Esther Gitman rođena je u NDH u židovskoj obitelji i u svojim istraživanjima ponajprije se bavi spašavanjem Židova u NDH. Premda sam već ponešto čitao o cijenjenoj dr. Gitman i gledao emisije o autorici ove knjige morao sam se ponovno prisjetiti svega, pa bih savjetovao i ostalima da prije čitanja knjige učine isto (vidi na primjer i na poveznici i također itd.).

Godine 2011. gospođa Gitman objavila je u SAD-u knjigu naslova When Courage Prevailed – The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945, koja je sljedeće godine prevedena na hrvatski jezik, a drugo izdanje Kad hrabrost prevlada – Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. može se nabaviti na poveznici. No sad nas na portalu domovina.info koji uređuje Ina Vukić obavještavaju da možemo dobiti u PDF formatu drugo izdanje knjige na engleskom jeziku dr. Gitman, i ovaj osvrt odnosi se upravo na to PDF izdanje koje je dotjerana inačica prvog izdanja iz 2011. Urednik knjige dr. Josip Stjepandić naglašava da sadržaj knjige čine istraživanja dr. Gitman koja su objedinjena u doktorskoj disertaciji obranjenoj 2005. godine u New Yorku. A da bi ova vrijedna knjiga više došla do izražaja, autorska prava preuzeli su Hrvatski svjetski kongres i Hrvatska akademska zajednica domovine i dijaspore, tako da je ovo online PDF izdanje dostupno svima. Odličan potez! Možda mi je promaknulo, no nisam primijetio jesu li urednici knjige spomenuli koliko su ministarstva kulture i znanosti RH financijski i na druge načine sudjelovala u ovom važnom projektu.

Predgovor ovom drugom PDF izdanju napisala je Australka hrvatskih korijena Ina Vukić koja objašnjava kako je bilo potrebno dotjerati prvo izdanje knjige s obzirom na budnost ‘čuvara jasenovačkog mita’. Od važnih činjenica koje spominje Ina Vukić izdvojio bih podatak da je dr. Gitman pronašla više od 400 pisama poslanih ustaškim vlastima koja su potpisale tisuće običnih hrvatskih građana s namjerom da se Židove oslobodi, tj. da ih se ne progoni, što je u uvjetima rata i diktature zahtijevalo posebnu hrabrost. Drugim riječima, nametnuti antisemitizam u NDH protiv volje Hrvata nije bio toliko izražajan, tako da je postotak preživjelih Židova u NDH među najvišima u Europi.

U dijelu ‘Acknowledgements’ dr. Gitman spominje sve koji su joj pomogli u njezinim istraživanjima glede sadržaja ove knjige.

U uvodu (Introduction) spominje se dr. Vladimira Geigera (nema ga u uvodu prvog izdanja), pa je dobro upoznati se s njegovim radom. Naime, dr. Geiger je štošta već osporio, poput teze da je trećinu Srba trebalo protjerati, trećinu prekrstiti i trećinu pobiti. S obzirom na to da je sve u svezi NDH kontradiktorno, jer se do prije desetak godina prednost davala mitovima a ne činjenicama, korisno je pogledati sljedeći sadržaj na mrežnoj stranici, pa sami usporedite što je mit, a što istina.

Nama je uvijek isti cilj: traženje istine i biti što bliži njoj. Ne možemo podržati teze da je NDH bila savršena država, da su ustaše bez grijeha, da se Židove nije proganjalo i da se Srbe nije ubijalo u NDH. No isto tako treba reći:

– da je samim činom proglašenja NDH ostvarena povijesna težnja hrvatskog naroda i da je vodstvo NDH poslije iznevjerilo hrvatska očekivanja,
– da su Židovi imali veće šanse preživjeti u NDH nego u drugim zemljama gdje su rasni zakoni također bili na snazi i
– da nisu Srbi započeli masovne likvidacije hrvatskih civila, ustaških odmazda ne bi bilo, s tim da se ustaški zločini ne mogu mjeriti s brojnošću i količinom četničkih zvjerstva (vidi članak).

Srpsko-židovska sprega protiv NDH i Hrvata najviše šteti Židovima jer se na taj način obezvrjeđuju patnje proganjanog naroda. Primjera radi, zar je potrebno patnje Židova kompromitirati na ovakav način? Zbog takvog neprofesionalnog pristupa vrlo ozbiljnom problemu danas sljedbenici srpsko-nacističke ideologije razmišljaju o povećanju ustaških žrtava s mitskih 700.000 na planetarnih 1,4 milijuna. Nemojmo zaboraviti što je David Riesman rekao ‘Srbi su bili antisemiti davno prije pojave nacista, a onda su dijelom upotrijebili naciste, a dijelom bili opčinjeni njima zbog zajedničkih ideologija – njemačkog nacionalsocijalizma i velikosrpskog ekspanzionizma’ (vidi na poveznici) ili pak pročitati tekst koji upućuje na to da se masovne eliminacije nisu događale u Jasenovcu, već na Sajmištu pod kontrolom Nijemaca i Srba.

Autorica knjige dalje u uvodu ispravno kaže da su rasni zakoni u NDH bili blaži nego u Njemačkoj, a mi danas znamo da nacisti zbog toga nisu bili zadovoljni vlastima NDH i ustašama nisu vjerovali, tako da se ne treba čuditi što je u travnju 1943. u NDH formirana ‘njemačka žandarmerija, tj. policija’ uz negodovanje ustaških vlasti (vidi na poveznici), što je samo dokaz da vladari NDH nisu bili ustaše, već nacisti.

Dalje se u uvodu spominje jedan Sarajlija koji je bio odveden u logor Jasenovac iz kojega je poslije pobjegao i na kraju rata svjedočio o zlodjelima koja su se dogodila u Jasenovcu. Isto tako je rekao da bez pomoći seljaka u vidu hrane logoraši ne bi mogli izdržati. E sad mi koji već nešto znamo o ‘Jasenovcu’, postavljamo pitanje: S obzirom na prošireni mit da ‘Jasenovac nije Auschwitz’, kakav je to onda logor iz kojega se može pobjeći i u kojem hrana pada s neba (preko ograde)? Naime, već znamo da su svjedoci ‘Jasenovca’ nakon Drugoga svjetskog rata u većini slučajeva bili prisiljeni govoriti ono što se od njih očekivalo kako bi se spasili, jer kako bi opravdali svoje poslijeratne zločine, komunisti, danas ‘antifašisti’ morali su stvoriti ‘jasenovački mit’, ne vodeći računa da će taj mit najviše štetiti Židovima. O problemu svjedočenja gdje se laganjem dokazivala inteligencija pojedinaca autorica Gitman ne mora znati ništa, jer ona je u knjizi samo vjerodostojno prenijela (in bona fide) što je tko bio rekao. Svjedočenja imaju vrlo važnu ulogu ako nisu iznuđena pod pritiskom ili u strahu od nečega ili nekoga. Materijalni dokumenti su svakako presudni kad u svjedočenje postoji opravdana sumnja.

Ako je logor Auschwitz bio 100 puta veći od Jasenovca, a bio je, i ako je iz Auschwitza pobjeglo oko 200 logoraša, i uzevši taj omjer veličine i broja pobjeglih, to bi značilo da su iz trostrukog logora Jasenovac pobjegle samo dvije osobe. No prema arhivskoj građi bjegova iz logora je bilo, i kazne su bile rigorozne (vješanje ili strijeljanje), deportacija u Njemačku je također bilo, no nije bilo organiziranih masovnih ubojstva, i k tome mnogi su nakon odslužene kazne u Jasenovcu bili oslobođeni (vidi poveznicu i poveznicu i poveznicu itd.) i to je ona blaža inačica nacizma kroz ustaštvo o kojoj autorica Gitman u knjizi govori.

Na stranici XXIII. kaže se da od 39.500 Židova u NDH (Hrvatska i BiH) ustaše su ubile oko 15.000, a 8.000 deportirale u Njemačku i istočnu Europu, dok je četvrtina (oko 9.500) preživjela Holokaust. To su zastrašujući brojevi i dokaz velikog zla učinjenog židovskom narodu, stoga sve nas koji suosjećamo s patnjama naše braće Židova zanima gdje su točno počinjena ta masovna ubojstva i na koji način (vidi poveznicu), jer neki materijalni dokazi (pronađene kosti, grobovi i slično) moraju postojati s obzirom na to da u NDH nije bilo materijalnih dokaza o postojanju krematorija kao u Auschwitzu. Ovo pitanje nije namijenjeno plemenitoj autorici knjige jer se, već gotovo osam desetljeća nakon kraja Drugoga svjetskog rata, još uvijek ne zna koliko je ljudi poginulo od ‘Triglava do Vardara’. Spominje se nerealna brojka od milijuna (da, s onima koji su ubijeni nakon rata), pa sve do pretjeranog broja od 1,7 milijuna. S tim u svezi na str. 62 (PDF – str. 95) kaže se: ‘Historian Gerald Reitlinger has observed that: In no country of Axis-occupied Europe is the fate of Jewry more difficult to trace than in Yugoslavia’. Od europskih država samo se u bivšem Sovjetskom Savezu više lagalo glede žrtava, gdje broj ubijenih varira od 20 do 27 milijuna. Koliko je bolesno to sve skupa kad se s jedne strane priznaju stotine tisuća ustaških žrtava bez materijalnih dokaza, a s druge strane ne priznaju se materijalni dokazi (masovne grobnice pune kostiju i grobišta) stotina tisuća ‘partizanskih’ žrtava nakon Drugoga svjetskog rata.

Dr. Gitman u nastavku objašnjava kako je bilo nemoguće prije doći do arhivske građe zbog komunističkih vlasti na teritoriju od ‘Vardara pa do Triglava’, tako da su poznata vrlo rijetka djela u kojima se spominje spašavanje Židova u NDH. I kad joj se pružila prilika i pristup arhivskoj građi, intervjuima s preživjelim Židovima i drugim narodima dokazala je svijetu da ‘nisu svi Hrvati ustaše’. To je s naše hrvatske perspektive iznimno važno, jer mnogi u svijetu vjeruju da su Hrvati genocidni i to zbog utjecaja agresivne srpske (od 1844. godine dokumentirano protiv Hrvatske), jugoslavenske (da bi Jugoslavija živjela, Hrvatska mora umrijeti) i židovske (zbog razumljive ogorčenosti Židova na temelju NDH iskustva) propagande, zato i jesmo teškom mukom devedesetih došli do priznanja i još teže do cjelovite Hrvatske.

Knjiga je podijeljena u šest poglavlja. U prvom se govori o Židovima između dva rata, u drugom o običnim građanima, u trećem o NDH dužnosnicima, u četvrtom o zagrebačkom nadbiskupu, u petom o talijanskim vojnicima, diplomatima i ostalim građanima i u šestom o partizanima, tj. o svim spomenutima koji su spašavali Židove.

Autorica knjige je u pravu kad kaže na str. 3 (PDF – str. 36.) ‘The cultural and political experiences of the Croats and the Serbs were vastly different’, a da bi se bolje pratilo što piše u prvom poglavlju ‘The Unification of the Serbs, Croats, and Slovenes, 1918–1941’ i ispravno razumjelo, korisno bi bilo pročitati sljedeće.

Sad moram reći da je dr. Gitman rabila mnoge izvore koje možete naći na kraju knjige, pa ako se tko s kojom rečenicom ili riječi ne slaže, to ne znači da je autorica knjige pogriješila, a da ste vi u krivu.

U tekstu na str. 4 (PDF – str. 35.) kaže se ‘The official attitude of the monarchy toward the Jews throughout its twenty-three years could be regarded as sympathetic’. Ovdje se misli na staru Jugoslaviju (četničku državu od 1918.-1941.) koja je uglavnom imala razumjevanja za Židove.

U tekstu na str. 5 (PDF – str. 36.) kaže se ‘The communists, for example, viewed unification and centralization as means to combat differences based on religious affiliations, culture, and history’. Ovdje se misli na komunističku diktaturu koja je držala sve pod kontrolom.

U tekstu na str. 7 (PDF – str. 40.) kaže se ‘Jews in the Ottoman Empire were generally well-treated and were recognized under the law as non-Muslims’. Znači da su pod Turcima Židovi dobro živjeli.

U tekstu na str. 10 (PDF – str. 43.) kaže se ‘The success of Yugoslavia’s Jews in gaining a higher standard of living was most notably manifested in their numerical growth’. Broj Židova je porastao, tako da je prije raspada stare Jugoslavije (četničke države) u strukturi stanovništva gradova bilo oko 5 % Židova, tj. u ukupnoj populaciji države manje od 0,5 %, tj. s obzirom da nije bilo točnih podataka, reklo bi se da je 1941. u staroj Jugoslaviji (četničkoj državi) živjelo oko 80.000 Židova, što otprilike odgovara podatcima na str. 23 (PDF – str. 56.), a u NDH oko 40.000.

Moglo bi se reći da je zahvaljujući svom trudu više od polovice Židova bilo dobro situirano u društvu, a da je njih 20 % bilo stručnjaka i visokoškolovanih. Većina Hrvata (tri četvrtine) u to je vrijeme radila na selu, a kako su Židovi po prirodi inteligentan narod, pojava zavisti kod drugih je nažalost neizbježna (str. 11, tj. PDF – str. 44.). Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj 1933. dolazi i do znatne pojave antisemitizma, gdje bih izdvojio sljedeći tekst sa str. 13. (PDF – str. 46): ‘Although the process of isolating the Jews was fostered from abroad rather than from locally-rooted antisemitism, it was channeled primarily by the Volksdeutsche and by Muslim clerics. Although the Catholic media ostracized the Jews, the Catholic Church conducted vigorous missionary campaigns to convert them’. Ovo se može razumjeti na način da Hrvati nisu bili protiv Židova, no Katolička Crkva imala je namjeru preobratiti ih.

Židovi, prije svega oni mlađi, shvatili su da komunisti mogu biti odgovor fašistima, tako da se znatan broj Židova priključio komunističkoj partiji, a oko 4.000 Židova u Zagrebu (trećina svih zagrebačkih Židova) prešlo je na katoličku vjeru, a mnogi od njih uzeli hrvatski oblik prezimena, pa ne čudi što je među ustašama bilo i Židova (str. 14., tj. PDF – str. 47.). Ovo se može razumjeti i na način da su ti Židovi predvidjeli što bi se moglo dogoditi, a čovjek je spreman na sve kako bi spasio sebe i svoju obitelj. Bilo je i onih koji su željeli vratiti se u koljevku Izraela, no na temelju svega što znamo, većina Židova je nažalost podcijenila nacističku opasnost, a to i sama autorica knjige kaže na str. 31. (PDF – str. 64).

I tako su 1940. Židovi osjetili posljedice prvog protužidovskog zakona u ‘četničkoj’ državi u gospodarstvu, školstvu i vojsci.

Na str. 16. (PDF – str. 49) kaže se: ‘Despite widespread animosity toward the regime in Belgrade, a comprehensive Ustaše ideology did not exist in Croatia prior to the beginning of World War II’. Ovo je vrlo važna rečenica i mislim da se može razumjeti na način da treba jasno razdvojiti politiku i djelovanje ustaša prije uspostave NDH (pozitivno nasljeđe kao odgovor na diktaturu četničke države) i nakon njezine uspostave (negativno nasljeđe ponajprije zbog progona Židova). Ustaše i njihovo negativno nasljeđe su prošlost, kao i ‘antifašizam’ i s tim se Republika Hrvatska ne može poistovječivati jer za to ne postoje nikakvi opravdani razlozi. I ustaše i antifašisti prokockali su svoju povijesnu priliku, jer u kontekstu ove knjige, ustaše su 1941. pokleknuli pred nacizmom, a antifašisti prigrlili sovjetski ‘antifašizam’.

Dok se moćnoj nacističkoj promidžbi protiv Židova teško bilo suprostaviti, Pavelić je u Židovima, tj. judaizmu, kao i komunizmu vidio zaprjeku na putu buduće NDH (str. 17., tj. PDF – str. 50.), a u isto vrijeme nacisti su preko svojih pola milijuna dobro organiziranih ‘Folksdojčera’ bili spremni preuzeti vlast u ‘novoj’ državi. U to se vrijeme i u BiH primjećuje netrpeljivost Muslimana prema Židovima (ni danas po tom pitanju nema promjene u svijetu).

U drugom poglavlju knjige ‘The Ustaše Rule of Terror Against Jews and Their Rescue by Ordinary Citizens’ kaže se da su ustaše pod utjecajem Nacista odmah uveli diktaturu nakon proglašenja NDH u travnju 1941., a Židovi su bili prvi na udaru. No, mnogi Hrvati se s takvim tretmanom Židova nisu složili, pa su ustaše i njima zaprijetile, tako da je NDH zbog toga dobila međunarodnu pozornost. Pavelić je planirao eliminirati samo one Židove koji su došli u Hrvatsku nakon 1933., s čime se Hitler nije složio (str. 30., PDF – str. 63.). S obzirom na to da ima dosta dokaza da je NDH u svom zločinu prema Židovima htjela biti blaža, Hitler je shvatio da Hrvati ne mogu uspješno rješiti židovsko pitanje poput Srba, tako da su deportacije Židova u nacističke konc-logore po Europi bile logično rješenje. Primjera radi, i sama autorica knjige kaže na str. 30 (PDF – str. 63.) ‘Officials (misli se na ustaše) shielded Jews in mixed marriages and those deemed important to the Croatian economy’. A na sljedećoj stranici kaže ‘Nazi Germany was the primary force behind the atrocities committed against Yugoslav Jewry during World War II’, što je ponovno iznimno važna rečenica, koja doduše ne oslobađa ustaše od zločina prema Židovima, ali ipak ukazuje na to tko je inicijator zločina. Želim reći da je Paveliću 1941. godine Hitler ponudio dvije krajnosti: ‘Ili državu bez Židova, ili nema države!’. Da se svim Hrvatima tada postavilo takvo pitanje, siguran sam da bi narod bio spreman čekati bolja vremena za toliko dugo željenu i očekivanu državu. Hrvati su dokazali devedesetih da nisu ‘genocidan’ narod kad su se u jednom trenutku praktično sami brinuli o milijunu izbjeglica, u prosjeku svaka obitelj za jednog izbjeglicu. Nije mi poznato ima li još koja europska zemlja proporcionalno slična iskustva (najbliža hrvatskom pothvatu možda može biti Moldavija s 2,6 milijuna stanovnika, oko pola milijuna izbjeglica 2023. godine).

Prosječni Hrvati nisu bili svjesni što će se dogoditi Židovima, jer čim je za moguću sudbinu Židova doznao jedan hrvatski sudac s Vrhovnog suda, odmah je to dojavio Židovima u Sarajevu (str. 37., PDF – str. 70.). Dr. Gitman je u Hrvatskom državnom arhivu pronašla 412 pisama podrške Židovima potpisanih od tisuće običnih građana i 120 preporuka utjecajnih građana sve u svrhu podrške Židovima i protivljenju ustaškom režimu (str. 39., PDF – str. 72.). I ovo je vrlo važan dokaz da se ne smije kriviti cijeli narod za zločine režima kojeg je predstavljalo ne više od 3 % populacije.

Na str. 40 (PDF – str. 73.) kaže se: ‘To please Hitler and his officials, more than 100,000 Muslim conscripts (iz BiH) were raised to fight in special units alongside the Wehrmacht and SS troops’, što je još jedan dokaz o povijesnoj neslozi između Muslimana i Židova. No bilo je i Muslimana koji su pružili utočište progonjenim Židovima.

Koliko je bio taj ustaški progon Židova besmislen, može se vidjeti iz pisma podrške na str. 42. (PDF – str. 75.) u kojem se progoni Židova koji se borio za interese Hrvatske i koji je proveo nekoliko godina u srpskom zatvoru.

Kad mi kažemo ‘Pavelić and his Ustaše were chosen by Nazi Germany and Fascist Italy, not elected by the Croatian people’, to nema posebnu težinu, jer sa židovske perspektive to je subjektivno razmišljanje, no kad to kaže dr. Gitman, onda to već postaje objektivna činjenica. Čak je talijansko veleposlanstvo u Zagrebu u pismu Rimu primijetilo (‘The Croatian people are reacting very negatively to the anti-Jewish measures and are very skeptical about the further course of events’) da ustaše nemaju podršku među Hrvatima (str. 43., PDF – str. 76. i str 130.).

Posebno je poučna priča o doktoru Vilku Kühnelu, predstojniku Židovskog odjela Ravnateljstva ustaškog redarstva, koji je s jedne strane spašavao Židove (izdao više od 2000 izlaznih viza Židovima koji su napustili NDH), osigurao bolju prehranu u logorima, ali i po službenoj dužnosti slao Židove u logore. Na kraju je počinio samoubojstvo (str. 44. – 47., PDF – str. 77. – 80.).

Oko 3000 Židova dobilo je pomoć u Sarajevu od nežidova, a neki su privremeno prešli na muslimansku vjeru (str. 48., PDF – str. 81.). Mnoge su Židovke nosile muslimansku nošnju kako bi se krile. Do 30 % Židova iz Sarajeva je preživjelo Holokaust, većina od njih zahvaljujući bijegu.

Na str. 54. (PDF – str. 87) kaže se početkom NDH ‘The Ustaše sought to rid the city (Sarajevo) of potential enemy fighters, and the Muslims wanted to prevent men from leaving for Palestine’, što se može razumijeti da su ustaše promatrali Židove s vojne perspektive, a Muslimani s vjerske.

Bolnice su također mnogo pomogle Židovima, no taj dio treba još istražiti (str. 59., PDF – str. 92.).

Na str. 64 (PDF – str. 97) kaže se: ‘Yet in other documents in the same archive I found indications that some of the Jews who allegedly died in 1941 were still alive in 1943, and even in 1945’, što me podsjetilo na dr. Banića i dr. Koića (vidi poveznicu).

U trećem poglavlju ‘NDH Officials Approve “Exceptions’ govori se da je NDH u svom teroru nad Židovima primjenjivala blažu verziju rasnih zakona, što smatram iznimno važnim zbog negativne percepcije Hrvatske u odnosu na Židove. Naime, kad se još povjeruje u mitove u kojima su ustaše pobili dva milijuna ljudi, a da je Auschwitz bio hotel u odnosu na Jasenovac, rezultat toga može biti samo neracionalna mržnja, koja na dugu stazu daleko više šteti mrziteljima nego onima koje se mrzi, jer istina će se doznati kad-tad, a mržnja će ostati.

Blaža inačica rasnih zakona značila je da su vlasti NDH pored progona Židova ipak, protiv volje Hitlera, spasile od sigurne smrti tisuće Židova. Naime, ako je Paveliću žena (a i mnogim drugim visokim dužnosnicima NDH) bila židovskog podrijetla, onda je bilo očekivati da će ustaška okrutnost prema Židovima biti nešto blaža nego što je to bila nacistička. A ako znamo da sustav države ne bi mogao funkcionirati bez kvalificiranog (židovskog) kadra, spašavanje Židova je samo po sebi bilo logično. A da bi opravdali takav pristup židovskom pitanju, ustaše su morali uvjeriti naciste da je to samo privremeno rješenje. Stoga ovo treće poglavlje svakako pozorno pročitati slovo po slovo, riječ po riječ, jer ćete u njemu prepoznati hrvatske Schindlere.

No pakao je pokazao svoju pravu stranu kad je Himler došao u Zagreb u svibnju 1943. i ucijenio Pavelića da ako ne izruči Židove Njemačkoj (najčešće u Auschwitz) NDH će ostati bez financijske i gospodarske pomoći (str. 76., PDF – str. 109.).

A je li vam ovaj tekst poznat: ‘Since the German plan for Southeastern Europe was to eliminate all production of finished products and exploit the territory for agriculture and raw materials, the Nazis encouraged the plunder and looting of businesses in the NDH, promoting irregularities they had banned in Germany’, ako kraticu NDH zamijenite s Croatia, a Nazis s Germans? Dobro došli u RH! Doktorica Gitman je potpuno u pravu kad kaže ‘Pavelić was a puppet in German hands’ (str. 77., PDF – str. 110.). Ovo poglavlje svakako bi morali pročitati i Hrvati iz BiH.

Ustaško spašavanje 169 židovskih liječnika (i njihovih obitelji) slanjem u BiH kako bi liječili ponajprije Muslimane  vrijedno je svake pozornosti. Za onoga tko prvi put čuje ove informacije vjerojatno teško može povjerovati u njih zbog nametnutog crno-bijelog, tj. ili – ili gledišta glede ustaša, jer ustaša ne može biti dobar, on može činiti samo zlo, a ne dobro. Nije potrebno napomenuti da su poslije rata komunisti imali svoju verziju o spašavanju židovskih liječnika na principu rekla-kazala.

U četvrtom poglavlju ‘Archbishop Stepinac of Zagreb Confronts Antisemitism and Totalitarianism, 1941–1945’ govori se o ulozi zagrebačkog nadbiskupa Stepinca u spašavanju Židova.

U tekstu na str. 96. (PDF – str. 129.) nadbiskup Stepinac kaže ‘It is my duty in these difficult times (nakon Drugog svjetskog rata) to stay with the people’ i u tome možemo vidjeti suštinsku razliku između Pavelića i Stepinca. Glede toga od koristi mogu biti i informacije sa sljedeće mrežne stranice. I tijekom NDH Stepinac nije htio napustiti svoj narod.

Na str. 97 (PDF – str. 130.) Nijemci iz Zagreba 1941. upozoravaju Berlin ‘Approach undertaken by the Church could be viewed as contrary to the interests of the Third Reich and of the NDH. Our objective is to eliminate the influence of the cleric’ da Crkva u Hrvata nije na strani nacista, što je ponovno suprotno od nametnute komunističke, danas ‘antifašističke’ priče. I ne samo to, godinu poslije Nijemci su zabrinuti što se Stepinac prijateljski odnosi prema Židovima i štiti ih. I Amerikanci su tvrdili da se Crkvu u Hrvata optužuje za ono što nije učinila.

Nadbiskup Stepinac uvijek je osluškivao bilo naroda i proglašenjem NDH travnja 1941. bio je sretan, no odmah je shvatio da će ustaški režim pod nacističkom čizmom donijeti hrvatskom narodu mnoge patnje, te je stoga postao opozicija ustaškom i nacističkom režimu. Na str. 101. (PDF – str. 134.) Stepinac kaže ‘The Germans and Ustaše destroyed our people’s souls and bodies’ i dodaje ‘i oni pojedini svećenici koji su podržali ustaše’, što je nedvosmisleno jasan dokaz da su Katolička Crkva i hrvatski narod bili protiv ustaškog režima, jer upravo te negativne iznimke potvrđuju pozitivno pravilo.

Interesantno je i ovo: ‘Since Stepinac no longer controlled the Catholic media, specifically the Katolički list, and thus he could reach people only in the confines of his cathedral, they believed he posed no danger to the German cause’, što znači da je Stepinac mogao doći do puka samo kroz svete mise (str. 102., PDF – str. 135.). Mi i danas vidimo kolika je moć medija, no zbog alternativnih izvora komunikacije i širenja informacija, medijsko laganje, pogotovo danas, nije dugoročno isplativo. Na primjer, danas ako imate pristup tehnici koju znate rabiti, a niste nepismeni, ne morate uopće gledati, slušati ili čitati prevladavajuće medije, a bit ćete bolje informirani od njih.

Stepinac nije pravio razliku između dva zla, nacizma i komunizma (‘He detested the Nazis and the communists equally’ – str. 104, PDF – str. 137.). Dr. Gitman u knjizi objektivno iznosi čitav niz informacija o blaženosti i svetosti nadbiskupa, budućeg kardinala, koje redovito ignoriraju ‘antifašisti’, SPC i Srbi, a vjerojatno zbog neupućenosti i mnogi Židovi. I ovo poglavlje treba pozorno čitati, riječ po riječ.

Koliko je bilo neslaganje Pavelića sa Stepincem može se shvatiti iz informacije da je Pavelić posjetio zagrebačku katedralu samo jednom tijekom rata (str. 106., PDF – 139).
Premda je bilo pokušaja da se dr. Stepinac proglasi Pravednikom među narodima, to se ipak nije dogodilo zbog toga što je prevladalo mišljenje da Stepincu tijekom rata nije bio ugrožen život i što nije više učinio za Židove (str. 118., PDF – 151.).

U petom poglavlju knjige ‘The Rescue of the Jews by the Italians, 1941–1943’ govori se o talijanskom spašavanju Židova, što zvuči neobično s perspektive Hrvata s jadranske obale, koji su se tijekom povijesti napatili zbog Mlečana, a kasnije fašista. Dok mi je dosadašnji sadržaj knjige blizak, ovo poglavlje upućuje nas u složenost odnosa na relaciji nacisti-fašisti-ustaše, gdje deblji kraj uvijek izvuku Hrvati. Stoga bih ozbiljnim istraživačima NDH povijesti preporučio da istraže ustaški logor na Pagu kroz arhivu, jer je potražnja za novim ‘Jasenovcima’ već na djelu (str. 135., PDF – str. 167.).

Ugodno sam iznenađen s obzirom na iskustva Hrvata (partizana, domobrana, ustaša i civila) s fašistima da su fašisti s vremenom mijenjali mišljenje prema Židovima i da su im poslije i pomogli, tj. zaštitili od nacističkog i ustaškog terora u zoni koja je bila pod fašističkom kontrolom. Kad se u knjizi dođe do fašističkog logora na Rabu u kojemu su većinom bili Hrvati i Slovenci, a kasnije i Židovi, razumije se zašto su fašisti bolje tretirali Židove od Hrvata i Slovenaca. Naime, fašistima su Hrvati i Slovenci bili neprijatelji, a Židovi samo izbjeglice (str.143., PDF – str. 176.). No isto tako treba priznati da su Talijani uvijek znali predosjetiti na vrijeme opasnost i prilagoditi se promjenama.

O logorima za Židove u Italiji malo znam, tako da mi je ovaj dio knjige također zanimljiv (str. 145., PDF – str. 178.).

U šestom poglavlju ‘Partisan Rescuers Confront Anglo-American Diplomacy’ govori se o partizanskom sudjelovanju u spašavanju Židova.

Nakon pada Italije u rujnu 1943. Talijani su se povukli iz područja njihove kontrole u kome je 5000 Židova pronašlo spas, tako da je Židovima ponovno prijetila životna opasnost. Na str. 160. (PDF – str. 193.) prikazana je tablica partizana po bivšim republikama partizansko-četničke države i kod svih broj partizana nekako prirodno raste od 1941. pa nadalje. No u užoj Srbiji, od njih 8000 godine 1942. broj se partizana do kraja 1944. povećao 25 puta zbog prijelaska četnika-koljača u redove partizana. I zbog toga, a i pored ostalog, naziv partizansko-četnička država za bivšu SFRJ je prikladan termin. I u knjizi se navodi da su Saveznici umjesto četnike suradnje prihvatili partizansku u studenom 1943. (str. 169., PDF – str. 202.).

Broj Židova među partizanima u Hrvatskoj krajem 1944. bio je zanemariv (oko 300 – str. 160., PDF – str. 193.). Kasnije se u tekstu spominje ‘Židovska rapska brigada’ koja je brojila oko 1300 vojnika krajem rata i imala oko 10 % poginulih (str. 167., PDF – str. 200.).

Zanimljiva je spoznaja sa str. 163. (PDF – str. 196.) prema kojoj u dogovoru između Britanaca i Egipćana Židovima nije bio dopušten privremeni smještaj u logore El Shatt i Khatatba, no nekim je Židovima ipak uspjelo ući u Egipat, neki krijući židovsko podrijetlo, a neki prelaskom na kršćanstvo.

Dok čitate ovo šesto poglavlje shvaćate zašto je nekim Židovima u Hrvatskoj nasljeđe partizanskog pokreta jamstvo njihove sigurnosti. Iako su svjesni da su partizani bili sirovi primitivci (The Jews also became a target for attack from low-ranking Partisan soldiers – str. 174., PDF – str. 207.), no ipak su se partizani u to vrijeme najviše trudili zaštititi Židove. Mi znamo da su iza te partizanske ’empatije’ postojali politički razlozi (‘Tito also figured that a large number of emaciated Jewish refugees might arouse the sentiments of Jews in Great Britain and the United States, resulting in pressure on these governments to provide robust assistance to the Partisans’ – str. 178., PDF – str. 211.). Kasniji odnos na relaciji Tito-Palestina-Izrael sasvim je druga tema, pa ne bih htio spominjati pored ostalog na primjer ‘Slučaj Na-Ma’ ili tzv. Proces protiv Židova iz 1947., ni rušenje sinagoge u Rijeci 1948. itd. A da bi se ‘riješila’ 8000 Židova, Jugoslavija je među prvima priznala Izrael 1948. Reklo bi se blaža forma NDH.

Za bolje razumijevanje Bleiburga i sudbine Hrvata dobro je ovo šesto poglavlje pročitati (Jewish refugees were unwelcome in most countries – str. 182., PDF – str. 215.).

U zaključku ‘Summary and Conclusions’ autorica knjige daje sažetak knjige i zaključuje ‘Historians of the Holocaust have a duty not only to research and commemorate the lives of those who are lost, but also to make known the stories and identities of those who acted as rescuers, even when they only signed their name on a petition on behalf of their Jewish fellow citizens’ da istraživanje Holokausta nije samo identificiranje žrtava, već i onih koji su spašavali Židove, a u prilozima na kraju knjige daju se dokumenti prema kojima s ponosom možemo reći da Hrvatska ima 130 Pravednika među narodima.

Slažem se sa Židovima kad kažu da je svijet, pa tako i Hrvati, mogao učiniti više za spas Židova tijekom njihova progona neposredno prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. No hajdemo si sad postaviti pitanje: Bi li koji Židov uopće preživio ta okrutna vremena da su umjesto ustaša, Katoličke Crkve i Stepinca u NDH bili isključivo nacisti? Mi smo svjesni da se zbog odnosa ustaškog režima prema Židovima NDH ne može gledati u pozitivnom kontekstu. Isto tako se ni Pavelićem ne možemo ponositi, jer je pored svega što je već rečeno u ovoj knjizi kukavički pobjegao i ostavio svoju vojsku i narod u pogibelji. No, to ne znači da o tom dijelu hrvatske povijesti ne smijemo govoriti, pisati, istraživati i biti kritični na način da sve dobro, ako ga ima, prihvatimo, a zlo i loše osudimo i odbacimo.

Iako odnosi između Hrvata i Židova, tj. između Hrvatske i Izraela danas nisu loši, ipak bi sasvim druga dimenzija uzajamnog i nadasve iskrenog poštovanja došla do izražaja kad bi osobe intelektualne širine i pozitivnog duha autorice Gitman bile spona između dvaju bratskih naroda, Hrvata i Židova. U tom slučaju, proglašenje kardinala Stepinca ‘The Righteous Among the Nations’ ne bi više bilo ni političko ni emotivno pitanje.

I na kraju bih zahvalio dr. Stjepandiću, gđi Vukić, Hrvatskom svjetskom kongresu i Hrvatskoj akademskoj zajednici domovine i dijaspore i svima koji su na neki način (svojim radom, savjetom, novcem itd.) pripomogli u objavljivanju ovog PDF izdanja knjige dr. Gitman.

Pristup arhivi, doktorat (2005.) i objava knjige (2011.) gospođe Esther Gitman, uvjeren sam, imali su presudan utjecaj na mnoge iskrene istraživače NDH povijesti (Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Croatia rediviva Croatia rediviva itd.) koji su nam otkrili činjenice desetljećima skrivene od javnosti. Osobe koje mogu svoje neprijatelje pretvoriti u prijatelje, velike su osobe (židovska poslovica). Uz izraze mog iskrenog i dubokog poštovanja, hvala Vam dr. Gitman!

dr. Ivica Tijardović

hkv.hr / Hrvatsko nebo