Anto Periša/I deklaracijama protiv hrvatskoga jezika

Od stjecanja samostalnosti, kako je određeno člankom 12. Ustava, u Republici Hrvatskoj, ’u službenoj upotrebi je hrvatski standardni jezik i latinično pismo’. Od tada do danas pokazalo se da sâm Ustav nije jamstvo za očuvanje hrvatskoga jezika – jer je jezik izložen svojatanju, negiranju i k tomu snažnom utjecaju engleskoga. Bilo je krajnje vrijeme za dodatnu garanciju odnosno zakon kojim bi se regulirala njegova upotreba i time samobitnost. 

Začetnik srpskog svojatanja odnosno krađe hrvatskog jezika jest dobro nam znani Vuk Stefanović Karadžić, koji je to započeo još u prvoj polovini 19. stoljeća. Svojatanje jezika prešlo je i u svojatanje dubrovačke, tj. hrvatske književnosti, što Srbi uporno promiču i provode. Jedan način na koji to čine jesu i interkatedarske srbističke konferencije u rodnom mjestu Vuka Karadžića, koje završavaju deklaracijama. Konferencija iz 2022. završila je deklaracijom, znakovita naziva, ’Granice srpskog jezika’, a ovogodišnja, održana 29. lipnja, nazivom ’Granice srpske književnosti’.

Na potonju Deklaraciju odgovorili su HAZU i Matica hrvatska zajedničkom izjavom, zatim Društvo hrvatskih književnika (DHK), Hrvatski novinari i publicisti (HNiP), ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek te Ministarstvo vanjskih poslova. U svim odgovorima izneseni su argumenti na koje srpski lažljivci ne reagiraju jer se radije drže jedne od onih Dobrice Ćosića: ‘Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno’, ‘Laž je u samom biću Srbina’.

Oni hoće ’zajednički’, tj. ’regionski’ ili ’ovoprostorski’ jezik, a već Vuk Karadžić krao je i posrbljivao hrvatsko jezično blago

Iako su u spomenutim odgovorima hrvatskih institucija na srpske laži izneseni nepobitni podatci o samobitnosti hrvatskoga jezika, ne će biti zgorega dodatno iznijeti još jedan. Riječ je, naime, o podatku koji je pokojni profesor i svećenik isusovac Vladimir Horvat (1935. – 2019.) iznio na znanstvenom skupu u Beogradu (1987.), na 200. godišnjicu Karadžićeva rođenja, pod sloganom ’Dva veka Vuka’. Na skupu je prof. Horvat izložio referat: ′Srpski rječnik′ (1818) prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728) i Jambrešića (1742)., dokazujući da se za svoj rječnik (1818.) Vuk koristio rječnicima hrvatskih isusovaca-leksikografa. Uz to je profesor Horvat dokazao da je Bartol Kašić svoj prvi Hrvatsko-talijanski rječnik (1599.) napisao po načelu ’kako se govori’ (’piši kao što govoriš’), 220 godina prije Vuka. Koliko je poznato, srpski ’naučnici’ nisu osporili Horvata, lažući i dalje o Karadžiću kao o nekom prvom reformatoru jezika i pravopisa. Naravno, ’naučnici’ ne znaju da je poslije Bartola Kašića i prije Vuka Karadžića, njemački filolog Johann Christoph Adelung (1732. – 1806.) zagovarao načelo ‘piši kao što govoriš’ (′schreib wie du sprichst′). A godinama i desetljećima prije Adelunga, fonološko načelo prvi je izričito i jasno formulirao Hrvat fra Lovro Bračuljević (1685. –1737.), koji je preporučio: ′Ali je lipše i pofaljenije pisati onako kako se govori, jer što god je od više, nije faljeno veće kuđeno′.

Kako stvari stoje, što se tiče istočnih ’komšija’, pitanje hrvatskog jezika nije jezično, nego je političko. Ono pripada među druga otvorena pitanja, kao što su pronalazak nestalih branitelja, ratna odšteta, povrat arhiva o NDH te nezakonito djelovanje SPC-a u Hrvatskoj. Od aktualne Vlade koja je u koaliciji s četničkim SDSS-om teško je očekivati rješenje tih pitanja. A sve dotle dok se ona ne riješe i tim se ne izbjegne bilo koji nesporazum glede hrvatskog jezika, komunikaciju sa Srbijom isključivo bi trebalo voditi na engleskomu, budući da je on suvremeni lingua franca, a ni drugi jezici nisu isključeni: francuski, njemački, talijanski…

Jedna deklaracija, međutim, koja je prethodila spomenutim srpskima, a koja je i te kako protiv samobitnosti hrvatskoga jezika, jest ’Deklaracija o zajedničkom jeziku’, objavljena u ožujku 2017. u Sarajevu. Naime, skupina istomišljenika, jugofila, iz ’regiona’ iliti s ’ovih prostora’, kako vole isticati svoju opredijeljenost i pripadnost propaloj tvorevini, naveli su i obrazloženje za objavljivanje Deklaracije na portalu www.jezicinacionalizmi.com

U obrazloženju, uz ostalo, iznjedrili su ’zajednički jezik’ koji nije ništa drugo nego bivši ’srpskohrvatski’. Svjesni toga da je to propali projekt, ’zajednički jezik’ još su dodatno definirali i kao ’policentrični jezik’, kao što su to engleski, njemački, francuski… Da otupe protivljenje ’zajedničkom’ ili ’policentričnom jeziku’, zauzimaju se za to da ga svi govornici mogu nazvati kako im odgovara: bosanski, crnogorski, hrvatski, srpski. Budući da je nastao u ’regionu’ i na ’ovim prostorima’, mogao bi se još zvati ’regionski’ ili ’ovoprostorski’. A u skladu s jugo-stremljenjima obrazloženje završavaju avnojevski, sugerirajući uvijeno: ’…i, konačno, slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika’.

Uvjereni u opravdanost ideje o ‘zajedničkom jeziku’, autori su uputili i poziv za potpise u znak potpore i nije trebalo dugo čekati da se potpisnici izjasne. Najveći broj potpisa prikupljen je do kraja lipnja 2017., da bi u kolovozu rast gotovo zamro, s ukupnim brojem oko 9.300. Potpisivanje se ipak i dalje nastavilo te je dosegnulo, po sadašnjoj situaciji (kolovoz 2023.), oko 9.800 potpisa. Od toga je najveći broj potpisnika iz BiH i Srbije, po oko 3.500, te iz Hrvatske, oko 1.030. Ostali su potpisnici iz Crne Gore, Slovenije, Kosova, Sjeverne Makedonije te ostalih dijelova svijeta.

Tko su potpisnici ’Deklaracije o zajedničkom jeziku’ iz Hrvatske

(Ovdje su izdvojeni svi potpisnici iz Hrvatske:

https://docdro.id/LK53uut)

Nije zgorega da hrvatska javnost zna tko su potpisnici iz Hrvatske. Stoga su, radi lakšeg pregleda, izdvojeni s liste na portalu www.jezicinacionalizmi.com i prikazani u PDF formatu. Svatko tko pregleda popis može donijeti zaključak o potpisnicima i njihovim motivima za potporu ‘zajedničkom jeziku’. Ne će biti teško uočiti one koji ne mogu prežaliti nestanak voljene im Jugoslavije i, istodobno, mržnju prema samostalnoj Hrvatskoj, a neki od njih čak su i nagrađivani novinari, pisci. Jedan od njih (br. 46), ne tako davno, otvoreno zavija: ‘J… hrvatsku državu’, a drugi (br. 81), prije nekoliko godina, nešto ‘blaže’: ‘Hrvatsku nisam sanjao niti me budna usrećuje’.

Ovima se također pridružuje jedan (br. 3363) koji je iskoristio mogućnost da otvoreno izrazi nepostojanje samostalne Hrvatske, smještajući Split u Srbiju. A dvoje potpisnika, (br. 7096 i br. 7246), ne priznaje Hrvatsku, navodeći Vrginmost kao dio ‘Republike Srpska Krajina’, i ‘Kordun Srpska Krajina’. Ovime nam stavljaju do znanja da ne prihvaćaju samostalnu Hrvatsku i da se ne odriču četnikovanja stečenoga u tzv. Republici Srpskoj Krajini. Ima, međutim, potpisnika da se ne zna jesu li za ili protiv ‘zajedničkog jezika’, s obzirom na podatke koje su naveli, (br. 3322 i 3886). Primjetan je jedan manji broj bezimenih potpisnika koji daju potporu ‘zajedničkom jeziku’ krijući se pod odgovorima ‘Da’, ‘Suglasan/suglasna sam’ ili ‘Potpisujem’.

Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu odrekao se hrvatskog jezika!

Poseban osvrt, međutim, zaslužuje dvoje potpisnika, dvoje izvanrednih profesora s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (br. 27 i 8349). Budući da je to Odsjek za kroatistiku na kojem se studira hrvatski jezik, bilo bi normalno da se među prvima profesori s tog odsjeka oglase u obrani hrvatskoga jezika. Umjesto toga izv. profesor (br. 27) među prvima potpisuje Deklaraciju, kao da je jedva čekao to učiniti. Od objave Deklaracije do danas, koliko je poznato, Odsjek se nije oglasio, a ni o potpori koju su joj dali njihovih dvoje profesorā. Teško je pretpostaviti da nisu znali ni za jedno ni za drugo, što je malo vjerojatno, pa se šutnja može protumačiti kao prihvaćanje Deklaracije. Ako je to tako, onda se Odsjek za kroatistiku treba zvati Odsjek za ‘zajednički jezik’ ili  ’(post)jugoslavistiku’. Uzgred, za sličan čin kojim bi se osporavao jezik kao osnovno nacionalno obilježje, primjerice u Francuskoj, koja može biti uzor u očuvanju nacionalnog identiteta, profesori bi po kratkom postupku bili izbačeni s fakulteta.

A poseban osvrt također zaslužuje i potpisnik br. 227, posebni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za kulturu i, k tomu, član Društva hrvatskih književnika. Postavlja se pitanje je li on savjetuje predsjednika Milanovića na ‘zajedničkom’ ili hrvatskom jeziku. Isto tako, jesu li mu poznati odgovori HAZU, MH i DHK na srpske deklaracije o svojatanju hrvatskog jezika i književnosti. Budući da mu je dodijeljena nagrada ‘Višnja Machiedo’ za najbolje književno-esejističko djelo na hrvatskom jeziku u prošloj godini, bilo bi poželjno da objavi esej u kojem će opravdati svoj potpis za ’zajednički jezik’ ili ga, možda, povući.

Kada je riječ o dužnosnicima u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, u kontekstu samobitnosti hrvatskoga jezika, nezaobilazan je i povjerenik predsjednika za sport, dr. Željko Jovanović. Naime, kao bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta, od prosinca 2011. do lipnja 2014., ’istaknuo’ se po tomu što je ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga jezika. Ali, treba dodati, nije potpisnik Deklaracije o ‘zajedničkom jeziku’. S obzirom na funkciju koju obnaša, bilo bi dobro znati podupire li ‘zajednički jezik’.

Sâm Ustav nije jamstvo za očuvanje hrvatskoga jezika

Od stjecanja samostalnosti, kako je određeno člankom 12. Ustava, u Republici Hrvatskoj, ’u službenoj upotrebi je hrvatski standardni jezik i latinično pismo’. Od tada do danas pokazalo se da sâm Ustav nije jamstvo za očuvanje hrvatskoga jezika – jer je jezik izložen svojatanju, negiranju i k tomu snažnom utjecaju engleskoga. Bilo je krajnje vrijeme za dodatnu garanciju odnosno zakon kojim bi se regulirala njegova upotreba i time samobitnost. Stoga je inicijativa Matice hrvatske krajem 2021. za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku bila više nego opravdana. Radna skupina Matice hrvatske pripremila je Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku i poslala ga Vladi na razmatranje, a troje ministara predstavilo ga je 1. kolovoza 2023., te uputilo u proceduru javnog savjetovanja, koja će trajati do 31. kolovoza. Prijedlog Nacrta dostupan je na https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=24809.

Nema dvojbe da je Zakon o hrvatskom jeziku, na prvi pogled, prihvatljiv i da bi trebao ispuniti očekivanja. S obzirom na pravni aspekt upitno je hoće li Zakon biti lako provediv, jer nema sankcija, nije obvezujući. Htjeli ili ne, zakonsko reguliranje ne može se, u ovom slučaju, prepustiti lingvistici, nego pravu koje proistječe iz političke volje. Dakle, pitanje hrvatskoga jezika i dalje ostaje kao političko.

Naslovna fotografija: Prizor medijskog praćenja predstavljanja “Deklaracije o zajedničkom jeziku”

Povezano:

Nastavak srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost

Reagiranje PHB-a na objavu Nacrta prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku

 Anto Periša/Hrvatsko nebo