A. Beljo/Počinitelj se uvijek vraća na mjesto zločina

Počinitelj se uvijek vraća na mjesto zločina
– narodna mudrost –

Prvi i bez svake sumnje genocidni zločin etničkoga čišćenja nesrpskog pučanstva, ponajprije Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) od strane velikosrpskog agresora u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počinjen je napodručjima Republike Hrvatske i sjeverozapadne Bosne i Hercegovine u vrijeme kada na tom području 1991. i 1992. godine nije bilo, niti je moglo biti, bilo kakva oružanog otpora neočekivanom i toliko brutalnom genocidu etničkog čišćenja, nezapamćenu kulturocidu i memoricidu.

U to vrijeme prikupljeno je na desetke tisuća dokumenata i svjedočanstava o tim događanjima, a međunarodni čimbenici koji su tada jedini imali snagu, moć i dužnost obustaviti genocid, nisu to spriječili, a da jesu, time bi se zasigurno izbjegla većina stravičnih zločina koji su uslijedili od vremena početka do  konca obustave rata poslije Oluje 5. kolovoza 1995. godine, pa i dalje, do mirne reintegracije istočne Slavonije u Republiku Hrvatsku 1998., a kada je u pitanju Kosovo do 2008. godine.

Optužnica i presuda Stanišiću i Simatoviću

Optužnica i presuda Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, čelnicima Službe državne sigurnosti Srbije, pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, za zločine počinjene RH i BiH najkasnije od travnja 1991. do 31. prosinca 1995.  

Prema dokumentu Stanišić i Simatović (Mict-15-96-A): „Optužnica koja je bila podignuta 10. lipnja 2008. pred MKSJ ostala je važeća optužnica na ponovljenom suđenju pred Mehanizmom (MKSJ).

U Optužnici se navodi da su Jovica Stanišić i Franko Simatović bili suizvršitelji u udruženom zločinačkom pothvatu (dalje u tekstu: UZP) koji je nastao najkasnije u travnju 1991. i trajao barem do 31. prosinca 1995. Navodi se da je cilj tog UZP bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva s velikih područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.“

„Četiri točke za zločine protiv čovječnosti:

Progoni (točka 1)

Ubojstvo (točka 2)

Deportacija (točka 3)

Deportacija (točka 4)

Nehumana djela (prisilno premještanje) (točka 5)

Jedna točka za kršenja zakona ili običaja ratovanja

Ubojstvo (točka 3)

(…) 

Žalbeno vijeće MKSJ je naložilo da se Stanišiću i Simatoviću ponovno sudi po svim točkama optužnice, na osnovi pravila 117(C) Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ.“

Presuda Pretražnog vijeća

Presuda Pretražnog vijeća izrečena je 30. lipnja 2021. nakon što su „strane u postupku podnijele (su) svoje završne pretražne podneske na povjerljivoj osnovi 12. i 13. ožujka 2021., a iznošenje službenih riječi održano je 12, 13. i 14. travnja 2021. godine

„Pretražno vijeće je zaključilo da su Stanišić i Simatović krivi po svim točkama optužnice i osudilo ih obojicu na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. (…)“

„Pretražno vijeće je zaključilo da su Stanišić i Simatović odgovorni za pomaganje i podržavanje kaznenog djela ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te kaznenih djela deportacije, prisilnog premještanja i progona kao zločina protiv čovječnosti, koji su počinile srpske snage nakon zauzimanja Bosanskog Šamca u travnju 1992. Konkretno, Pretražno vijeće je konstatiralo da su optuženi pružali praktičnu pomoć koja je imala znatan učinak na počinjenje zločina, obučavanjem i slanjem na teren pripadnika specijalne jedinice Službe državne sigurnosti Srbije i lokalnih Srba iz Bosanskog Šamca da sudjeluju u preuzimanju općine.“

Presuda Stanišiću i Simatoviću od 31. svibnja 2023.

Poslije žalbe osuđenih Stanišića i Simatovića Žalbeno vijeće MKSJ donijelo je presudu 31. svibnja 2023. (kao zadnju presudu Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju) kojom je: „Žalbeno vijeće (je) djelomično usvojilo žalbu tužiteljstva time što je konstatiralo da je Pretražno vijeće pogriješilo kad nije Stanišića i Simatovića osudilo po modalitetu odgovornosti za udruženi zločinački pothvat. Žalbeno vijeće je utvrdilo da su Stanišić i Simatović odgovorni kao pripadnici udruženoga zločinačkog pothvata za zločine koje su razne srpske snage počinile 1992. u Bosni i Hercegovini, u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, i za zločine počinjene 1995. u Trnovu i Sanskom Mostu. Također su proglašeni odgovornima za ubojstvo počinjeno u Daljskoj Planini u Hrvatskoj u lipnju 1992. Žalbeno vijeće je povećalo kazne izrečene Stanišiću i Simatoviću na 15 godina zatvora. Žalbeno vijeće je odbacilo preostali dio žalbe tužiteljstva.“

I time je konačno rad MKSJ završio.

_________________

Odluke MKSJ iz lipnja 1994. godine
prenesene iz knjige Genocid u Prijedoru – Svjedočenja, str. 10-13

_________________

Povodom programa „Srpskoga dana sjećanja na Oluju“ u Prijedoru, 4. kolovoza 2023.

Preusmjeravanje činjenica u apsurd obično se postiže s namjerom ‘okretanja’ pile naopako, a u ovom slučaju znak je očajničkog pokušaja pripisivanja hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Oluja elemenata zločinačkog pothvata koje je sam Haaški sud odbacio.

Odluka predsjednika entiteta Republike Srpske u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika, predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića i patrijarha srpskog Srpske pravoslavne Crkve Porfirija da se takva njihova akcija organizira u Prijedoru i Banjoj Luci je zapravo vraćanje u vrijeme velikosrpske agresije iz doba s početka 90-ih godina kada je upravo na tim prostorima nad nesrpskim pučanstvom napravljen genocid, prema svim međunarodnim definicijama genocida jer je u to vrijeme  i na tim područjima živjelo samo civilno pučanstvo koje nije imalo nikakvu mogućnost obrane niti bilo kakvog načina suprotstavljanja genocidu etničkog čišćenja.

Vučić, Porfirije i Dodik na tajnom sastanku: ‘Važno je da ljudi znaju da je situacija teška’

Zadnje presude (i konačne) Haaškoga suda za ova područja u BiH i Hrvatskoj stavljene su u istu razinu s presudom za zločine počinjene nad civilima i pripadnicima Armije BiH u Srebrenici, što je presuđeno kao prvi genocid u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata s tom razlikom da je genocid u Srebrenici počinjen u ratnom razdoblju, a genocid u Prijedoru, Banjoj Luci i ostatku sjeverozapadne Bosne i dijelova Hrvatske počinjen je nad golorukim civilnim pučanstvom u samom početku velikosrpske agresije.

Da je taj genocid s početka 90-ih XX. st. bio zaustavljen i presuđen u vrijeme tih događanja ili bar u prvim fazama rada Haaškoga tribunala, bili bi mnogi pošteđeni tolikih stravičnih i okrutnih zločina i bilo bi spašeno toliko nevinih, nemoćnih i ucviljenih kojima je kroz čitavo vrijeme rata davana lažna  nada iza koje nije stajala odlučnost da se nešto konkretno poduzme pa se ne bi dogodili ni Vukovar, ni Srebrenica ni mnoga druga mjesta stradanja onih najnemoćnijih, a sva ta neučinkovita obećanja zapravo su kao posljedicu imala ohrabrivanje agresora i njegove planove da će mu se agresija isplatiti. Zadnje presude Haaškoga suda i kažnjavanje zločina iz vremena s početka 90-ih stavljaju u zadaću sudovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji da odrade preostale poslove iz konačne presude na domaćim sudovima?!

Izdavač: Hrvatski informativni centar i Izdavačka udruga zajednice Hrvata sjeverozapadne Bosne, Zagreb, srpanj 1995., 194 stranice

Trojezična knjiga, engleski, njemački i francuski, izdavač: Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1993., 384 stranice

U obranu obespravljenih, autor Franjo Komarica, Izdavači: Bishop Ordinary of Banja Luka and Croatian Heritage Foundation, Zagreb, 1997., 499 stranica

Izdavač: Saki Trade Sarajevo, Sarajevo, 2010., 234 stranice

Izdavač: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar, Zagreb i Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Zagreb, Sarajevo, 2015., 775 stranica

Izdavač: Preporod BiH Sarajevo, Sarajevo, 2015., 711 stranica

Konačne zajedničke odluke organizatora skupa u Prijedoru i Banjoj Luci

Konačne zajedničke odluke organizatora skupa u Prijedoru i Banjoj Luci jesu da ne će poštivati nikakve odluke Visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta niti sankcije donesene od Sjedinjenih Američkih Država vezane uz čelnike Republike Srpske; zapravo, provođenje ni jednog ni drugog ne će poštivati ni Republika Srpska, a ni Republika Srbija, a što se tiče Srpske pravoslavne Crkve, tu se možemo samo upitati je li ta Crkva vjerska institucija ili glavni nositelj velikosrpske nacionalističke ideologije?! ‘Srpski svet bez maske!’

Kao zaključak, vezano uz najnovija događanja i stajališta ovdje navedenih u odnosu na druge narode u njihovu okružju, a vezano uz čitavu noviju povijest od 150 godina, za mišljenje treba upitati Hrvate, Bošnjake (Muslimane), Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence te Mađare i ostale iz Vojvodine (koje su velikosrbi terorizirali od Berlinskoga kongresa i Garašanina do danas) pa ćemo dobiti istinski sud o prošlim i sadašnjim događanjima, s odlukom da ne ćemo nikada više dopustiti takve tragedije za naš naraštaj i za naše buduće naraštaje. Uspostavljanjem, s tolikim žrtvama i krvlju, samostalnih država stvorili smo uvjete odlučivanja o svojim budućnostima i životima u samostalnosti, sigurnosti, slobodi i demokraciji.

Ante Beljo
predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva

hkv.hr / Hrvatsko nebo