Umjesto konfederacije Federacije s RH, uspostaviti konfederaciju FBiH s EU

Ovih olujnih dana u ratnohuškačke devedesete vratili su nas mediji i političari iz Srbije i Republike Srpske. Nevjerojatno je s koliko strasti i mržnje optužuju Hrvate samo zato što su se ’95. drznuli osloboditi svoju državu. Oluju su počeli proglašavati udruženim zločinačkim projektom Amerike i Hrvatske i najvećim etničkim čišćenjem. U toj gebelsovskoj propagandi nema njihove agresije na RH i BiH, nema zločina, nema logora, nema krivnje… Zašutjeli bi kada bi mogli ili željeli sagledali kontekst rata, osobito njegove početke. Tada bi razumjeli zašto su, sijući mržnju, požnjeli oluju.

U ozračju hrvatskoga slavlja 28. obljetnice oslobađanja Knina, odnosno srpskih optužbi za progon Krajišnika, Bošnjaci u BiH prešućuju kako je operacijom Oluja deblokiran i Bihać. Na mostu iznad rijeke Korane u Tržačkoj Rašteli 6. kolovoza 1995. simboličnim rukovanjem hrvatskih i bošnjačkih generala označili su deblokadu Bihaćke enklave. Povijesni susret na granici RH i BiH trebao je ostati snažni simbolički zamašnjak, pokretač hrvatsko-bošnjačkih odnosa. U vihorima poslijeratnih oluja on je sve manje bio generator pozitivnih procesa, a sve više kotač unatrag. Zastao je u bespuću političkih prijepora. Zato Hrvati i Bošnjaci hitno trebaju reviziju svojih odnosa. I potpisanih sporazuma.

U prošlosti su imali različite faze suradnje. Od “braće” do ljutitih neprijatelja. U bivšoj državi odnosi su bili romantičarski. Muslimani su bili “hrvatsko cvijeće”. Na početku rata vezali su zastave. Bratski zagrljaji brzo su se pretvorili u smrtonosne. Amerikanci su ih mirili, proglasili ih saveznicima i silom ugurali u Washingtonski, a potom, zajedno sa Srbima, i u Daytonski sporazum. Hrvati i Bošnjaci potpisali su desetke ugovora. Jedini koji je istinski proveden je Splitski sporazum. Upravo njime hrvatskim je snagama omogućen legalni ulazak na bh. teritorij i tako su stvoreni preduvjeti za Oluju. HV je s takvim dopuštenjem brzo ovladao drugom stranom Dinare. A onda je s te planine lako otključao vrata obrane “Republike Srpske Krajine” i unsko-sanskog područja. Najbolji je to pokazatelj plodova savezništva i dosljedne primjene potpisanih ugovora. Zašto i drugi sporazumi, primjerice, zaboravljeni Washingtonski, nisu provedeni na takav način? On je predviđao konfederaciju Federacije BiH s Hrvatskom. Tim je dogovorom 1994. zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat. Ne bi li oživljavanje tog sporazuma moglo biti ključ rješenja za cijelu BiH!? Samo bi, umjesto u konfederaciji Federacije s Hrvatskom, trebalo stajati – u konfederaciji FBiH s EU.

Na koncu, Washingtonski sporazum iz 1994. trebao je biti samo prva faza dogovora, dok je druga faza bila uključivanje srpske strane u pregovore. Prema toj zamisli, BiH bi na cijelome prostoru bila županijski uređena. U skladu s novim okolnostima, tri desetljeća poslije konačno se mora krenuti u rješenje i prve i druge faze.

Opasnost prijedloga o konfederaciji FBiH s EU je ubrzavanje podjele BiH, odnosno motiviranje odcjepljenja RS-a od BiH. No, iskustva iz Washingtonskog i Daytonskog sporazuma govore suprotno. U tom dvokoraku uspostavljena je država BiH. Tri desetljeća nakon rata možda je, istim receptom, moguće uspostaviti europsku BiH u miru. Ako ništa drugo, na takav bi način polovina BiH, odnosno hrvatsko-bošnjačka Federacija, brzo mogla postati dio europske obitelji. Osobito ako bi ta dva (odnosno tri) naroda pronašla recept međusobne iskrene suradnje. Amerika bi mogla pomoći u tome da se prihvatljivim, moderniziranim Washingtonskim i izvornim Daytonskim sporazumom uspostavi konfederacija balkanske i europske države.