Nazor/Da smo slušali svjetske moćnike, okupirana područja ni danas ne bi bila u sastavu RH

Obljetnica Oluje

U subotu, 5. kolovoza, proslavit ćemo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu. Na taj je dan 1995. godine Hrvatska vojska u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja oslobodila okupirani grad Knin ali i 10.400 četvornih kilometara ili više od 18 posto ukupne površine Hrvatske.

O važnosti VRO Oluja, ali i onome što je prethodilo samoj akciji u Studiju 4 govorio je povjesničar prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra.

Oluja je jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Naglasit ću da je Hrvatska pokušavala mirnim putem riješiti krizu Jugoslavije, kako početkom 1990. i 1991., tako i tijekom narednih godina, upravo pred Oluju. Znači, intenzivirali su se pregovori s pobunjenim Srbima. Mi u 1994. godini imamo i dva sporazuma, zagrebački krajem ožujka i gospodarski u prosincu. To je bio pokušaj da se pitanje okupiranih područja riješi mirnim putem. Međutim, vodstvo Srba u Kninu bilo je isključivo, podržavano od srbijanskog vodstva u Beogradu, jednostavno nije ni u primisli imalo da okupirana područja vrati mirnim putem u sastav Republike Hrvatske. Ponajbolji primjer takve politike je odbijanje plana Z4, kojim je međunarodna zajednica garantirala Srbima u Hrvatskoj na prostoru 11 općina gdje su 1991. imali natpolovičnu većinu, da će imati visok stupanj autonomije, možemo reći praktično državu u državi. Kad su to u siječnju 1995. odbili, postalo je jasno da nikakva druga opcija osim vojne neće omogućiti zakoniti povratak okupiranog područja Republike Hrvatske. Tako da možemo reći da su vodstvo pobunjenih Srba i srbijansko vodstvo u Beogradu isključivi krivci za to što se pitanje okupiranih područja rješavalo vojnom opcijom, objasnio je prof. Nazor.

Koje su to značajne akcije koje su na neki način omogućile, odnosno pripremile teren za akciju Oluja? Koji je zapravo njihov glavni značaj bio?

Istodobno s pregovorima Hrvatska, posebice zbog stanja u BiH, nije mogla mirno čekati i pratiti razvoj situacije. Prije svega tu je bilo pitanje Bihaća ključno. Ako bi srpske snage ušle u Bihać, to bi značilo njihovu pobjedu od strateškog značaja i umnogome bi otežalo pokušaj Hrvatske da ta područja vrati mirnim putem. Ja bih rekao da taj jedan ciklus operacija i akcija kojima je Hrvatska došla nadomak Knina počeo operacijom Cincar početkom studenoga 1994., a Zimom 1994. zapravo je Hrvatska prvi put spasila Bihać od pada u ruke srpskih snaga. Tim je operacijama i akcijama – od Cincara, Zime, Skok 1, Skok 2, ključno je Ljeto 1995. u srpnju 1995. – Hrvatska ostvarila dvije važne stvari. Prvo, ostvarila je mogućnost da vrati područje Knina u ustavno-pravni poredak, jer je Knin doveden u poluokruženje. Druga stvar, spasila je Bihać. Operacijom Ljeto 1995. Bihać je spašen po drugi put. I sami srpski izvori, kada ih čitamo, govore kako su Hrvatske snage dvaput spasile Bihać. Tako da je to danas vrlo važno naglasiti: da nije bilo hrvatskih snaga, Bihać bi doživio sudbinu Srebrenice, pokolj, praktično genocid, kakav su srpske snage počinile u Srebrenici, ustvrdio je prof. Nazor.

Kakav je bio vanjsko-politički položaj Hrvatske upravo neposredno prije početka same vojno-redarstvene operacije Oluja?

Hrvatska je imala puno pravo, imala je priznanje, imala je rezolucije Ujedinjenih naroda koje su potvrdile da je okupirano područje integralni dio Republike Hrvatske. Međutim, ono što je bilo na papiru nije se provodilo u stvarnosti. Možda će najbolje opisati vanjsko-politički položaj Republike Hrvatske činjenica da je predsjednik Tuđman 1. kolovoza na Brijunima razgovarao s veleposlanicima stranih država i da su mu oni dali vrlo jasnu poruku da se ne ide u vojnu operaciju, da to svijet neće podržati. Mi imamo i prepisku predsjednika Tuđmana s državnicima Francuske, Njemačke i Amerike 2. i 3. kolovoza i iz te prepiske se jasno vidi da svijet ne želi podržati vojnu opciju i da upozorava Hrvatsku da ne ide. Međutim, situacija je bila takva, Bihać je bio pred padom i na neki način Amerika je bila svjesna da će se, ako hrvatske snage ne odrade, ne deblokiraju Bihać, ponoviti situacija iz Srebrenice. Sama ta prepiska pokazuje, nažalost, posebice kada gledamo prepisku s francuskim predsjednikom: da je Hrvatska slušala ono što su predlagali svjetski moćnici, ni danas okupirana područja ne bismo imali u sastavu Republike Hrvatske, istaknuo je prof. Nazor.

I onda dolazi 4. kolovoz 1995. godine, 5 sati ujutro. Kako je krenula vojno-redarstvena operacija Oluja?

To je nešto veličanstveno, nešto što se danas proučava na svjetskim vojnim učilištima jer je bojišnica bila dugačka oko 630 km praktično od Bosanskog Grahova prema Jasenovcu. Hrvatska je krenula u napad u više smjerova što je iznenadilo neprijateljske snage i možemo odmah reći – 5. kolovoz za ono što je nama u simboličkom smislu nekako najemotivnije – hrvatske snage oslobodile su Knin koji je bio središte pobune, inače hrvatski kraljevski grad i drevni hrvatski grad. Tako da su praktično do 10. kolovoza hrvatske snage izbile na državnu granicu što je bio cilj. Omogućile su deblokadu Bihaća, spasili su na tisuće mogućih žrtava u Bihaćkoj enklavi i praktično Hrvatska je i operacijom Oluja stvorila uvjete da se i istok Hrvatske oslobodi mirnim putem jer je Srpsko vodstvo postalo svjesno da će u narednoj operaciji koja je bila planirana Hrvatske snage osloboditi i Hrvatsko Podunavlje i onda su napokon pristali na mirnu reintegraciju toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, objašnjava povjesničar.

Kakav je bio odnos političkog vrha i vojnog vrha prema civilima? U trenucima žestokih borbi je li im bila omogućena sigurna evakuacija?

Hrvatska vojska je časno odradila svoj posao, profesionalno, to priznaju i zapovjednici srpske vojske. Da nije tako, onda bi žrtve na srpskoj strani bile u razmjerima srebreničkih žrtava. Ja ću samo citirati i zapovijed ratnog ministra Gojka Šuška od 2. kolovoza, koji je na briefingu sa svojim zapovjednicima rekao da se strogo pazi na civile i da se jednostavno ta operacija časno odradi. Naravno i nažalost, na tako velikom području dolazilo je do incidenata. Hrvatsko pravosuđe, u onoj mjeri u kojoj je moglo, procesuiralo je i zločine ubojstva i zločine paljenja i pljačke. Naravno da će netko reći da nisu svi ti zločini procesuirani, ali sjetimo se da su u Domovinskom ratu srpske snage počinile masovne zločine, da imamo 151 masovnu grobnicu, 1400 pojedinačnih grobnica i da mnogi počinitelji tih zločina još uvijek nisu procesuirani. Ono što je važno napomenuti jest – da bi se smanjio broj žrtava civilnih, Hrvatska je ostavila koridore za izvlačenje i vojske i civila i praktično time je omogućila da civilne žrtve u Oluji budu što manje, ustvrdio je Nazor.

U Prijedoru će se održati Dan sjećanja na Oluju. Sudjelovat će i Milorad Dodik i Aleksandar Vučić i čelništvo Srpske pravoslavne crkve. Zašto je javnosti sporno što se upravo to obilježavanje održava u Prijedoru?

Ja ću skrenuti pažnju na sve civilne žrtve, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest. Pokazali smo jedan pijetet, a na koji način srbijansko vodstvo pokazuje pijetet prema stradalima upravo pokazuje ovaj Dan sjećanja, kako ga oni nazivaju, na stradanje i progonstvo Srba u Oluji. Održavanje toga u Prijedoru, koji je na neki način paradigma zločina nad Bošnjacima, Muslimanima i Hrvatima na području Bosne i Hercegovine, je svojevrstan cinizam i licemjerje. Pazite, Prijedor je mjesto zločina koji nije službeno presuđen kao genocid, ali sve radnje koje su poduzete tamo zapravo su genocidne. Ubijeno je oko 3200, najmanje 3200 Bošnjaka, Muslimana i Hrvata. Imamo 69 masovnih grobnica, naselja u kojima su živjeli Bošnjaci, Muslimani i Hrvati su sravnjena sa zemljom, tamo su privođeni Bošnjaci, Hrvati, imamo oko 30.000 ljudi koji su prošli kroz koncentracijske logore. Tamo su bili Omarska i Keraterm. Mjesto jednog strašno brutalnog zločina, nažalost, je izabrano kao mjesto komemoracije. To zapravo najviše govori o samom vodstvu današnje Srbije. I tu ću naglasiti, opet kad govorim o stradanju Hrvata na tom području, posebice je stradalo selo Briševo koje je 15 kilometara udaljeno od Prijedora 24. i 25. srpnja. Srpske snage su napale to selo koje je bilo nenaoružano, stanovnici nisu pružali oružani otpor. Pobijeno je 62 stanovnika u ta dva dana. Prije i poslije je još 12 stanovnika ubijeno, ponajviše u logorima. Samo ću spomenuti da su u obitelji gospođe Ane Ivandić ubijena tri sina. Spaljene su kuće. Dakle, jednostavno, jedan brutalan zločin. Prijedor je, ponavljam, sinonim za zločine na području Bosne i Hercegovine. I tu održavati dan sjećanja na žrtve stradale u Oluji, zaista je i licemjerno i jedan neviđeni cinizam. Ali evo, pričekajmo sutra. Možda ne treba gubiti nadu. Možda su baš Prijedor odabrali i Vučić, i Dodik, i Porfirije, kako bi na tom mjestu velikog srpskog zločina poručili svijetu da su oni krivi za rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini 90-tih godina. Možda će baš na tom mjestu se pokajati za sve zločine koje su počinili pripadnici srpskih snaga jer to mjesto je zaista mjesto koje treba biti sinonim za srpske zločine u Bosni i Hercegovini. Tako da pričekajmo sutra. Međutim, nisam, naravno, optimist, ali pričekajmo da vidimo kakve će poruke biti odaslane sutra. Ako neće biti ova poruka koju sam vam rekao, onda će tamo biti još jedna mrlja u biografiji Bosne i Hercegovine i zaista jedan ružan događaj, s obzirom na ono što se u Prijedoru događalo 1992. godine, poručio je prof. dr. sc. Ante Nazor gostujući u Studiju 4.

(hkv/HRT)

hkv.hr / Hrvatsko nebo