I. Tijardović/Važan zbornik o komunističkim zločinima

Osvrt na knjigu Komunistički zločini I – Zbornik radova, urednici Vladimir Šumanović, Vlatka Vukelić i Danijel Jurković, nakladnik Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, 2023.

‘Majko, ženo, djeco,
Sad ostajte zbogom
Vi nećete nikad
Stajat` mi nad grobom.’

Nakon pročitanog teksta objavljenog na hkv.hr, u kojem gospodin Marko Curać razgovara s dr. Vladimirom Šumanovićem, zapela mi je za oko ispravna misao ‘nekadašnja formalna zabrana istraživanja zamijenjena je medijskim zidom šutnje’. Po istom principu ponaša se i Vlada RH: kriminalnih afera i veleizdajničkih činova koliko hoćeš, no s ignoriranjem tih činjenica stvara se percepcija u javnosti kao da toga svega nema i da nam nikad nije bilo bolje nego što nam je to danas. Drugim riječima, a u kontekstu sadržaja ovog osvrta, šutnjom se dokazuje da zločini ne postoje. U kojem to stoljeću mi živimo i gdje?

Zatim sam pogledao na Youtubeu predstavljanje Zbornika u Matici hrvatskoj, te odlučio doći do Zbornika.

Za nakladnika odgovara akademik Stjepan Ćosić, urednici su dr. Vladimir Šumanović, dr. Vlatka Vukelić i Danijel Jurković, recenzenti Zbornika su akademik Stjepan Ćosić i dr. Josip Dukić, a recenzenti radova akademik Stjepan Ćosić, dr. Josip Dukić, dr. Mijo Beljo, dr. Krešimir Bušić, dr. Zlatko Hasanbegović i dr. Igor Vranić. Za lekturu i korekturu odgovoran je Goran Dejanović, a za grafičko oblikovanje Marta Gavran, dok se za tisak pobrinuo Studio Moderna d.o.o.

Ugodno me iznenadilo što je Zbornik objavljen uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, no samo u nakladi od 250 primjeraka, uz cijenu od 20 eura po primjerku. Ako pretpostavimo da će 100 primjeraka završiti po knjižnicama u Hrvatskoj, ukupna bruto zarada od prodaje Zbornika ne će prijeći mjesečnu plaću jednoga saborskog ‘performera’. S druge strane 10 (uglavnom mladih) znanstvenika utrošilo je, recimo, mjesec dana istraživanja kako bi istinom razotkrili laž. To znači da je jedan beskičmenjak vrijedan koliko i 10 hrvatskih vrijednih istraživača.

Ne bih posebno izdvojio ni jedan rad iz Zbornika jer svaki rad za sebe ima posebnu vrijednost.

Iz uvoda bih izdvojio sljedeće: ‘Izostanak lustracijskoga procesa u državama koje su nastale raspadom, nazvat ću je bivše ‘partizansko-četničke’ države, nedostupnost arhivskoga gradiva komunističkih vlasti i nedovoljan broj povjesničara specijaliziranih za komunističke zločine na području spomenute države, razlozi su što su još uvijek komunistički zločini neistražena tema’. To potvrđuje i prvi znanstveni rad ovog Zbornika naslova ‘Poratni komunistički zločini u Zagrebu’ mladog istraživača Marka Ardizzonea, koji kaže da su poratni komunistički zločini u Zagrebu još uvijek gotovo posve neistražena tema. Naime, svega nekoliko znanstvenika je obrađivalo ‘zagrebačke komunističke zločine’ u sklopu tematskih cjelina, među kojima treba izdvojiti Josipa Jurčevića, Ivu Kraljević i Juru Krišto, a samo je dr. Blanka Matković cijeli članak posvetila ovoj temi.

Ardizzone kaže da su na području Zagreba masovne grobnice ekshumirane na dvjema lokacijama, u Gračanima (posmrtni ostatci 294 osobe) i na Tuškancu (72. osobe). Vi koji živite u Zagrebu, sjetite se da su svi ti ranjeni bili smješteni u bolnicama Rebro, Sveti Duh 1 i 2, Sestre milosrdnice itd., a u prvim mjesecima poraća u Zagrebu je djelovalo sedam logora (Aerodrom na Borongaju, Kanal na mjestu današnjeg Autobusnog kolodvora u Zagrebu, te logori Maksimir, Mirogoj, Prečko, Savska cesta i Vrapče; samo u tri od njih je bilo oko 20.000 zarobljenika). Da, Zagreb je natopljen krvlju nevinih. A najtužniji dio te priče jest spomenik koji su ‘antifašisti’ podigli sebi u čast za vijeke vjekova, jama Jazovka kod Žumberka (ekshumirano 814 kostura). Pretpostavljam da Zagrepčani danas kad pored divljih svinja upoznaju i lisice shvaćaju da kod ‘antifašizma’ krv nije voda.

U drugom znanstvenom radu Zbornika naslova ‘Masovne likvidacije političkih protivnika komunističkoga režima na području virovitičkoga kotara nakon Drugog svjetskog rata’ autori su Vlatko Smiljanić i Danijel Jurković. Autori kažu da su u razdoblju poraća pripadnici komunističkog režima izvršili dva masovna zločina na području virovitičkog kotara, kod Starog Gradca (više od 300 likvidiranih) i Suhopolja (broj likvidiranih je nepoznat, ali se vjeruje da je riječ o nekoliko stotina).

U trećem znanstvenom radu Zbornika naslova ‘Masovni zločini 11. dalmatinske brigade – Široki Brijeg i Kočevski rog’ autor je doktor Vladimir Šumanović, koji na osnovi arhivskih i objavljenih izvora te relevantne literature opisuje dva masovna zločina koje je počinila 11. dalmatinska brigada Jugoslavenske armije u čijem su sastavu bili većinom Hrvati s južnodalmatinskih otoka, a u manjoj mjeri s područja Biokova, Imotskog i doline rijeke Neretve (vidi na poveznici). Franjevci sa Širokog Brijega likvidirani su jer ih je vodstvo komunističke partije smatralo svojim političkim protivnicima. Neobičan mi je podatak da je jedan od komesara te 11. dalmatinske brigade bio i kasnije osnivač Torcide, koja je osnovana u Zagrebu 1950. Mogli bi reći da ‘antifašistička’ politika nikad nije napustila nogomet. Kako Slovenija još dosljednije od Hrvatske čuva ‘tekovine revolucije’ (vidi Mitja Ferenc), prva ekskumacija baš na Kočevskom rogu dogodila se tek 2017.

Četvrti znanstveni rad naslova ‘Neobjavljena knjiga Krunoslava Draganovića o komunističkim zločinima u Jugoslaviji’ napisala je dr. Vlatka Vukelić. Prije komentara, htio bih reći da većina naših profesora s Filozofskog, Pravnog, Ekonomskog i Fakulteta političkih znanosti nije bila spremna ni osposobljena za promjenu društvenog sustava početkom devedesetih, jer da su im spomenuti fakulteti uz potporu Ministarstva znanosti omogućili godinu dana plaćenog dopusta kako bi se stručno i mentalno prilagodili promjenama i odbacili komunističke vrijednosti i navike, onda bi Vukelić danas bila autorica ovog znanstvenog rada.

O dr. Krunoslavu Draganoviću može se podosta toga pročitati i mislim da on zaslužuje ne samo knjige i simpozije, već i pozornost svjetske filmske industrije, kao u ostalom i doktor Ante Ciliga. Za razliku od fašista ‘antifašista’, doktor Ciliga bio je izvorni hrvatski antifašist. Premda u Hrvatskoj u stvarnosti ne postoje ni lijevi, ni desni (i jedni i drugi su kontaminirani i kompromitirani i time diskreditirani), već samo ‘mi i oni’, tj. ‘dobri i loši’ ili ‘pošteni i lopovi’ ili oni koji mrze Hrvatsku i oni koji je vole, upotrijebit ću tu tendenciozno nametnutu podjelu na lijeve i desne koju većina razumije kako bih objasnio podijelu društva na usporedbi Draganovića i Cilige. Ako upotrijebimo Gaussovu krivulju, tj. normalnu raspodjelu, koju ćemo nazvati krivuljom vjerojatnosti, sasvim lijevo unutar krivulje nalazi se Ciliga, a savim desno Draganović (obojica pozitivne osobe). Između njih unutar krivulje nalazi se velika većina Hrvata. Ako je Ciliga lijevi, njegov je iskreni antifašizam kompromitiran sovjetskim ‘antifašizmom’ čija je kontaminacija započela nakon prekida prijateljstva između Hitlera i Staljina 1941., tako da je danas ‘antifašizam’ simbol za zlo. Prema tome, ‘antifašisti’ su personifikacija Sotone, koji bez empatije za svoje žrtve ignorira ili pak veliča svoja nedjela. S druge strane, Draganović bi trebao biti desni, no kako su zbog dugotrajnog djelovanja komunističkih tajnih službi mnogi desni kompromitirani i kontaminirani (najčešće lažno), kod desničara prevladava zavist i sumnja, tako da za njih ‘nitko nije dobar’. Inače stara latinska poslovica kaže ‘Zavist je pratilja slave’, a njemačka poslovica ‘Gdje sumnja uđe, ljubav iziđe’.

U radu dr. Vukelić zanimljiv mi je podatak o sastanku dr. Draganovića sredinom 1943. godine u Zagrebu s nekoliko ministara u vladi NDH i predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u namjeri uspostave diplomatske aktivnosti za prelazak na stranu Saveznika. Podatak da je Draganović pomogao desetcima tisuća Hrvata da sreću/spas pronađu u tuđini je impresivan podatak. Pretpostavljam da će se istražiti događaj kod Celja kad partizani nisu onemogućili povlačenje Hrvatima.

Peti znanstveni rad naslova ‘Neuspjela otmica bivšeg ministra NDH Mate Frkovića’ napisao je dr. Wollfy Krašić. Sadržaj se ovog rada može iskoristiti za zanimljiv filmski scenarij. Riječ je o pokušaju udbaške neuspješne otmice bivšeg ustaškog dužnosnika u Austriji 1948. No Udbino djelovanje je ipak urodilo plodom jer je bilo onesposobljeno stotinjak hrvatskih revolucionara spremnih i dalje boriti se za Hrvatsku, zahvaljujući najčešće ucijenjenim doušnicima. Jedan među njima imao je kodno ime ‘Micika’, inače čovjek trgovačkog duha, kojega su ustaše 1942. izbacile iz svojih redova zbog lošeg ponašanja, među kojim se ističe silovanje jedne Židovke, te je zbog toga osuđen na sedam mjeseci zatvora, što je sasvim suprotno od servirane predodžbe koju imamo o ustašama. Zanimljiv je i podatak da Amerikanci nisu podržavali hrvatske terorističke akcije u bivšoj Jugoslaviji (partizansko – četničkoj državi), ali jesu bili da se špijunira za njih.

Šesti znanstveni rad naslova ‘Prisilno prevođenje u drugu vjeru kao ratni zločin u presudi protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca’ napisali su dr. Tanja Pavelin, Ivan Turudić, sudac i Ivana Bujas, sutkinja. Da su Hrvati bili davno pravno pismeni, na što s pravom možemo biti ponosni, svjedoče statuti koji su pokrivali problematiku kaznenog prava poput Korčulanskog statuta iz 1214., pa Vinodolski zakon iz 1288., Statut grada Splita iz 1312., Poljički statut iz 1440., itd. Autori rada su kroz pregled pozitivnog humanitarnog prava prije i nakon Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države iz kolovoza 1945., tj. srpnja 1946., a Stepinac je bio osuđen na osnovi tog Zakona, ukazali da je pojam ratnog zločina za koji je osuđen zagrebački nadbiskup ‘uveden’ isključivo za njegovu osudu. Zbog toga je ispravljena nepravda i blaženi Alojzije Stepinac je i zakonski rehabilitiran u RH, a presuda Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz listopada 1946., kojom je bio osuđen proglašena je ništavnom.

Zadnji rad (sedmi) Zbornika naslova ‘Prisilno iseljavanje Poljaka iz Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata’ napisao je Domagoj Đerek, mag. hist. Poznato mi je bilo da su se ‘antifašisti’ loše odnosili prema nacionalnim manjinama (peti odsjek OZN-e), no o prisilnom iseljavanju Poljaka iz BiH prvi put čujem. U BiH prije Prvog svjetskog rata živjelo je oko 11.000 Poljaka, a 1946. iselilo se u Poljsku njih oko 14.000. Iako je izgledalo da je iseljavanje Poljaka iz BiH (posebno iz Prnjavororskog područja) dobrovoljno na temelju Protokola potpisanog između Jugoslavije i Poljske 1946., ipak se čovjek mora upitati zašto iseljeni Poljaci nisu obeštećeni za nekretnine koje su ostale u vlasništvu partizansko-četničke države, a simbolične novčane iznose dobila je samo država Poljska. Važno je znati da su Poljaci nakon Drugog svjetskog rata bili izvrgnuti maltretiranju sve do kraja njihova iseljavanja.

I na kraju zahvalio bih svima koji su na bilo koji način doprinijeli sadržaju i objavi ovog vrijednog Zbornika, jer mrtve, pogotovo nevine ubijene ili osuđene, grijeh je zaboraviti.

I ovaj Zbornik smatram dokumentom preko kojeg se može tražiti pravda i rehabilitacija svih ubijenih i nepravedno osuđenih. Od podizanja kaznenih prijava u ovakvom pravosudnom rasulu za koji su u ovom trenutku najodgovorniji predsjednici Vlade i države ne će biti velike koristi. No konzultacije s kompetentnim pravnicima urodit će plodom, te stoga zaključujem ovaj tekst stihovima:

Za mene će kanut`
Mnoga suza bratska,
Jer mi ćemo umrijet`
A živjet` Hrvatska!

dr. Ivica Tijardović

hkv.hr / Hrvatsko nebo