Novi pohodi komunističkoga jugoslavenstva

Izvlačenje komunističkoga jugoslavenstva iz ‘vremenske crne rupe’

‘Novi’ revolucionari su sve češće u hrvatskom medijskom prostoru i sve izravnije zagovaraju ‘jugoslavenstvo’, pokušavajući istodobno oživjeti retoriku koja ne poštuje ni hrvatsku državu, ni postignuća u njezinoj izgradnji i međunarodnoj afirmaciji. Okružuje nas medijski govor o ‘onom poredku’ i peglanje biografija zaslužnika za jugoslavenske revolucionarne stečevine, koje su, kako im se čini, nakon pada komunizma bile ‘neadekvatno’ tretirane.

Tako se ovih dana ‘rehabilitira’ i bivšega ‘filozofa revolucije’ (G. Petrovića), iznoseći, uz ostalo, da je u ‘formativnom smislu’ bio sljednikom njemačke filozofije. Doduše, on je sam sve to preciznije rekao, govoreći o zadaćama filozofa: “Filozof-marksist treba da svjesno i dosljedno brani i razvija dijalektičko-marksistički pogled na svijet, da dosljedno služi radničkoj klasi u njenoj borbi za besklasno komunističko društvo. On ne smije skrivati klasnu suštinu svoje filozofije.”

Tito i Srbi

Središnje mjesto u svijetu ‘neo-revolucionara’ i dalje je ‘ono vrijeme’ (bratstva i jedinstva, nesvrstavanja i samoupravljanja). Po tomu se, navodno, ta revolucija razlikovala od netitovskih komunističkih poredaka prošloga stoljeća. Nije bilo razlike između političkoga programa komunističke partije i osnovnih političkih uporišta praksisovaca. G. Petrović je zastupao polazište o nužnosti kritike ‘svega postojećega’, izuzimajući, naravno, marksizam, revoluciju, partijski program i politiku J. B. Tita. Praxis nije bio sklon kritici jednopartijske vlasti. Izlaz su vidjeli u mogućem odumiranju svih stranaka, ali ne i u višestranačkom pluralizmu.

Svoju je političku poziciju G. Petrović jasnije javno iskazao pod kraj života (1990.) u razgovoru za beogradsku Dugu. Iznio je kako je sam Tito utjecao na to da Srbi krenu u “borbu ne samo za ravnopravnost, nego i za eventualno preokretanje odnosa snaga” jer je osigurao “dominantnu ulogu hrvatske i slovenske birokracije i ujedno posve podređeni i ponižavajući položaj ne samo srpske birokracije, nego i srpskog naroda …” (‘Svi smo bili komunisti’, Duga, 1990.).

Aktualiziranje temeljnih pitanja propaloga poretka, pokazuje novu razinu ‘detuđmanizacije’ Hrvatske. Očišćeno je ono (‘nacionalističko’), nejugoslavensko i nekomunističko, ponekad na javnoj sceni, ali češće u prostoru bez galame. Vrlo su intenzivne pripreme za nadolazeće, vrijeme koje ‘novi’ revolucionari već uzimaju svojim. Neki dan, BBC news na srpskom jeziku u naslov svoga javno objavljenoga teksta stavlja rečenicu koju pripisuju M. Krleži: “Hrvati i Srbi su isti komad … koje je točak istorije presekao po pola”. (‘Balkan i književnost’, 7.7.2023.)

BBC news

Dvije vrlo neprimjerene riječi, ispuštene u ovom navođenju, svojom grubošću pokušavaju skrenuti pozornost s tvrdnje da su Hrvati i Srbi ‘isti komad’ nečega. Nije bitno što je to nešto, nego tvrdnja da su Hrvati i Srbi ‘isti komad’. Te dvije riječi, zamijenjene točkicama u našem citiranju, kao da su uzete iz neke prostačke psovke posvađenih ljudi, ovdje su korištene za ‘karakterizaciju’ dvaju naroda koji s motrišta ‘proleterskoga internacionalizma’ zaslužuju samo pogrdne riječi. Zašto su dva, a ne jedan?

Kad to uvidimo prestaje biti važno je li to napisao M. Krleža ili je autor netko drugi. Važan je sadržaj i svrha objave. Obrana će tvrditi da rečenica ne znači ono što znači, jer je pripisanim (ili stvarnim) autorstvom dobila ‘umjetničku vrijednost”? Bila bi to besmislica koja ne bi mogla prikriti nakane sadašnjih korisnika sporne rečenice. Ona će uvijek biti samo vulgarni i primitivni izljev strasti nemoćne, (‘internacionalne’) revolucije. Valjda BBC news na srpskom ima svoje razloge zbog kojih je učinio to što je učinio. (Najvažnije je ponovno prikazati kako su Hrvati i Srbi – jedno, ma što to bilo. Ta ‘jednost’ bila je i prvi ‘razlog’ onodobnoga ‘ujedinjavanja’, ponovnoga spajanja u ‘jedno’, vraćanje u pred-vrijeme).

Mnogi su mediji u Hrvatskoj prenijeli puni naslov i prikaz spomenutoga teksta. Nasuprot revolucionarnoj (marksističkoj) internacionali, danas postoje zajednice nacija (u komunističkom jeziku to bi značilo – utočišta ‘nacionalista’). Teorijski temelj ‘proleterskoga internacionalizma’ razrađivao je časopis Praxis, koji je izlazio u Zagrebu. Zbog tih ‘zasluga’ pokrenut je proces njegove rehabilitacije. M. Krleža je bio i komunist i ‘Jugoslaven’, Praxis časopis komunističkoga jugoslavenstva, posebno sklon srpskomu narodu. Dopuna uvodu bit će jedan ‘londonski’ pogled na hrvatsku postrevolucionarnu stvarnost, koji sve to pretražuje u svakodnevnom životu.

Mračna komora postjugoslavenske ideologije

“Svaka zemlja i kultura ima svoje mitove, no cijela jugoslavenska mitologija je nestala, tj. zaključana je u nekoj mračnoj komori postjugoslavenske svijesti.” (Vesna Marić, Večernji list, 8.7.2023. ). (Usput: V. Marić je otišla iz Mostara kao 16-godišnjakinja (1992.). Put je vodio u London. Bilo je to vrijeme rata. U toj dobi o Jugoslaviji možda i nije previše znala, ali je učila.) Novinarka je pita jesu li se bivše jugoslavenske republike ‘dovoljno odmakle od rata, a spisateljica odgovara da su ‘naše zemlje’ sada nažalost samo ‘neokolonije’.) Uzima primjer pokreta nesvrstanih, o kome, kako se čini, isto ne zna dovoljno, a kako kaže, već je ‘gotovo izbrisan iz obrazovnih materijala’.

Novinarka podsjeća spisateljicu da je u “Hrvatskoj / dugo vremena vladala kolektivna amnezija oko toga kako smo živjeli u bivšoj državi, tek se posljednjih godina pomalo počinje preispitivati to razdoblje. Što mislite, otkud i čemu taj dugi zaborav?” Sugovornica iznosi da u svom novom romanu Predsjednički dućan izvlači “iz naše kolektivne podsvijesti ne samo ono loše nego i ono dobro što je obilježilo Titov režim i socijalističku Jugoslaviju.”

Dodaje da se ‘jednostrano’, ‘obojeno nacionalnom politikom i ratom’, gleda na cjelokupnu povijest “i njezine mnogostranosti i šarolikosti kao nešto iz čega možemo učiti, gdje su neke stvari bile pozitivne, neke negativne.” Spisateljica preskače činjenicu da se davno počelo ‘preispitivati’ i tu povijest i tu praksu, pa je zbog sagledavanja pune istine propao i komunizam i Jugoslavija. Čuvarima Jugoslavije deklarirali su se i ljudi koji su razorili Vukovar, ubili mnoge ljude i iz njega protjerali Hrvate. ‘Čuvari Jugoslavije’ su s jednakom strašću razarali i Dubrovnik, pucali po Splitu, Zagrebu, protjerivali, rušili, i ubijali posvuda u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH i na Kosovu. Za ‘čuvarima Jugoslavije’ je ostao i genocid u Srebrenici.

Vremenska crna rupa

V. Marić dobro govori da je svijet vrlo raznolik, ali, možda ne uspijeva vidjeti da su se razumijevanju pluralizma svijeta najviše opirali zagovornici isključivosti, kakvu su njegovali komunisti u jednostranačkim državama. Za njih su ‘veliki vođe’ rekli zadnju riječ istine. Jednopartijnost je bila posljedicom jednoumlja, ‘vjere’ u jednu, i jedinu istine koju je određivao ‘drug Tito’ (ili drug Lenjin, Staljin, Mao …) Višestranačje i demokratski model su propašću komunizma postali modelom vlasti i u državama i među narodima koji su od 1945. bili s one strane ‘Velikoga zida’. “Mnogi mladi ljudi ne znaju ništa o periodu Jugoslavije i obrazovni sustav tretira taj dio regionalne povijesti kao vremensku crnu rupu – što je ideološki pristup i manipulativno od sadašnjih političkih vlasti.” I to su riječi V. Marić.

Iz spisateljičinih riječi dalo bi se razumjeti kako u obrazovni sustav treba unijeti učenje ‘o periodu Jugoslavije’, da taj dio ‘regionalne povijesti’ više ne bude ‘vremenskom’ crnom rupom. To bi, čini joj se, bio ne-ideološki pristup. Tako nas je usmjerila prema dubljem sagledavanju ideologije i neideologije. Tko bi o tomu što je ideologija mogao bolje svjedočiti od filozofa? Opet nam bogatu građu nudi spomenuti dnevni list koji izlazi u Zagrebu. Ako je komunistička ideologija i ‘jugoslavenska mitologija’ u nekom trenutku i nestala s javne scene, stvari se mijenjaju.

Jedan od mitova jugoslavenske komunističke svijesti svakako je bio časopis o kome smo počeli govoriti. Iako su pripadali istom svijetu, po društvenom statusu i važnosti, M. Krleža je praksisovsko društvo potpuno nadvisivao. Uz to, on je i znatno stariji jugoslavenski lik, koji se deklarirao i Hrvatom. Krleža je, kako sam svjedoči, Tita upisao u komunističku partiju, a, nakon pobjede, Tito mu je dao zadaću i materijalne pretpostavke (Jugoslavenski leksikografski zavod) kako bi skupljao građu za knjige o – Jugoslaviji.

Praxis, Tito i Partija

Večernji na dvije stranice objavljuje tekst glorifikacije vodećega čovjeka ‘filozofije prakse’, G. Petrovića, praksisovca, kako su se u Titovoj državi nazivali glavni teoretičari marksizma. Čovjeka koji je 1945. i 1946. filozofiju studirao u SSSR-u i do kraja života zastupao učenje ‘mladoga Marxa’ danas u Večernjaku opisuju filozofom koji je, kako smo u uvodu spomenuli, u ‘formativnom smislu’ bio sljednikom njemačke filozofije. I slabije upućeni će odmah upitati: koje ‘njemačke filozofije’, Kanta, Hegela, Marxa, Heideggera, Nietzschea …?

“U formativnom smislu sljednik je njemačke filozofije. Bibliografski je predstavljen u nekoliko svjetskih enciklopedija…” Što se ‘formativnoga smisla’ tiče treba najprije reći da je i prije svoga dodira s filozofijom bio komunist. Već je 1945., kao mladi titoist, poslan na studij filozofije u SSSR. Kasnije je to ovako opisao: “odlazak u SSSR je najveća sreća koja može da zadesi jednoga čovjeka”. Nakon povratka 1948., u vrijeme Informbiroa, zbog sumnjičenja da je stao na Staljinovu stranu isključen je iz Partije. Od putovanja na Goli otok 1948. spasio ga je sastanak s M. Đilasom u Beogradu. (Brat M. Đilasa u Rusiji je studirao s Petrovićem). Dva puta su G. Petrovića izbacivali iz Komunističke partije, što znači da se nakon prvoga izbacivanja ponovno upisao.(!)

U citiranom Večernjakovom prikazu autor polazi od pretpostavke da je časopis Praxis bio kritički orijentiran prema komunističkoj ideologiji propale države, iako su nekomunistički analitičari već davno vrlo argumentirano dokazali da su prijepori između Praxisa i komunističke partije bili samo ‘svađa unutar obitelji’. Nije se moglo dokazati da je Praxis ikad stao na stranu rijetkih nemarksističkih disidenata (osim srpskih nacionalista, ako se i njih ubroji među takve). G. Petrović se sam hvalio kako je u vrijeme studentskih prosvjeda 1968. na javnoj pozornici sastavljao tekst telegrama (drugu Titu), koji je ‘bio prihvaćen uz burne ovacije i skandiranje Titova imena’.

Tri dana kućnoga pritvora

Večernjakov komentator navodi da je ugledni filozof N. Sesardić koji je, napustivši zagrebačko Sveučilište, predavao filozofiju na sveučilištima diljem svijeta, osamdesetih godina kritizirao praksisovce i Gaju Petrovića s aspekta antimarksističke i analitičke filozofije. Ne spominje što je o njima N. Sesardić napisao četrdeset godina kasnije, u svojoj knjizi Konsenzus bez pokrića (Školska knjiga, 2020.). U Konsenzusu je svojim davnim kritikama dodao novu, vrlo moćnu argumentaciju, pod naslovom ‘Gajo Petrović i Praxis: od staljinizma do srpskog nacionalizma’.

“Budući da su praksisovci kao heretici i kritičari režima bili stjerani u akademski geto, rijetko su uspijevali objavljivati u masovnim medijima. To je bio problem zbog konstantnih napada, podmetanja i spletki protiv Petrovića o čemu bi se mogla napraviti čitava knjiga. Objede su bile i retrospektivne pa mu se u neprestanom traženju krivnje i povoda za blaćenje pripisivalo i da je sudjelovao u poslijeratnom progonu starijih profesora na Odsjeku za filozofiju sa Zagrebačkoga sveučilišta, bez obzira na to što je istina bila posve drukčija jer je tada studirao filozofiju u SSSR-u. Kad je politici trebao dežurni krivac pronalazila ga je u praksisovcima…” (D. Plevnik, Zloglasni Gajo smeta i mrtav jer čemu pamet u bedastom društvu, Večernji, 1.7.2023.).

U Večernjakovu prikazu piše i ovo: “Za vrijeme studentskih demonstracija 1968. podržao je odluke studenata suprotno stavu SKH i bio optužen za ‘anarholiberalizam’. Zbog svega toga je ‘bio nekoliko dana u kućnom pritvoru’. Isključili su ga iz SK, (znači, opet, op.a), ‘a protiv njega i Milana Kangrge bile su podignute dvije prekršajne kazne’. (!) Ovo je malo teže razumjeti: ‘podignute prekršajne kazne’. Zbog filozofskih nazora ili nečega drugoga? A što bi uopće moglo značiti ‘podizanje prekršajne kazne’? Nema veze. Važno je samo napisati da je drug G. Petrović u Titovu režimu bio politički i zakonski progonjen. A bio je i tri dana i u ‘kućnom pritvoru’.

Filozofija u borbi za socijalizam

S druge strane, G. Petrović je tvrdio da filozofija ne može postati filozofija ‘u punom smislu te riječi’, ako se “najaktivnije ne angažira u borbi za socijalizam…” Ne zvuči baš ‘anarholiberalistički’. To je jezik čovjeka koji je “u filozofiju ušao kao komunist i nikad nije prestao biti odan marksizmu i socijalizmu”. Praksisovci su podupirali vlast komunista i samoupravljanje, “a da nisu ničim pokazali da poznaju opsežnu literaturu o upravljanju poduzećima, što je očigledno preduvjet svake smislene diskusije o toj temi.”

S oduševljenjem su govorili o revoluciji, “a da nisu jasno definirali taj pojam niti su ikad pokušali objasniti zašto su upravo marksističke revolucije bez iznimke dovodile do političke opresije, drastičnih ograničenja slobode govora i siromaštva” i zašto bi trebalo očekivati, s obzirom na to katastrofalno povijesno iskustvo, “da ‘njihova’ revolucija završi” s nekim drukčijim ishodom. (N. Sesardić, Konsenzus bez pokrića, str. 432).

Večernjakov analitičar 2023. pokušava prikazati Petrovićev Praxis izvorom mudrosti, političke korektnosti, slobodoljublja i umnosti. “Praxis je desetljeće smatran jednim od vodećih filozofskih časopisa u svijetu.” Tako piše u Večernjaku. Po “formalnom kriteriju prevođenosti, za Linu Veljaka Gajo Petrović je bio ‘najznačajniji (ili bar u međunarodnim relacijama najpoznatiji) hrvatski filozof 20. stoljeća.” Ipak, Praxis nikad nije objavio ni jednoga retka protiv jednopartijske komunističke Jugoslavije. Ni filozofi Frankfurtske škole nisu pokazivali ozbiljan interes za praksisovce i njihovu filozofiju, ali je bilo usputnih primjedaba ‘koje nisu sadržavale pozitivne ocjene’. Tako pišu upućeniji analitičari.

Hrvatski i srpski nacionalizam

Od praksisovaca nije ostao nikakav prilog filozofiji, nego samo ideologija ‘prakse’, samoupravljanje i nesvrstanost, kako je zaključio jedan beogradski filozof. Odbačen je Staljin, pa Lenjin, pa Engels, a na kraju i ‘stari Marks’. Ostao je mladi Marks. Iz toga dijela njegova opusa bilo je ‘znatno lakše graditi ideologiju nego neku čvršću teoriju’. (V. Stojanović, citirano prema N. Sesardiću, Konsenzus, str. 430).

Vlado Gotovac je iznio mišljenje da je Praxis “prestao izlaziti kad je u Hrvatskoj učinjeno upravo ono što je u njemu zahtijevano: kad su ušutkani Hrvati. Praksisovci su obavili svoj posao i onda – otpušteni!” Udružili su se s hrvatskim staljinistima u borbi protiv pristalica Hrvatskoga proljeća nakon 1971. Praxis je šutio o progonima hrvatskih sveučilištaraca i drugih ljudi proganjanih u to doba, koji nisu činili nikakvo nasilje, niti su zagovarali nasilno djelovanja. Praxis nije objavio niti retka u prilog njihovih prava na vlastito mišljenje, ali je nakon šutnje o progonu ‘maspokovaca’ vrlo brzo objavio tekst protiv optuživanja M. Đurića za srpski nacionalizam. Na kraju, objavili su (1974.) tekst Dobrice Ćosića koji nije nimalo skrivao svoj radikalni srpski nacionalizam.

Komunistička je vlast od 1945.do 1990. s većom strašću branila Jugoslaviju, nego srpska kraljevina koja se pretvorila u Kraljevinu Jugoslaviju. (Ovo je dobro ponoviti: srpska je kraljevina postala Kraljevina Jugoslavija, a onda su se, kasnije, neki čudili otkud tolika žudnja za pomicanju srpskih granica na zapad). Svako onodobno pitanje o ustroju te države, koje bi ignoriralo partijske ocjene o Titovoj državi, iako je postajalo izvorom neprilika pred institucijama koje su sprječavale ‘verbalne delikte’, odnosno mišljenja koje komunisti nisu odobravali. Mnogi su ljudi izvedeni pred sud i osuđeni, zbog ‘delikta mišljenja’, ponekad, na višegodišnje kazne zatvora, a nakon robije i isključenjima iz javnoga života. Tako se postajalo ‘protivnikom revolucije, nacionalistom i neprijateljem’. Međutim ni danas, tridesetak godina nakon pada komunizma nije lako istraživati to vrijeme.

Nedostupnost arhivskoga gradiva

Jedan mlađi znanstvenik iznosi da na temelju osobnoga iskustva može reći kako “se danas sve teme mogu istraživati, u smislu da istraživanje ni jedne teme nije formalno zabranjeno”, ali je otežano istraživanje pojedinih tema “zbog nedostupnosti arhivskoga gradiva”, a neka se istraživanja medijski zamagljuju i prikrivaju. “Slikovito rečeno, nekadašnja formalna zabrana istraživanja zamijenjena je medijskim zidom šutnje”. Kaže da su arhivski izvori danas u najvećoj mjeri dostupni, ali su i arhivi u znatnoj mjeri „pročišćeni“. (V. Šumanović).

Vraćamo se Krleži

Teško bi se tko usudio staviti u naslov teksta, koji se javno objavljuje, iskaz da su Englezi i Škoti ‘isti komad’ nečega što označava prljavi otpadak. Ni pjesnici nemaju takvu slobodu. A ako je Krleža ipak napisao tu rečenicu, bilo bi dobro znati kad je to napisao: još dok je pisao srpskim jezikom (Izlet u Rusiju, 1926.) ili u vremenu kad je s Titom čuvao ‘bratstvo i jedinstvo’ naroda, koje je, eto, nazvao životinjskim izmetom.

Istina ili politička propaganda

Kasnije se u nekim interpretacijama Izleta u Rusiju, prokomunističkoga propagandnoga teksta, iznosilo da Krleža “nije spreman da se podredi zadacima političke propagande i ‘ne osjeća potrebe da odstupi od istine’, s time što njegova ‘istina’nije ni eksplicitno politička ni političkoekonomski ‘statistička’, već ponajprije umjetnička. (Krležiana, LZ M. Krleža). Bilo je posve drukčije. A pisac Izleta u Rusiju, na srpskom je jeziku ponudio isključivo političku propagandu. Hoćemo li sad čuti kako je i gore spominjana rečenica o dva naroda koji su samo dijelom ‘kravlje balege’ isključivo ‘umjetnička istina’? Mizerno, vrlo mizerno i glupo.

Sramotiti danas Hrvate tvrdnjom kako postoji ‘umjetnička istina’ da nisu narod koji više od tisuću godina čuva svoj identitet, svoje narodno i nacionalno biće, svoju samosvijest i subjektivitet, nego su tek dio nečega što tvori i biće drugoga naroda (Srba), a to ‘nešto’ je tek smrdljivi životinjski izmet, nije drugo nego glas nemoćnih, izgubljenih ljudi, koji nemaju nikakvu kontrolu nad vlastitim gnjevom. To je, recimo, razina Krležine istine o ‘bratstvu i jedinstvu’. O filozofskom svjetlu brinuo se Praxis i G. Petrović. Tako nekako izgleda izvlačenje komunističkoga jugoslavenstva iz ‘vremenske crne rupe’.

Pripremio:Ivan Bekavac

hkv.hr / Hrvatsko nebo