Zdravko Gavran: Prethodno oblikovana hrvatska nacionalna svijest uvelike je od „Oluje“ do danas odumrla!

Tko o Hrvatstvu želi išta razumjeti, morat će se suočiti s istinom da je ono kakvo je po sebi živjelo, oblikovalo se i dokazivalo se između 1945. i 1995. u međuvremenu uvelike zgasnulo u većinskoj svijesti i marginalizirano u stvarnosti. Postoje doduše brojni onako svjesni pojedinci i „džepići otpora“, primjetni su i „trzaji“, kako bi rekao Kranjčević, sjetni pjesnik „bugarkinja“. Duh nije posve umro. Duh Hrvatstva nije uništiv. On je nešto mnogo više od folklornog ili psihološkog nacionalizma i od same institucionalne držav(otvor)nosti. Obuhvaća uzvišeno i plemenito, eminentno ljudsko, pa i božansko. I domovinu i čitav univerzum i ponešto ponad njega. No u sadašnjoj nam stvarnosti taj će duh možda živnuti tek kada se spozna i prizna da je polustoljetno stanje svijesti između 1945. i 1995. odumrlo ili zapretano. Ono nije više pokretač glavnine naroda u smjeru hrvatske budućnosti za kakvom se žudjelo i za kakvu se nekoć i ginulo.

U naslovu je sadržan odgovor na pitanje što se to zapravo s Hrvatstvom dogodilo da oni „manjinci“ koji ga cjelovito nose u srcu i u svijesti više ne razumiju kako je moguće da se događa to što se događa i zašto je stanje samostalne hrvatske države i Hrvatstva u BiH i iseljeništvu takvo kakvo je danas. Naime: stanje duboke hrvatske depresije odnosno rashrvaćenja u smislu kako je hrvatstvo razumijevano tijekom pola stoljeća od sloma hrvatske države 1945. do Oluje i onoga što je neposredno zatim slijedilo u Bosni i Hercegovini.

Pogleda li se široko, po svim područjima, od filozofije i teologije, preko društva, kulture i katolištva do politike i ekonomije, vidjet će se da više na javnoj pozornici nema samosvjesne hrvatske samosvojnosti niti što ozbiljno, planski i dosljedno radi na tom planu. Neke druge „vrijednosti“ danas su u prvom planu. To osobito vrijedi za naraštajnike koji nisu imali udjelu u iskustvima i samosvijesti iz razdoblja 1945. – 1995.

Riječ je o neprebrojivu mnoštvu ljudi koji su u tom razdoblju održavali kolektivnu samosvijest. Bilo kao eksponirani borci i pregaoci, bilo kao obični ljudi koji se nisu eksponirali, ali su u sebi nosili i prenosili spoznaju o tomu tko smo, što smo i protiv čega smo. Toliki jezikoslovci, mislioci, književnici, povjesničari, ekonomisti, aktivisti, ilegalci, dragovoljci, borci, radnici, seljaci, studenti, liječnici, svećenici, politički zatvorenici, unutarnji i vanjski egzilanti, samozatajni rodoljubi, slobodari… idealisti svih vrsta i tipova jednostavno više (kao da) „ne postoje“. Nema ih na javnoj sceni, ili ih nema više na ovomu svijetu.

Riječ je o razdoblju od pola stoljeća, dovoljno dugom da se u njemu izgradi čitava, akoprem ne i cjelovita, nacionalna filozofija sa svim iz nje deriviranim disciplinama. Riječ je o razdoblju iz kojega je proisteklo ono što se iznenada počelo događati – upravo onda kada se već mnogima činilo da su Jugoslavija i komunistički socijalizam neuništivi – slijedom krupnih promjena u Europi koje su započele 1989. i koje su dovele do onoga što je u osnovi dovršeno g. 1995. Riječ je o tolikim ljudima koji su bili već stari, o onima koji su bili u zrelim godinama i o onima koji su tada bilo još mladi; o vrhunskim stručnjacima i o običnim ljudima čija je svijest imala u sebi nacionalni ideal, a čije je srce  kucalo za nacionalni slobodarski cilj.

Svi ti ljudi bili su na vrlo različitim stranama i imali su vrlo različita mišljenja o mnogim pitanjima, ali je postojala ideja koja im je bila makar u nekom postotku zajednička i lebdjela je pred očima kao cilj i kao „kategorički imperativ“. Iz te i takve svijesti izrastao je pri kraju tog razdoblja široki nacionalno pokret, koji je iznjedrio odnosno prepoznao i svoje vođe i svoje mudrace i svoje borce i svoje svjedoke i svoje žrtve i svoje mučenike. Ono što je prethodilo Domovinskom ratu našlo je u njemu vrhunac masovnih stremljenja, čuvstava, poimanja i htijenja. Sve je dotad zapravo i bilo (u nutrini osobnih svijesti i po zajedničkoj svijesti o istini, vlastitosti i identitetu, koju je najviše njegovala i obnavljala Katolička crkva) usmjereno na neki hipotetski trenutak, za koji se nije moglo znati kada će i hoće li uopće ikada doći, u kojem će pozitivne i plemenite energije naroda erumpirati. I one su u danom trenutku erumpirale, pokrenute širim zbivanjima. I kao takve pokazale su se neslomljivima, unatoč tolikim udarima, nasrtajima, neprijateljima i protivnicima, unatoč svim unutarnjim slabostima i nepovoljnim okolnostima, unatoč svekolikim unutarnjim razlikama i podjelama, zaprjekama i otporima.

„Oluja“ i susljedne vojne akcije u Bosni i Hercegovini s pravom su bili doživljeni kao trijumf onoga što je u biću naroda, u njegovoj duši sve dotad tako snažno živjelo i nalazilo svoje izraze na tisuće i tisuće načina. Zajednički strategijski cilj pred očima povezivao je i pokretao tolike Hrvatice i Hrvate iznutra, pa i unatoč toliko različitim pozicijama koje su zauzimali, situacijama u kojima su se nalazili, sudbinama koje su imale raspon od povlaštenosti do prignječenosti, izagnanosti ili iseljenosti, od desnice do ljevice, od starih do mladih, od bogatih do siromašnih, od časnih i nepokolebljivih do manje časnih i oportunističkih. No, htjeli mi to priznati ili ne, prethodno oblikovana hrvatska nacionalna svijest počela se je progresivno gasiti nakon Oluje g. 1995.! Sljedećih godina pokazivala je postupno sve slabije „trzaje“ nemirenja s odumiranjem, sa službenim odbacivanje, preziranjem i  marginalizacijom. Prethodno oblikovana hrvatska nacionalna svijest uvelike je od „Oluje“ do danas odumrla! (Tko to ne vjeruje, neka pogleda koliko je zastupljena kao bitno mjerilo u Hrvatskom saboru i drugim biranim tijelima.) Ako temeljne svijesti i dalje ima, ona je toliko iznevjerena ili zanemarena da ju nije moguće ni raspoznati, posebice u dimenziji umnosti, hrabrosti, sloge i borbenosti. U prvi plan dolazili su ili su nametani sasvim drugi „prioriteti“ i programski i „strateški“ i ostali ciljevi. Neke druge svijesti jačale su, hrvatska svijest uzmicala je te je praktički bila ili preoblikovana ili – od 2000. naovamo – uglavnom sustavno s pozicija vlasti i moći rastakana i potapana, osim u ponekom bitnom segmentu, kao što je načelna neupitnost Domovinskog rata i pozitivnost najzaslužnijih za otpor i pobjedu  u njemu.

Svu tu cjelovitost hrvatske povijesti i svijesti koja je dozrijevala i oblikovala se tijekom druge polovine prošlog stoljeća, a dokazala se u stvarnosti u posljednjem desetljeću tog stoljeća, zapravo nitko nije znanstveno ni umjetnički, epski, lirski ni dramski, obuhvatio kao cjelinu, kao polustoljetno razdoblje u svem njegovu ekstenzitetu i intenzitetu. Nije se pojavio neki novi Krleža sa svojim „Zastavama“, napisanima s kašnjenjem od pola stoljeća o razdoblju uglavnom prvih triju desetljeća prošlog stoljeća.

Možda jedini panoramski pokušaj i retrospektivni doprinos u tom smjeru dao je, premda o znatno dužem razdoblju i nipošto cjelovito obuhvaćenom, razdoblju posljednjeg stoljeća, stoljeća i pol, Ivan Aralica u opsežnom romanu „Život nastanjen sjenama“. No i taj roman, kao i toliko toga što je o novijoj i uvelike tragičnoj hrvatskoj povijesti napisano, ima subjektivni (hrvatsko-partizanski i antičetnički, antivelikosrbijanski) rakurs, a ne objektivnu nacionalnu sveobuhvatnost, historiografsku nepristranost i ideološku ekvidistancu odnosno polifoničnost.

Sve što smo u samostalnoj državi umjetnički, povijesno, sociološki, politološki, ekonomski, demografski itd. sustavno proučili, iznijeli, rekapitulirali, rezimirali, sintetizirali… praktički su fragmenti cjeline. Cjeline koja nikada nije zaokružena, a još manje postala sastavnim dijelom opće nacionalne svijesti. Cjeline koju službene vlasti i dominantne snage uglavnom odguruju u podzemlje nepostojanja, otjeruju u katakombe segregiranosti od službene političke filozofije, koja je  hrvatska samo po ponekom simbolu, po neizbježnim ili prigodnim frazama i po glavnim komemoracijama.

Neko novo razdoblje, novi duh, novi mentalitet, nove vrijednosti i sadržaji, novi interesi i prioriteti obuzeli su zbilju nastalu s nastankom hrvatske države, dviju njih. A mi koji smo iskusili ponešto duže razdoblje prije 1990. odnosno 1995. i ostali vjerni toj svijesti živjeli smo i dalje u „svom svijetu“, vjerujući da je to svijet koji će trajno ostati većinskog podlogom Hrvatstva kao naroda, države, društva i mnoštva rodoljubnih sunarodnjaka. Svijet se mijenjao, nositelji „staroga“ umirali su, umirovljivali se, micali se, odlazili, napuštali angažmane ili bili sustavno micani i uklanjani, u korist nekih sasvim drugih tipova i kadrova, mladih i starih „lavova“, oportunista, karijerista, onih koji dijele „zajedničke europske“ i ostale artificijelne „vrijednosti“. Danas, tako, imamo u javnosti, institucijama, strankama, po sveučilištima i drugdje samo rudimente onoga čega je u neusporedivo većoj mjeri bilo prethodno, još i u razdoblju „post festum“, tj. 1995. – 2000. Pa i oni koji su fizički i profesionalno tu još negdje uglavnom nisu isti – i oni su se manje, više ili posvema promijenili, svjesno „zaboravivši“ što su bili i u koje su ideale i ciljeve vjerovali prije. Mnog koje iz ’onih vremena’ poznajemo ne možemo više ’prepoznati’. Tempora mutant mores, et nos mutamur in illis! – Vremena mijenjaju običaje, a i mi se mijenjamo (ili: bivamo mijenjani) u njima!

Naravno, mnogo onih koji nose „prethodno“ stanje svijesti, kojima ona nije izblijedjela niti od njih odbačena, živi su i dalje. To je ona po postotku rubna (ali potencijalno vrlo moćna i „opasna“) manjina koja promatra što se događa oko nje, trlja oči u nevjerici i smišlja kako bi „izdajničkim“ silama, snagama, strankama i političarima doskočila. Koja iščekuje izbore očekujući da će oni nešto riješiti, ili više i ne vjeruje da se išta može riješiti na izborima. Koja smišlja što bi, koja traži svoje junake, svoje stranke, svoje opcije, svoje velikane – i ne nalazi ih, ili ih nalazi i prepoznaje sve teže i u sve manjem broju.

Nisu svi mentalno pomrli, u smislu podlijeganja zaboravu na ono ili praktički prijeziru prema onomu što je prethodilo pobjedonosnoj jeseni 1995. – samo u retoričkom smislu, još manje po vanjskim znakovima i ’busanjima u prsa’, kao kada primjerice drže, ako drže, ruku na srcu dok se intonira hrvatska himna. No svijet u kojem smo danas posve je drukčiji od onoga u kojem smo živjeli i ustrajali prije. Živjeli smo u predmodernom, a probudili se u postmodernom svijetu. Koji je ispunjen predmodernim sadržajima kao što su jugoslavenstvo, bratstvo-jedinstvo, komunistički totalitarizam i internacionalizam, ali ne bitnim sadržajima i idejama Hrvatstva. Ono je opet gurnuto u faktičnu, a ponekad i u juridičku ilegalu. Ono između 1989. i 1995., s izdancima i refleksima do 1999., praktički se nekako izgubilo, kao da je toga i nestalo.

Tko o Hrvatstvu želi išta razumjeti, morat će se suočiti s istinom da je ono kakvo je po sebi živjelo, oblikovalo se i dokazivalo se između 1945. i 1995. u međuvremenu uvelike zgasnulo u većinskoj svijesti i marginalizirano u stvarnosti. Postoje doduše brojni onako svjesni pojedinci i „džepići otpora“, primjetni su i „trzaji“, kako bi rekao Kranjčević, sjetni pjesnik „bugarkinja“. Duh nije posve umro. Duh Hrvatstva nije uništiv. On je nešto mnogo više od folklornog ili psihološkog nacionalizma i od same institucionalne držav(otvor)nosti. Obuhvaća uzvišeno i plemenito, eminentno ljudsko, pa i božansko. I domovinu i čitav univerzum i ponešto ponad njega. No u sadašnjoj nam stvarnosti taj će duh možda živnuti tek kada se spozna i prizna da je polustoljetno stanje svijesti između 1945. i 1995. odumrlo ili zapretano. Ono nije više pokretač glavnine naroda u smjeru hrvatske budućnosti za kakvom se žudjelo i za kakvu se nekoć i ginulo.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo