Europska liberalna ljevica umire od straha uoči očekivane pobjede desnice u Španjolskoj

Nakon pet godina ljevičarske vlade, njezin je predsjednik proljetos bio prisiljen dati ostavku nakon teškog poraza na područnim izborima i time povesti zemlju prema izvanrednim parlamentarnim izborima. Španjolska je podijeljena, ali desnica je sada jača. „Prijeti li zemlji zaokret udesno?“ – pita se rutinski komentator FAZ-a, papagajski ponavljajući riječ „prijeti“ posve neprimjereno. Pobjeda, naime, na demokratskim izborima ne može biti nikakva „prijetnja“, nego izraz demokratski očitovane i legitimne većinske volje birača i naroda.

Jedna od glavnih tema jest odnos prema prošlosti, kada je Španjolska u razdoblju osvajanja i zaposjedanja Latinske Amerike bila moćna svjetska i kolonijalna sila. Glavne stranke lijevog centra: socijalisti i demokrati PSOE (S&D), te desnog centra Partido Popular (članica kluba EPP, kao i HDZ iz Hrvatske i BiH te Vučićeva Srpska napredna stranka) izbjegavaju govoriti o kolonijalnoj prošlosti Španjolske. Radikalnije lijevi, ljevičarski blok Sumar (Ljevica/Zeleni) odašilje pak zakukuljene pozive na „zajedničko promišljanje“ o prošlosti. Jedino radikalno desna stranka Vox  (članica kluba ECR, Europskih konzervativaca i reformista, kojoj pripada i poljska vladajuća stranka Prava i pravde, PiS) ističe da njezina patriotska platforma uključuje i „zaštitu nasljeđa“ Španjolske u Latinskoj Americi. Njezino je ime dano po latinskomu, a znači „Glas“, no svi ju izgovaraju po španjolskomu: „Voz“. Drugim riječima, ta stranka ne će se miriti s brisanjem vlastite kolonijalne prošlosti, s rušenjem kipova i uništavanjem spomen-obilježja na velikane koji su obilježeni i kolonijalizmom ili lošim postupanjima prema tadašnjim domorodcima. U svom izbornom programu ta nacionalno-desničarska stranka uvjerava birače kako se „mi Španjolci ne moramo ispričavati za našu prošlost“.

Kolika god bila isključivost prema onim snagama koje liberalna glavna struja na Zapadu naziva „ekstremna desnica“, u četvrtoj po veličini španjolskoj pokrajini nakon posljednjih izbora na vlasti je koalicija konzervativne Pučke stranke i „Voxa“, koji  je u vladajućoj koaliciji još u dvjema regionalnim vladama. Ljevičari se boje da bi takav obrazac mogao poslužiti i za formiranje vlasti u glavnom gradu Madridu – u kojemu se također održavaju izbori za Madrid kao posebni distrikt, nešto kao Zagreb – grad i ujedno županija – u Hrvatskoj. Relativni pobjednik, tako se očekuje, bit će PP, no on ne će imati drugog izbora nego u koaliciju uzeti još desniji „Vox“. U Španjolskoj pučani i socijalisti, tj. desničari/demokršćani i socijalisti, nisu nikada dosad ušli u koaliciju. U toj zemlji još se oštro razlikuju jedni od drugih, za razliku od Njemačke ili Hrvatske, gdje je sve relativno i pobrkano.

Ukratko, svi su izgledi da zajedno s „Voxom“ PP osvoji apsolutnu većinu i tako zamijeni ljevičarsku vladu Pedra Sáncheza. Ljevičarski zakon o „demokratskom sjećanju“ bit će ukinut u Valenciji i Extremaduri te na Balearskim otocima, gdje su desničari pomogli PP-u da dođe na vlast.

Glavni kandidat PP-a Alberto Núñez Feijóo kaže da njega zanimaju živi, a ne nekadašnji mrtvi. I da je u najboljem slučaju spreman samo komemorirati žrtve baskijske terorističke organizacije ETA-e, ali ne i prokomunističke republikance iz građanskog rata. Ostavlja otvorenim kako će se dalje postupati s masovnim grobnicama. „Novi zakon ljevičarske vlade sramota je i ja ću ga ukinuti“, najavljuje Feijóo, u čemu se slaže s predsjednikom Voxa Santiagom Abascalom. „To je

totalitarni zakon koji ugrožava demokratski suživot i nacionalni sklad i treba ga ukinuti. Moja stranka ne će dopustiti ljevičarskim strankama da Španjolcima diktiraju kolektivno pamćenje“, odrješit je Abascal. Oni su praktički frankisti, sljedbenici desničarskog diktatora Franciska Franka. Devedeset godina nakon građanskog rata Španjolska je još uvijek podijeljena na dva podjednaka dijela. No sada se prevaga pomiče na stranu desnice.

Pred izbore se Vox i PP natječu u najavama što žele ukinuti ili revidirati. Posebno će doći na udar novi zakon o transrodnosti, reformirani zakon o spolnim kaznenim djelima, zakon o eutanaziji. Žele ukinuti ili jako ograničiti pravo na pobačaj, iako je Ustavni sud tek proljetos odbacio tužbu protiv njega. Namjeravaju raskinuti Pariški klimatski sporazum, za koji smatraju da nanosi štetu šoanjoskom gospodarstvu, a na globalnoj razini ne rješava ništa.

Socijalist Pedro Sánchez i njegov radikalno ljevičarski i populistički koalicijski partner Podemos nastojali su Španjolsku učiniti nekakvom „europskom avangardom“, posebice kada su u pitanju prava žena odnosno „rodna jednakost“, i prava manjina. No, za mnoge Španjolce to je ipak bilo previše i otišlo se predaleko. Na Balearskim otocima novi šef regionalne vlade PP-a raspustio je resor za ravnopravnost spolova. Za ta pitanja sada je nadležno Ministarstvo obitelji. Odjel za zaštitu okoliša preimenovao je u Ministarstvo mora i vodnoga gospodarstva. U Elcheu, gdje je Vox u većinskoj koaliciji, prve biciklističke staze trebale bi biti demontirane.

Na drugim mjestima novi šefovi odjela za kulturu Voxa započeli su kulturni rat: u Valdemorillu pokraj Madrida otkazana je predstava Virginije Woolf „Orlando“, u kojoj je glavni lik androgina (i muška i ženska ujedno) osoba, a i predstava „Lightyear“ u mjestu Santa Cruz de Bezana u Cantabriji, u kojoj se erotski ljube dvije žene. Gradska knjižnica u Burriani u Valenciji otkazala je pretplatu na katalonske časopise koji su navodno promicali tamošnji (pod vodstvom ljevice) separatizam. Valencia je postala poligon za razmahivanje desnice, nakon što su i taj poznati grad i njemu pripadna regija osam godina bili utvrda radikalne ljevice, koja je izgubila većinsko povjerenje na lokalnim i regionalnim izborima 28. svibnja.

„Valencia je uvijek bila jedan od pionira (predvodnika) u Španjolskoj“, žali se sada Fran Fernández, glasnogovornik „Lambde“. Valencijski “LGTBQ+ kolektiv” jedna je od najstarijih grupa koje se bore za prava spolnih manjina u Španjolskoj. „Prvi put u povijesti demokratske Španjolske prijeti nam korak unatrag“, strahuje jedna njihova aktivistica. Desni populisti žele ukinuti regionalni zakon koji promiče prihvaćanje različitih „rodnih“ identiteta. Zato će u petak navečer, uoči izbora, više od 250 grupa „civilnoga društva“ prosvjedovati u Valenciji sa sloganom „Ne odstupaj“. Te skupine okupljaju reministice, ekolote, branitelji valencijskog jezika i pomagače izbjeglicama. No umor, razočaranje i tjeskoba proširili su se u njihovim redovima. Sánchezovi socijalisti sve su se više sukobljavali i međusobno glede zakona o transrodnim osobama i reforme neuspješnog zakona o spolnim kaznenim djelima, čime su se diskreditirali. Povrh toga, u Valenciji je bivši muž regionalne zamjenice predsjednika, feministice Mónice Oltre, u međuvremenu osuđen za zlostavljanje jedne djevojke. A Valencia nije uvijek bila uporište ljevice, u njoj je od sredine 1990-ih do 2015. dominirao PP. Vlast su izgubili zato što je pod njihovom vlašću tijekom građevinskog buma grad stekao negativnu reputaciju „prijestolnice korupcije“. Među brojnim tada razočaranim konzervativcima uspon je započela novoosnovana desno-liberalna stranka Ciudadanos, a sada i Vox.

Mnogi razočarani socijalistički glasači migrirali su razočarani socijalistima u ljevičarske stranke poput Compromísa u Valenciji i Podemosa. Na kraju Podemos nije uspio prestići socijaliste u Španjolskoj, a ni Ciudadanos prije tri godine. Ništa nije ostalo od Liberalne stranke, koja je na izborima u svibnju prošla tako loše da se sada ne će ni kandidirati 23. srpnja – pa je i to jedan od razloga što je PP ponovno znatno ojačao. Pod novim predsjednikom PP-a Feijóom, stranka je u jedva nešto više od jedne godine uspjela privući birače koji su prethodno glasovali za socijaliste Pedra Sáncheza, čija je vlada pokazivala veliku razumijevanje prema nacionalističkoj baskijskoj stranci EH Bild. I tako, sadašnji šef vlade postao je popularniji na radikalnoj ljevici nego među jezgrom birača svoje umjerenije ljevičarske stranke PSOE.

Za razliku od Francuske i Italije, gdje je politička crta koja razdvaja lijevo-desno već dugo nerazvidna, Španjolska je sličnija Sjedinjenim Državama, u kojima postoji oštra podjela između Republikanaca i Demokrata. Za Feijóoa to znači da će morati balansirati. On želi pridobiti i politički umjerene glasače PSOE-a frustrirane Sánchezom. Istodobno, pokušava vratiti bivše simpatizere vlastite stranke, koji su utočište našli u Voxu zato što im je PP bio odveć mlak. Voxu nije u usponu pomoglo nezadovoljstvo velikim brojem imigranata, nego otpor (nezakonitom) referendumu o osamostaljenju g. 2017. u Kataloniji. Vox je ponovno zapalio španjolski, pogalvito kastiljanski nacionalizam i potaknuo bijes na tada vladajući PP jer se nije uspijevao nositi se s krizom.

Vox nije populistička „antisistemska stranka“, već stranka koja želi stvoriti jaku središnju državu sa španjolskim identitetom. Na izborima u travnju 2019. desničarski populisti prvi su put ušli u španjolski parlament, a na sljedećim izborima u studenomu 2019. već su bili treći, osvojivši 52 zastupnička mandata. U nedjelju će vjerojatno osvojiti nešto manje od tog broja, dio umjerenijih koji nisu neofašisti ni ultradesničari vratit će se PP-u, koji se posljednjih godina pomaknuo udesno, ali će ovaj morati uzeti Vox u koaliciju da bi imao potrebnu većinu za formiranje vlade.

U ovoj izbornoj kampanji Vox postavlja maksimalističke zahtjeve – nadahnut populističkim metodama predsjednika Fidesza i vlade Viktora Orbána u Mađarskoj. Prošle je godine Orbán bio gost na „Europskom samitu domoljuba“ što ga je organizirao Vox u Madridu, a u svibnju je s Orbanom u Budimpešti družio i predsjednik Voxa Abascal. Velik dio Voxova izbornog programa kao da je preslikana iz programa Orbánove vlade. Sudeći po tomu, desna internacionala dobro funkcionira. U Valenciji jedva da ima dovoljno mjesta na doku dok glavni kandidat Voxa – Abascal – izlazi pred svoje euforične pristaše.

Jednako snažan pljesak i usklike dobila je Giorgia Meloni, sada desničarska predsjednica talijanske vlade, kada je prošle godine doputovala u Andaluziju kako bi u predizbornoj kampanji pružila potporu Voxu. Ona je u Valenciji proglasila „Trenutak domoljuba“ na fluentnom španjolskom jeziku. Okupljene su oduševile njezine izjave o vlastitim iskustvima, koje su podjarile ogorčenost prema agresivnim ljevičarima i liberalima: „U Italiji, kao i u Španjolskoj, tijekom predizborne kampanje ljevica i mediji glavne struje demonizirali su i mene i moju stranku. Sada sam priznata šefica vlade u Europi.“ Mnogi njezini slušatelji odobravali su joj s razumijevanjem, nadajući se da će i u Španjolska dobiti odlučno desničarsku vladu. Mnogima se dosadašnja destrukcija morala, običaja, identiteta, tradicija i nacionalnih vrijednosti te uvođenje kaznenih odredaba za delikt mišljenja i za verbalni delikt popela već na vrh glave.

U Španjolskoj čitava tradicionalno svjesna i ponosna, konzervativna, desna, nacionalno, identitetski, obiteljski i kršćanski orijentirana Europa vidi veliku šansu za uzlet i za širi i dublji vrijednosno-politički, pa i svjetonazorski zaokret.

Priredio: Z. G.

Naslovnica: Predizborni skup konzervativne stranke PP u Valenciji, na kojoj se vide i brojni transparentni desnije stranke Vox, koja će po svemu sudeći s PP-om ući u desnu koaliciju i formirati vladu

Hrvatsko nebo