Šiljo: Za koga (u politici, u Hrvatskoj) navijati?

…Hrvati naime uporno traže ne „obične“ ljude kojima se može vjerovati i koji nastupaju iskreno, koji javno razmišljaju, a ne zalijeću se niti lupetaju – ta što će ti takvi poput tebe?!, nego traže isključivo vođu. A kakav je to vođa koji od svih ostalih ne odskače svojim ako ne impozantnim stasom, a ono svakako egocentrično-prepotentnim glasom, i likom (sliku svoju ljubim)?! Koji nije dovoljno umišljen da sve druge podređuje sebi? Kojega nije plasirala nijedna televizija? Kojega nema u anketama? Kojega ne hvale po kavanama, kružocima i društvenim mrežama? Koji nije „zvijezda“? I – osobito – koji iz rukava ne sipa odgovore na sve, kao pravi „sveznalica“, kao čarobnjak koji i na nerješivo pitanje ima u rukavu spreman odgovor?… – piše Šiljo, vrativši se na neko vrijeme opet k nama, u svojoj novoj kolumni.

Što nam je činiti – dok se pred našim očima topi alternativa ljevici, pitaju se mnogi koji se ne mire s onim s čime se ne mogu pomiriti? Kada se kaže „ljevica“, misli se na vladajući HDZ, zakrabuljen u „manje zlo“, samo „umjereno“ štetno za hrvatski narod, i na onu otvorenu radikalnu i borbenu ljevicu (SDP, Možemo! i srodni im „antife“) koja bi „manje zlo“ htjela skinuti s vlasti u ime „većega zla“, da bi još više od HDZ-a ponižavali i razarali Hrvatstvo. Što nam je činiti, dok nama pred očima razobličuju Domovinski pokret, a Most skupa sa Suverenistima dok žonglira, fintira i fingira nekakvu nacionalno-političku i etičku ozbiljnost, za koju se i ne zna kamo bi nas uopće odvela? Hrvatski domoljubi, pravednici i poštenjaci pitaju se: A za koga, ako je tako, uopće glasovati? Što činiti? Komu vjerovati? Za koga (u politici) navijati?

Davati konkretne pozitivne odgovore na tako teška pitanja na koja u stvarnosti odgovori i dalje ne postoje bilo bi nepošteno i nesavjesno. Zavaravanjem Hrvata bavili su se naime i bave se toliki publicisti, komentatori, kolumnisti, stručnjaci, tumači i političari oko kojih se roje i rote skupine preostalih koji pružaju otpor i nadaju se prevratu na izborima. No oni ni od koga ne dobivaju odgovore na pitanja postavljena na početku ovog članka. Naprotiv, dobivaju samo kritike i napade na ono što ne valja, na one koji ne valjaju, na ono što je bilo i na ono što se i dalje zbiva. Takvi odgovori često služe kao junačenja ’na prazno’, ili kao potvrde nemoći i propagiranje odustajanja od svakog političkog nastojanja, ili kao jeftine umirujuće satirične ili humoristične pilule. A ne služe kao lijekovi za ovako tešku političku bolest u koju je Hrvatska zapala i nikako da iz nje izađe već blizu četvrt stoljeća.

Gledajte što nam čine!

Dvoje-troje mora se ipak reći. Postoje stvari koje su nam skrivili drugi, počevši od najdaljih ili od najbližih, dođe mu na isto ili slično. A postoje i stvari koje smo si sami skrivili.

Hrvati, općenito, vole upirati prstom u druge i vidjeti samo njihovu krivnju ili odgovornost. Ako bi se prevladavajuća hrvatska publicistička politička misao unatrag dugog niza godina dala i na što svesti, tada bi se najprije mogla svesti na slogan: Gledajte što nam čine! Gledajte što nam sve čine raznorazni račani, mesići, sanaderi, josipovići, milanovići, pusići, goldsteini, jakovine, sanaderi, plenkovići, filipovići, dalićke, kosorke, benčićke, tomaševići, četnici, komunisti, jugoslaveni, udbaši, karijerni političari, etnobiznismeni, opaki bošnjački ekstremisti, islamisti, globalisti, masoni, izdajice u našim redovima, sebičnjaci, karijeristi, oportunisti, prodane duše, kimoglavci, uvlakači, kukavelji, niškoristi, lažnjaci, lažljivci, podmetači, neprijatelji u vlastitim redovima, liberali i modernisti, dženderisti, rusofili, cenzori, klevetnici… Popis negativaca nepregledan je, i stalno se proširuje novima. Kako se proširuje, tako nam stanje postaje bezizglednije. Bivamo nemoćniji i utučeniji. Tko će s tolikima ikako izaći nakraj?

Hrvati, općenito, ne vole sami sebe kriviti ni za što, niti priznavati svoje prijašnje pogrješke, zabune ili zablude. Može li itko zamisliti, na primjer, da takav „velikan“ globalnih razmjera kao što je umirovljeni admiral Lošo prizna i javno zatraži oproštenje za katastrofalno krivu procjenu koju je iznio u Budnici neposredno prije početka ruske agresije na Ukrajinu, kada je kao prvo tvrdio da rata ne će biti, a kao drugo da će, ako ga eventualno ipak bude, ruska vojska sve obaviti za dva-tri dana, praktički bez ispaljena metka?

Fanatično samouvjereni i gromoglasni slikoviti admiral s brkovima seviljskog brijača kao naša vlastita slika u malom

Fanatično samouvjereni i gromoglasni slikoviti admiral s brkovima seviljskog brijača ovdje ne služi da bi se njega osobno prozivalo ili izrugivalo, nego da bismo si sami posvijestili onu lošiju, mračniju sliku samih sebe, sliku u malom, kakvu najčešće nismo ni u snu pripravni o sebi zamisliti niti na samrti ispovjediti da bi bila takva. Slika samouvjerenosti u vlastitu uvjerenost. Hrvati su naime – takvima se smatraju – uglavnom ljudi koji niti griješe niti imaju što loše o sebi priznati. Ili što okajati. Ili što spoznati i naučiti od onih koji su potvrdili da znaju i da su doista učeni, a ne šarlatani i demagozi. A kada ih se uhvati da su grdo pogriješili – recimo pouzdajući se u ove ili one, ili vjerujući Loši, ili Bujancu, ili M. Ljubiću, ili Sanaderu, ili Pašaliću, ili Škori, ili Zekanoviću, ili Raspudiću, ili Plenkoviću, ili Prgometu, ili KGK, ili Milanoviću, ili Bandiću, ili Petrovu, ili Hasanbegoviću, ili Prkačinu, ili Tomaševiću… tada jednostavno zašute. I, mnogi, počnu, jednako bez pravih dokaza o njegovoj/njezinoj ispravnosti i čestitosti, vjerovati nekomu drugom. Pa valjda i ta(j) nije opet nekakva prijevara!

Osim toga, čestiti Hrvati su posebno nadareni za to da ne vjeruju onima kojima bi trebali ili morali vjerovati. Njih naime zato što su čestiti i „normalni“ smatraju ravnima sebi, a takvi nisu atraktivni, nisu posebni, nisu nikakvi „nad-ljudi“, dakle ni pravi, mitski vođe. Radije traže neke koji strše poput mitskih junaka, koji su fanatično samouvjereni u sve što kažu i što bučno izvikuju kao Lošo, ili se stalno s nekim „tuku“, recimo kao Grmoja ili Milanović. Ili koji su toliko samouvjereni i premazani svim pozitivnim mastima kao Plenković. Onaj tko govori smireno i više misli na sadržaj negoli na efekt koji želi postići, taj nije dovoljno uvjerljiv.

Hrvati naime uporno traže ne „obične“ ljude kojima se može vjerovati i koji nastupaju iskreno, koji javno razmišljaju, a ne zalijeću se niti lupetaju – ta što će ti takvi poput tebe?!, nego traže isključivo vođu. A kakav je to vođa koji od svih ostalih ne odskače svojim ako ne impozantnim stasom, a ono svakako egocentrično-prepotentnim glasom, i likom (sliku svoju ljubim)?! Koji nije dovoljno umišljen da sve druge podređuje sebi? Kojega nije plasirala nijedna televizija? Kojega nema u anketama? Kojega ne hvale po kavanama, kružocima i društvenim mrežama? Koji nije „zvijezda“? I – osobito – koji iz rukava ne sipa odgovore na sve, kao pravi „sveznalica“, kao čovjek koji i na nerješivo pitanje ima u rukavu spreman odgovor? Kojemu ništa nije dvojbeno? Koji te ne tjera na razmišljanje, nedajbože da bi tebe kritizirao i pozivao na red, ili razumijevao objektivne teškoće, priznavao stvarne zaprjeke na putu. Koji ne poziva na ispitivanje vlastite savjesti ili odgovornosti, nego žestoko tuče po drugima poput pravog admirala ili generala, pred čijim ognjenim pogledom nijedan neprijateljski brod ne će ostati nepotopljen, nijedan neprijateljski tenk neraznesen?

Šiljo/Hrvatsko nebo