Pjesma nas je održala, njojzi hvala/Istruli mi dunja u fioci, draga mi je kod Aca u vojsci…

… Misli se, naime, na obojicu imenjaka – Vučića i Vulina, koji su, evo, pružili utočište istočnosarajevskim „Kosovkama djevojkama“, Valentini i Slađani, koje su 11. srpnja presudu kalinovačkom Napoleonu proglasile konačnom – „Osuđen na besmrtnost!“

Legenda, srpska dakako, kaže kako su Srbijanke mlade tijekom Drugog svjetskog rata pjevale „Istruli mi dunja u fioci, dragi mi je kod Draže u vojsci“. A neke od njih su, uči nas povijest na prilično drastičan način kako uostalom to i umije ta učiteljica života, vrlo razdragane, iako već u kasnoj jeseni svoga čekanjem napaćenog života, dočekale 13. prosinca 2004., kada su zakonski izjednačena boračka prava četnika i partizana. Opet se, eto, treslo na šubari cvijeće. Inače, o prvome „gerilcu Balkana“ i glasovitome antifašisti, koga izdade (partizanima) onaj prokletnik Kalabić, u Srbiji se pjeva desetljećima.

Baja, ipak, nedovoljno brz

No, eresovske su „Kosovke djevojke“ – moderne. Više pišu po Instagramu, negoli što poje o svojim junacima. Mada ni pjesma, u skoroj budućnosti, nije isključena. Ali i bez stihova, nakon što su presudu kalinovačkom Napoleonu proglasile konačnom – „Osuđen na besmrtnost“, žurno su si osigurale solidan studentski život u glavnom gradu svih Srba – Beogradu. Zanimljivo, a zapravo (više) znakovito, tek što su im na sarajevskom Fakultetu kriminalistike, kriminologije i sigurnosti pokazali izlazna vrata, žurno je reagirao eresovski vožd i ponudio im studiranje u glavnome gradu prečanskih Srba – Banjoj Luci, ili gdje god izaberu u “boljem dijelu BiH”. Ko kad u Srpskoj ima tih fakulteta… Ali, kako je Beograd, ipak, Beograd, mlađahne Vujičićeva i Todićeva odlučile su se prihvatiti velikodušnu ponudu direktora Bezbednosno-informativne agencije (BIA) Srbije Aleksandra Vulina te će nastaviti (besplatno) školovanje na BIA akademiji.

Eh, sad, da je došla ponuda iz Rusije, majčice (gotovo…) svih Srba, tko zna bi li i Aca II., baš kao i Milorad Dodik dobio korpu ovih trenutačno najpopularnijih Srpkinja s obje strane mitske Drine. Cura, inače, vrlo zadovoljnih što se đeneral Ratko „osvetio Turcima“ u Srebrenici.

Kako bilo, bez obzira na skandaliziranje sveopće javnosti, dijelom (čak!) i tamo daleko, ne bi, ipak, trebalo prestrogo suditi ovim mlađim punoljetnicama, čiji će momci čim počne nova studentska godina tužnu zapjevati, a, predmnijevam, i zaguslati: „Istruli mi dunja u fioci, draga mi je kod Aca u vojsci“. Naime, prije 18 godina, taman negdje kad su ove Mladićeve poklonice prohodale, beogradski Institut za književnost obznanio je kako su pjesme o Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću remek djelo narodnog stvaralaštva. O ukusima, kažu pametni ljudi, ne treba raspravljati. No, rečeni je Institut publicirao te pjesme (…) u projektu koji je radio o trošku UNESCO-a. Nije im, doduše, uspjelo ovjenčat ih kako su kanili, ali budući da se loš glas daleko čuje, i u ovoj specijaliziranoj agenciji Ujedinjenih nacija za obrazovanje, znanost i kulturu mogli su čuti kako Srbi zaneseno pjevaju svojim junacima iz posljednjega (?!) rata. „…Čuvaju te visoke planine, pod krilima majke otadžbine/generale mi još uvek smemo da se samo u tebe kunemo“, pjevalo se u ono doba kada se đeneral skrivao od Han Pijeska, preko Beograda, pa sve do Lazareva kod Zrenjanina, gdje su ga, nakon 15 godina ilegale, 26. svibnja 2011. uhitili, vrlo zanimljivo iz aktualne perspektive, agenti BIA-e po imenom Milorad Komadić.

Đenerale Ratko, mi ti se kunemo!

Jasno, i dr. Dabić, Komadićev ratni drug, koji se skrivao 14 godina, sve do 21. srpnja 2008., kada su ga u beogradskom autobusu uhitili, ali ne revizori, nego agenti BIA-e, ušao je u pjesmu. Ne, doduše narodnu. Opjevali su ga, naime, Srbin starostavni Nele dr. Karajlić i Srbin novokomponirani (oskarovac nesuđeni) Nemanja Kusturica – prijetećim refrenom u pjesmi Wanted Man: “Ko ne voli Radovana, ne vidio Đurđevdana!” Sve to ozračje stvarano oko tih haaških osuđenika, nadahnjivalo je generacije mladih Srba, od kojih neke, evo, posvećenost liku i djelu ratnih zločinaca kvalificira za povlašteno studiranje. I nije to, dakako, nimalo bezazleno.

Spremte se, spremte!

Ipak – ne treba pretjerivati, kao što to, primjerice, čini Semir Efendić, koji, baš kao i bivši mu stranački šef Bakir Izetbegović, koristi (svaku) prigodu za – prebrojavanje. „… Kako je u posljednjih 25 godina sve učinjeno, a i dalje se svakodnevno čini uz pomoć naivnih Bošnjaka, da nikakav sistematski odgovor na novi napad nije moguć, svaki razuman Bošnjak mora se spremati pojedinačno. Tek kada agresija počne, kukavice i sluge međunarodne zajednice koje su nas dotle dovele će se razbježati, te će biti moguća sistematska organizacija otpora“, drži taj lider Strane za BiH, upamćene po nekoć čuvenom (a danas gotovo bizarnom) izbornom sloganu iz vremena Harisa Silajdžića „100% BiH“…

Nepovoljna je, međutim, okolnost za ovakvu vrstu mobilizacije – pomalo sad već kako kronične tako i prijeteće u Bošnjaka! – to što su dani, nakon što su sad već bivše sarajevske studentice transferirane u Beograd, pokazali kako biju Srpkinje, al’ biju i Bošnjaci. Mlađahni se, naime, Samir Nukić na Facebooku obrušio na Christiana Schmidta koji je posjetio spomen-obilježje Osmica u Vitezu.

Biju Srpkinje, al’ biju i Bošnjaci

I baš kao što je tandem Valentina & Slađana zadovoljan genocidom, ovaj je bošnjački gazija iz Ključa nezadovoljan što je Armija BiH ubila samo osmoro djece. „Da smo ih bogdom više pobili“, žali uz brojne psovke te i uz potporu obitelji koja je njegovu fotografiju sa zoljom na Facebooku usporedila s fotografijom ratnih boraca. Individualno se, biva, spremio po naputku Silajdžićeva nasljednika.

Na vrlo se zanimljiv, ali nakon „slučaja Ključ”, gotovo i proročki način s pričom o novopečenim Vulinovim studenticama na Facebooku poigrao jedan poklonik društvenih mreža: „Studentice Merima i Lejla su u Beogradu veličale Kazane, Cacu i Bin Ladena. Rekle su kako je Bin Laden najveći musliman 21. stoljeća i da im je drago što je Caco pobio Srbe i da je zadužio bošnjački narod od sada pa do kraja svijeta… A onda ih recimo direktor OSE, primjerice Osmica ili Džuvo pozovu na svečani prijam koji snima 50 RTV postaja i na kraju rektor Univerziteta u Sarajevu dodijeli počasne diplome, grleći ih ispred teve kamera, nazivajući ih herojima srpskog, pardon bošnjačkog naroda, govoreći ako ne trebaju učiti, diplome će dobiti jer su one svoj narod zadužile od sada do kraja svijeta.“

Tako je govorio drug Tito

Za sada – srećom?! – nema informacija čime se Samir Zolja bavi te hoće li ga (i tko) transferirati u glavni grad (svih) Bošnjaka – Sarajevo. Poglavito jer zolju (već) ima. A tu mu je i (gotovo) imenjak Efendić, koji, vidjeli smo, sve zna o pojedinačnom spremanju u Bošnjaka za – (novu) agresiju…

Budući su ovdje spominjani razni, što presuđeni što nepresuđeni, zločinci, red je i završiti s jednim od njih, također opjevanom Ljubičicom Bijelom/Plavom: “Narodi koji imaju ovakvu omladinu…“

A, vjerujem zabrinuti, čitatelji neka dodaju nastavak. Mada sumnjam da će – glede bezbrižne budućnosti – doslovce citirati trostrukog narodnog heroja..

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo