Z. Meter: Počele optužbe za propast „prve faze“ ukrajinske ofenzive

I dalje se vrtimo u „zatvorenom krugu“ ukrajinskog ratnog vihora kojeg je nemoguće još dugo držati pod kontrolom na način da sve tri strane koje su u njega uključene (tu mislim na Ukrajinu, Rusiju ali i NATO odnosno SAD) budu „zadovoljne“. Jedna od onih koja bi najprije mogla ispasti iz „kruga „zadovoljstva“ svakako je ona …

Ranije, 27. lipnja, šef ureda ukrajinskog predsjednika Andrij Jermak kazao je kako se Kijev nada da će prve F-16 njegova zemlja dobiti do kraja 2023. godine, dok je glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg dan ranije kazao kako će Danska i Nizozemska ovog ljeta početi obuku ukrajinskih pilota. Prethodno su bile špekulacije da je obuka ukrajinskih pilota već počela u Poljskoj iako je i ta izjava naknadno opovrgnuta.

S druge strane načelnik Združenog stožera američke vojske general Mark Milley izjavio je 15. lipnja kako je prerano razgovarati o konkretnim datumima za isporuku zrakoplova F-16 Ukrajini.

Problemi s ofenzivom: “krive su mine i ruska nadmoć u zraku”

Da stvari ne idu u željenom smjeru po Kijev ne samo po američkim zrakoplovima F-16, već i oko protuofenzive ukrajinskih snaga pokrenute početkom lipnja, svjedoče i jučerašnje riječi spomenutog Andrija Jarmaka objavljene na njegovom telegram kanalu u kontekstu očitih problema s ofenzivom. On je, kao razlog (čitaj opravdanje), naveo veliki broj ruskih mina i prednost ruskih snaga u zraku.

Ovdje bih dodao kako je iluzorno pokretanje bilo kakve ofenzivne operacije ako se u obzir ne uzimaju ključne činjenice da će neprijateljske snage, koje za pokretanje takvih operacija redovito znaju puno prije njihovog početka (u ukrajinskom slučaju ofenziva se najavljivala već gotovo od početka ove godine kao „proljetna“ iako je zapravo počela tek u lipnju koji je i ljetni mjesec) minirati prilaze svojim isturenim crtama odnosno položajima gdje god to bude moguće. Isto tako suludo je kretati u masovnu ofenzivu ako tvoje postrojbe nemaju znatnu potporu zračnih snaga i(li) protuzračne obrane koja će nivelirati eventualnu neravnotežu u zračnim snagama u korist protivnika, odnosno koje će pokrivati svoje napadačke kopnene formacije.

U takvim okolnostima (ako takve snage ne postoje, a očito je da u ukrajinskoj vojsci nema dostatno ni zrakoplova niti sustava protuzračne obrane (osim prijenosnih, poput Stingera i sl. koji ipak djeluju samo na ciljeve koji lete na manjim visinama) redovito dolazi do puno većeg broja žrtava kako među vojničkim kadrom, tako i u tehnici – prije svega oklopu.

Kijev je upozoravao ali ga nitko nije slušao

Iz ovoga jasno proizlazi da je Kijev bio u pravu kada je još tjednima prije početka ofenzive upozoravao na nedostatnu spremnost ukrajinskih snaga za pokretanje ofenzive i apelirao na dodatne isporuke oružja od strane zapadnih zemalja. Međutim, i vojni, a onda i politički vrh unutar NATO saveza i ključnih članica postojano su javno (u medijskom prostoru) govorili kako je Kijev dobio gotovo sve što je bilo planirano i da je to dovoljno za uspjeh njegove ofenzive.

Zbog takve vrste presinga ukrajinski državni vrh na kraju je, iako itekako svjestan i vojnih i političkih rizika po samoga sebe – popustio i odlučio pokrenuti ofenzivu koja je već ozbiljno kasnila i izazivala negodovanje zapadnih partnera koji moraju pred svojom javnošću opravdati uložena sredstva. Tim više što ukrajinska vojska još od rane jeseni prošle godine i čuvenih pobjeda u Harkovskoj regiji i neočekivanog povlačenja 30-ak tisuća ruskih vojnika s južne desne obale Dnjepra i grada Hersona – zapravo nije osvojila gotovo ništa.

Štoviše, izgubila je i veliki grad Bahmut nakon gotovo pola godine teških uličnih borbi – iako je službeni Kijev naglašavao kako će grad braniti svim mogućim sredstvima i da on nikada neće pasti.

Rusi imaju dovoljno raketa, a Njemačka ne isporučuje svoje “Tauruse”

Dakle, Zapad je trebao novu ukrajinsku ofenzivu, ali je trebao i barem neke pobjede operativnog značaja odnosno razine (ne samo taktičke) nakon kojih bi Kijev mogao „s pozicije sile“ krenuti u pregovore s Moskvom o zaustavljanju rata.

Međutim, za sada je tako nešto još vrlo daleko. Nije čudo što je francuski predsjednik Emmanuel Macron, govoreći o razlozima „zapinjanja“ ukrajinske ofenzive, prošli mjesec kazao kako će ona morati (naglašavam, uporabio je baš tu riječ „morati“ iako nije on taj koji o tome odlučuje, već samo ukrajinski državni vrh) trajati još tjednima pa i mjesecima!

S druge strane američki srednjostrujaški  mediji prije nekoliko dana prenose riječi pojedinih američkih vojnih stručnjaka kako Rusija i dalje proizvodi, i to će činiti i u budućnosti, dalekometne rakete za rat u Ukrajini i da će njima udarati po toj zemlji bez obzira na sankcije koje su joj uvedene  po pitanju uvoza visokotehnoloških čipova. Istina, oni pri tom kažu kako su takve zapadne sankcije neovisno o tome opravdane, kao što su opravdane i daljnje isporuka zapadnog oružja Kijevu, prije svega onog protuzračnog.

Međutim, taj dodatak ipak treba shvaćati kao „političku korektnost“ samih američkih vojnih službenika i analitičara, odnosno kao svojevrsni preduvjet da bi izjave ovakvoga tipa uopće pronašle put do javnosti. Naime još od kraja prošle godine, nakon što su početkom listopada i napada na Krimski most Rusi počeli intenzivne zračne i raketne napade na Ukrajinu, javno se govorilo i od strane vojnih osoba i medija na zapadu kako su zalihe ruskih raketa vrlo ograničene i da takvi napadi neće moći dugo trajati.

Ali spomenute nove izjave u svojoj su biti vrlo jasne i zapravo ne znače ništa dobro po pitanju vitalnih nacionalnih i sigurnosnih interesa Kijeva. Pojednostavljeno govoreći, njima se upozorava kako će se ruski raketni napadi na ukrajinsku vojnu i civilnu infrastrukturu nastaviti i u budućnosti.

U ovom kontekstu prenosim i jučerašnje riječi njemačkog kancelara Olafa Scholza iz intervjua tamošnjoj  televiziji ARD. Tada je, između ostalog, odgovarajući na pitanje zašto Njemačka ne isporučuje Ukrajini krstareće rakete Taurus, kazao kako savezna vlada ne želi da Ukrajina koristi isporučeno oružje dugog dometa za napade na ruski teritorij.

Scholz je izjavio: “Međutim, vrlo pažljivo provjeravamo sve zahtjeve. Ali za nas, (vrijedi) načelo koje dijelim s predsjednikom Sjedinjenih Država: ne želimo da se oružje koje isporučujemo koristi za napad na ruski teritorij, već za obranu Ukrajine i ponovno preuzimanje njezinih teritorija.”

Na pitanje pretpostavlja li da će rat u Ukrajini trajati do isteka njegovog mandata (2025.), Scholz je izjavio kako to ne zna i dodao slijedeće: “Ali postoje dobri razlozi da opet ponovim: moramo se pripremiti za činjenicu da će rat trajati jako dugo i pripremiti se da podupiremo Ukrajinu koliko god je potrebno.”.

Nedvojbeno je kako Scholz u istom kontekstu koristi identičnu frazu koju koristi i američki predsjednik Joe Biden. Problem je, međutim, u tome, što se više ne samo republikanci u SAD-u sve češće glasno pitaju što ta fraza zapravo znači i je li se to „dok bude potrebno“ odnosi na američke interese, europske interese, ili interese same Ukrajine?

Pretpostavljam kako i odgovor na to pitanje kancelar Scholz ne zna, kao što ga ne zna i bilo tko od drugih čelnika ključnih europskih država i političkog vrha Europske unije u Bruxellesu.

Veliko je pitanje zna li ga i Biden kojeg od rujna i službeno čeka otvaranje američke predizborne kampanje. A problema je i više nego dosta i na američkom unutarnjem političkom planu pa bilo kakve nepredvidivosti po pitanju ukrajinskog rata odnosno njegove eskalacije Biden sigurno neće željeti niti ih provocirati s američke strane.

Naravno, u svemu ovome nešto će se pitati i Rusiju odnosno Putina koji je još uvijek itekako „živ“ i koji će vagati je li u ruskom interesu dugotrajni rat (mislim da nije) ili eskalacija radi njegovog skorog završetka ali uz po Moskvu prihvatljive uvjete.

Tko će od “svetog trojstva” prvi ispasti iz ukrajinskog “začaranog ratnog kruga”?

Zapravo, i dalje se vrtimo u „zatvorenom krugu“ ukrajinskog ratnog vihora kojeg je nemoguće još dugo držati pod kontrolom na način da sve tri strane koje su u njega uključene (tu mislim na Ukrajinu, Rusiju ali i NATO odnosno SAD) budu „zadovoljne“.

Jedna od onih koja bi najprije mogla ispasti iz tog „kruga zadovoljstva“ ukoliko se ubrzo nešto dramatično ne promijeni svakako je ona u Kijevu – koju prije ili kasnije čeka donošenje teških odluka jer su njegovi sveukupni resursi, usprkos obilatoj zapadnoj financijskoj i vojnoj pomoći, višestruko manji od ruskih.

Ukrajinski državni vrh, nedvojbeno, svojim najnovijim optužbama adresiranim na račun zapadnih pokrovitelja traži alibi (prije svega pred svojim građanima) za eventualni neuspjeh ne samo svoje ofenzive za koju još uvijek tvrdi kako glavnina iste tek predstoji. Iako je sve manje onih koji i u njezin uspješni epilog u gore navedenom smislu očekivanja, koji bi zadovoljio i Kijev i Zapad  sada vjeruju.

Međutim, krajnje je malo i onih koji vjeruju u uspjeh “političke ofenzive” Kijeva na Zapad. Jasno je, naime, tko je u toj igri jači i tko o kome više ovisi. Zapadu o eventualnom ukrajinskom porazu ili pobjedi itekako može ovisiti ugled i golema uložena sredstva, ali Ukrajina može izgubiti doslovno sve – uključujući i samu državnost, pa bi kockanje s tim i psihološke igre Kijeva bile krajnje rizične.

Zato još ipak pričekajmo. Za završne prognoze još je prerano. Ako nas je o bilo čemu naučio dosadašnji tijek ukrajinskog rata onda je to upravo nezahvalnost njegovog prognoziranja. Jer on je sveobuhvatan i višedimenzionalan, i u svakom slučaju bez presedana.