(Pre)živjeti u nepristojnu društvu / Ni od Boga straha, ni od ljudi srama

Rezimirajući debakl bh. nogometne momčadi, televizijski je komentator kazao: „Bruka i sramota!“ I tako (nehotično) definirao bh. politiku posljednjih desetljeća. I kad će to prestati? Čim odrastu pravi ljudi koji neće, uči nas Meša Selimović, dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

Vlast i sram – zapravo (više) i ne mogu u istu rečenicu, u istu priču. Politika, naime, pretpostavlja odsustvo svakoga srama. Nije to, jasno, samo današnja priča. Mada treba kazati kako današnji, poglavito naši, ‘ajmo reći ex-jugoslavenski vlastodršci, nemaju ni od Boga straha, ni od ljudi srama – u najdrastičnijem smislu. A kad nema niti jednoga niti drugoga, onda je uistinu sve moguće. Slijedom čega bi trebalo odgovoriti na možda temeljno pitanje: Što motivira ljude da ulaze u politiku? Je li to, kako bismo voljeli da jest, altruizam, ili, što evo živimo, egotrip – mogućnost utjecaja i, možda prije svega, interes koji, otkako su ga (nesretni) Feničani izmislili, upravlja mnogim životima. Ili makar onime što mislimo da život jest.

Altruizam – prošlo (svršeno) vrijeme

Razmjerno davno jedan je hrvatski, sad već bivši, političar Antun Vujić govoreći o tamošnjim političarima iz ranih i povijesnih ’70-ih te o onima s kraja, povijesnih još i više ’80-ih prošloga stoljeća, kazao kako su oni u politiku ušli idealistički. Ne samo da nisu očekivali nikakvu nagradu, nego su bili spremni, poglavito hrvatski proljećari, i završiti iza rešetaka. Kao što, uostalom, mnogi i jesu. A onda, kada je ostvarena Hrvatska (država), počeli su egotripi raznih vođa radi utjecaja i stvaranja svoje unutarstranačke ergele koja ih je za protuuslugu i nosila. Svi su srljali – i srljaju! – na vlast kao, kako veli Meša Selimović, noćni leptiri na plamen svijeće.

I kad smo već kod Meše kojega su, inače, besramnici otjerali iz Sarajeva, neumrla je njegova teza kako postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast te kako samo za ovu zadnju – kao najteži porok! – nema lijeka. Zbog nje se, veli Meša, gubi ljudski lik. Nakon čega je sve moguće, ponajprije stvaranje nepristojna društva.

Jedna od najgorih manifestacija nepristojna društva, kako ga vidi, primjerice, izraelski pisac Avishai Margalit, gubitak je osjećaja srama. Ljudi (onda) više nemaju ni najmanji prag osjetljivosti na gaženje časti i dostojanstva. Pristaju na sve. Može se s njima trgovati, od njih praviti pouzdanike, poltronstvo postaje normalno stanje, samopoštovanje iluzija… čemu zagrebačka psihijatrica Snježana Nemec referirajući se na Margalita i njegovu knjigu Pristojno društvo, sučeljava ono društvo koje nije izgubilo osjećaj srama – „to jest društvo čiji se članovi srame ponižavanja i zlostavljanja“. Pristojno društvo, dakle.

Žablja i ptičja perspektiva

Dug je, međutim, put do takva društva, okruženi smo, naime, uglavnom besramnicima. Nema u njih ni od Boga straha, ni od ljudi srama! Nedavno preminuli bh. pisac Dževad Karahasan, čije je djelo verificirano na europskoj razini, u jednome je ranijem intervjuu, opisujući našu političku realnost, a onda, eto, i život koji nam je takva politika kreirala (a mi pristali…), kazao kako su naši političari kasta podivljala od privilegija. Nisu pisca pritom impresionirali prvi redovi (ili, svejedno, safovi) naših bogomolja, na koje su naprosto kidisali političari atestirajući i na taj način svoju navodnu nacionalnu pravovjernost. Naprotiv. „Problem je u tome što mi živimo u vremenu fundamentalizma i fundamentalista, a fundamentalist je čovjek koji nema vjere. On ima malo znanja o religiji, ne o vjeri, i pokušava s to malo znanja nadomjestiti odsustvo vjere“, svjedoči Karahasan. Analizirajući pak jednoga svoga književnog junaka (Hajamu), tumači i zašto on tvrdoglavo odbija kontakt s državom i uplitanje u državne poslove:

„… Boji se da će izgubiti žablju perspektivu, pogled odozdo, vezu s malim, dobrim i poštenim ljudima koji trpe historiju. Jer ljudi koji stvaraju historiju to čine samo zato što ne znaju što bi sa svojim životima. Tako oni, gledajući na svijet iz ptičje perspektive, iz visine historije, ne vide ili ih ne zanima koliko bola, jada, nesreće, tuge proizvodi njihovo stvaranje historije.“

Slijedom čega valja podsjetiti na jedan naš, zapravo (već) mitski slučaj – slučaj, dakle,  diplome (bivše) prve dame. Presuđeno je, dakle, kako gospođa zapravo nikada nije studirala u Zagrebu, agresorskom, kazalo bi se upornom retorikom sarajevske političke (i ine) čaršije. Ipak, ne pada joj na pamet – povući se, sakriti se, nakon što je, eto, uhićena s prstom, s cijelom rukom, zapravo, u pekmezu, u mišju rupu.

Po(r)uke „februarske revolucije“

Ne – naviknuta na poziciju vlasti, vlastita muža, a onda i svoju, po svaku cijenu nastoji ostati medijski važna, pa makar i putem neprestanih sudskih procesa koje je pokrenula boreći se za svoju navodnu pravdu. Rečena, takozvana magistra, a onda (valjda više!) i takozvana profesorica i direktorica uistinu sve oko sebe gleda iz ptičje perspektive.

Doslovce, naime, iz vile na Poljinama, poviše Sarajeva, otkud se nerijetko realni život u kotlini ne vidi – gubi u magli. Možda je (mala) digresija, ali kada je 2014. u BiH pokrenuta, pa gotovo eto „februarska revolucija“, i kada umalo nije izgorjela zgrada Predsjedništva BiH, suprug rečene gospođe, u to vrijeme član kolektivnog bh. državnog rukovodstva, povukao se na Poljine strahujući za svoju imovinu. Da se spusti u „žablju perspektivu“, nije ga ponukalo čak ni to što je u opasnosti, u uredu bošnjačkoga člana, bila i mitska fotelja njegova oca, na koju on inače polaže nasljedno pravo. Kao i na stranku, također…

Svakome je, dakako, jasno kako priča o „zagrebačkoj magistri“ nije od jučer. Ali jučer su njezini, prije svega muž joj rođeni, izgubili vlast, pa je, eto, i ona došla na red. Baš, uostalom, kao i neki veleposlanici iz istih redova, za čije se načelnikovanje po sarajevskim općinama znalo kao suvremeni oblik – harača.

I kad smo, eto, nehotice (…) došli do turskoga vakta, vratimo se Meši. Znakovita je, naime, njegova opaska o promjeni vlasti, što, evo, mi sada – nadajući se kronično čudu! – živimo. „Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I njihova svita“, retorički će pisac pa nastavlja: „A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drugačije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez kruha narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke (izrasline, op.a.). Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa…“

Ne nudi nam, dakle, Selimović prevelika razloga za optimizam. Posebice zbog toga što se uistinu kasta privilegiranih stalno, baš kako nas i Meša uči, obnavlja, i tu je, u biti, temelj besramna društva. Ako, naime, čovjek ne zna ništa drugo raditi nego se samo grebati za plaćene funkcije u politici, on se, kako bi opstao, mora držati vodstva stranke, ma kakvo ono bilo. To ga čini nesposobnim za bilo kakvu poštenu, ali nepoželjnu inicijativu – kritika je, jasno, potpuno isključena. Što bi kazao Vujić, taj će proći svaki kvalifikacijski ispit iz karijerizma i klijentelizma u samoj stranci, što se (i) traži i nijedan kvalifikacijski ispit za društvo, što se (ni) ne traži.

Doviđenja!

Zanimljivo, jednako toliko koliko i znakovito je to što se ljudi, u konkretnom slučaju naši, s mnogo više otvorene kritike odnose prema akterima nekih drugih – objektivno manje važnih –  područja života, negoli prema političarima koji na najizravniji način utječu na našu sudbinu, ili makar egzistenciju. I pritom ih p(r)ozivaju na – sram. Kada je, evo, prošloga tjedna Nogometna reprezentacija BiH izgubila od simpatičnog Luksemburga, po gotovo općem sudu navijača, a i medija najbolje bi bilo da se „iz Zenice nitko ne vraća“.

„… I to je kraj ove patnje. Već smo dovoljno govorili i kudili sve. Neću dužiti više, reći ću samo: bruka i sramota. Doviđenja“, poručio je komentator BHT-a u odjavi utakmice te ubrzo postao regionalna medijska zvijezda.

Vjerojatno i nesvjesno definirao je taj rezignirani novinar bh. politiku posljednjih desetljeća u kojima živimo u jednom nepristojnom društvu, u kome je izgubljen osjećaj srama, ali i samopoštovanja, što je, drže psiholozi, važna pretpostavka pristojna društva. Primjerice, rečena psihijatrica Nemec vjeruje kako su nužni pojedinci koji se ne mire s lošim autorima – lošega, jer prihvatiti represiju i biti nje svjestan, a ne pružiti otpor, nije manji doprinos nepristojnu društvu od onoga koji mu daje vlast koja je u svojoj biti nepristojna.

Tko preživi…

I, dobro – što (onda) s nepristojnima, besramnicima?! Odgovor, kao i ine, daje Selimović (u Tvrđavi, ali kao da je danas pisao): „… A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.“

Na čekanju smo, dakle… Tko doživi, imao se rašta roditi!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo