Zdravko Gavran: „Prigožinov poučak“ te ruske i izvanruske nepoznanice

S jedne strane, zapadne sile šalju pomoć Ukrajini u ratu protiv Rusije kakva i kolika nijednoj drugoj državi dosad nije slana. S druge strane, Zapadu ne odgovara da se Rusija uruši u sebe, da ondje dođe do kaosa. S treće strane, Putin u Rusiji očito nema nikakvu ozbiljnu i pozitivnu političku alternativu koja bi mogla faktično preuzeti vlast. Odatle proizlazi da je o(p)stanak Putina na vlasti (silom silogizma) i dalje zajednički cilj svih međusobno antagoniziranih velikih i regionalnih sila, od SAD-a i V. Britanije do Turske, Irana, Indije i Kine. Takva strategijska situacija iziskuje pak odgovor na mnogo dublje pitanje: Na što onda Zapad uopće igra ili može igrati? Na poraz Rusije, ali ne i na svrgavanje Putinove vlasti u njoj? – No oboje u simbiozi logički ni praktički nije moguće!

Subotnje uzbuđenje s pobunom Prigožina i njegovih „wagnerovaca“ potrajalo je jedan dan. Čitav svijet pratio je bilo sa strepnjom, bilo s navijanjem i velikim očekivanjima, što će se u Rusiji dogoditi: hoće li pasti Putin ili će doći do unutarnjeg rata između organiziranih naoružanih snaga odnosno frakcija ruskoga establišmenta. Iznošene su već i mnoge hrabre i pretenciozne prognoze, među kojima i one ukrajinske u smislu da će se u roku 24 sata ili 48 sati sve riješiti i da će se znati pada li Putin ili ne. Mnogi ’dežurni’ geopolitičari, stratezi, komentatori i analitičari već su se upuštali u vratolomne javne procjene i prognoze.

Kako su se prognoze o (očekivanom) prevratu ili kaosu najednom izjalovile

Takve prognoze o (očekivanom) prevratu ili kaosu istog su se dana izjalovile. Iznenada je posredovanjem bjeloruskog predsjednika Lukašenka, tako se tvrdi, postignut dogovor da Prigožin vrati mač u korice i osobno naše utočište kod Lukašenka, Putinova političkog saveznika, a pripadnici njegovih privatnih postrojbi, navodno ih ima oko 25.000, da se stave pod kontrolu ruskoga vojnog zapovjedništva. I najednom – vuk sit i koze na broju! Sve osim jedne.

Drama u Rusiji vjerojatno je bila stvarna, koliko možemo znati. Putin se s vojnim vrhom, oligarsima i državnim establišmentom zacijelo našao ’u nebranu grožđu’. No kako je moguće da se sve tako naglo i ’elegantno’ razriješilo u njegovu korist, na to je mnogo teže dati pouzdan odgovor. Nebrojeni stručnjaci i znalci zbunjeni su takvim ’mekim’ i sporazumnim ishodom, pogotovu ako se uzme u obzir Putinov javno iskazani bijes, proglašenje toga jutra „wagnerovaca“ izdajnicima i njegova prijetnja da će oni za pobunu i  izdaju skupo platiti.

Istina je i to da je po svemu sudeći ruska država pokazala kako je iznutra labilna i nesigurna, sigurnosno jako slabo funkcionalna, unatoč svem moćnom vojnom, policijskom i obavještajnom aparatu, kako čitav njezin ustroj i opstanak legalne vlasti svjetske oružane sile i nuklearne velesile može ugroziti jedna plaćenička armija.

S druge strane, arhitektura ruske vlasti opstala je, iako je po općim ocjenama Prigožinu put do zauzimanja ministarstva obrane ili i samog Kremlja bio fizički otvoren. Kao i mnogo puta dosad, katastrofična predviđanja nisu se obistinila. U Kremlju imamo kontinuitet vlasti, Putin je navodno uzeo u zaštitu i od Prigožina prozvanog ministra obrane Šojgua i načelnika glavnog stožera Gerasimova. Potvrdilo se i to da, unatoč svekolikim unutarnjim otporima, nije na vidiku snaga koja bi sadašnju vlast mogla iznutra, a ni izvana, ugroziti, koliko god ona bila ovakvim i nekim prethodnim događajima vrlo neugodno, dramatično uzdrmana. Kako je to moguće?

U Rusiji je oduvijek bilo moguće mnogo toga što se izvan nje nije činilo mogućim

U Rusiji je oduvijek bilo moguće mnogo toga što se izvan nje, a osobito među zapadnim racionalistima, smatralo nemogućim ili neodrživim. Rusija je oduvijek bila zemlja drukčija od ostalih. Ona je više puta dolazila na rub opstanka – recimo pod udarom švedskih, francuskih ili njemačkih osvajača –, a onda bi se najednom oporavila i krenula u protunapad i u širenje svog teritorija ili svoje zone utjecaja.

Time se ne kaže da će i ovaj put biti tako, no povijesno gledano, bilo je više puta tako. U novijoj povijesti, unutar Sovjetskog saveza Rusija je bila ’bastion’ staljinizma odnosno komunističkog totalitarizma, uvijek s nedodirljivim vođom na vrhu. Pa ipak, za razliku od zemalja koje nisu bile bastioni takve vrste cezarizma ili boljševizma, recimo bivše Jugoslavije, u Rusiji se mogao pojaviti Gorbačov, a zatim Jelcin, koji su bez revolucije poveli i svoju zemlju i čitav svoj komunistički blok prema demokraciji zapadnoga tipa i prema sustavu općih ljudskih sloboda. I koji su, za razliku od vladara u Beogradu, dopustili i koordinirali miran raspad Sovjetskog saveza.

Nadalje, Rusija je bila ta koja je, nakon što to nije uspio čitav Zapad, kojem je na ruku išao i šijitski Iran, svojim vojnim angažmanom na poziv Assadova režima, uspjela zaustavili osvajačku organizaciju „Islamsku državu Iraka i Sirije“ u pohodu na Damask i pridonijeti uništenju opasnog vjersko-političko-vojnog pokreta koji je već bio proglasio „kalifat“ i imao velike osvajačke apetite, sve do Beča. Rusija je to mogla učiniti uz pomoć obnovljene i preporođene vlastite vojne sile, dok su stratezi na Zapadu i dalje mislili da je ruska vojska ostala nakon raspada Sovjetskog saveza totalno nesposobna za moderno konvencionalno ratovanje drugdje po svijetu, da je riječ o ostatcima birokratizirane i korumpirane, trome i statične, kadrovski zapuštene, tehnički zaostale i operativno nefunkcionalne Crvene armije.

Na krilima uspješne vojne intervencije u Siriji do podrezanih krila u Ukrajini

Na krilima iznimno uspješne vojne intervencije u Siriji, kojoj je prethodila desetljeće prije toga uspješna vojna intervencija u susjednoj Gruziji, vlast Vladimira Putina, koji nosi ime davnoga (10.-11. stoljeće poslije Krista) i slavnoga Vladimira I., velikog kneza Kijevske Rusi, zapovjednik ruske vojske odlučio je g. 2014. (doduše neformalno, zakrabuljeno) krenuti u zauzimanje Krima i u pokušaj ovladavanja ukrajinskim istokom, Donbasom. Nakon djelomičnog uspjeha tada, ista vrhovna vlast odlučila je u veljači prošle godina krenuti na Ukrajinu s vojnom silom otvoreno, pod ruskom zastavom. No ovaj put bila su joj neočekivano potkresana krila: doživjela je temeljni neuspjeh, a zatim i niz drugih, susljednih neuspjeha, povlačenja, poraza i blamaža. „Posebna vojna operacija“, za koju je Moskva angažirala vrlo ograničen broj vojnika, pretvorila se je u pustolovinu toliko opasnu za vlast u Kremlju da je i Putin ovih dana priznao na televiziji kako mu je (sada de facto vojno-obrambeni) rat u Ukrajini važniji od svega te kako se budi i zaspiva s mišlju na zbivanja na ukrajinskom ratištu.

Kakav je učinak svekolikih mjera protiv Rusije u ovih 16 mjeseci?

Od početka ruske agresije na susjednu Ukrajinu dogodile su se krupne promjene njome izazvane. Sankcije, osude, embarga, prekidanja odnosa, političke, diplomatske, ekonomske, športske i personalne izolacije, zapadnjačko pozivanje drugih zemalja da se pridruže proturuskoj fronti sankcija kako bi ruski ratni stroj ostao bez ’pogonskog goriva’ i time bio prisiljen odustati od pokoravanja Ukrajine odnosno od nastavljanja ratnih operacija. No nakon 16 mjeseci svekolikih mjera protiv Rusije izvana, učinak je na međunarodnom planu samo djelomičan i ograničen, a na unutarnjem planu nisu se urušile ruske ni financije ni gospodarstvo niti je došlo do unutarnje pobune.

Diljem svijeta, čitav niz važnih zemalja, od kojih su najveće Kina i Indija, nije htio prekidati gospodarsku suradnju s Rusijom, dapače, u njoj je vidio ekonomsku korist za sebe, dok je u političkom smislu u sebi navijao za Rusiju kao protutežu (bivšemu ili iznova aktualnomu) zapadnomu „kapitalizmu, kolonijalizmu i imperijalizmu“, kako su običavali Sjedinjene Države i njihove države saveznice nazivati komunistički režimi i njihove propagande.

Subotnji događaj pokazao je pak još nešto vrlo zanimljivo, što za sada ostaje bez glasnih komentara. Neovisno o tomu što se u Rusiji jučer i prije toga s Prigožinom i njegovim plaćenicima, prekaljenima (oni koji su preživjeli) u ukrajinskom ratu i u (okrutnim) angažmanima drugdje po svijetu, stvarno događalo, o čemu možemo samo nagađati, ne možemo ne primijetiti veliku zabrinutost drugih, pa tako i zapadnih sila. Već sutradan, u nedjelju, isplivale su na površine neke informacije i ocjene, koje bi se mogle pojednostavljeno svesti na ovu: Ni Kini ni Iranu ni SAD-u ni zapadnim i mnogim drugim silama nije odgovaralo da u Rusiji dođe do nasilnog prevrata odnosno do anarhije – zato što bi postala upitnom kontrola nad ruskim nuklearnim arsenalom. Koliko je koja od tih sila učinila da spasi uzdrmanog Putina i vlast u Moskvi, i to će ostati jednom od, ovaj put rusko-izvanruskih, nepoznanica.

Zabrinuti, ne znamo što su sve i učinili

Nepoznanicom nije ostalo to da su čelnici najjačih zapadnih zemalja bili jako zabrinuti i da su održavali intenzivne telefonske i druge konzultacije. Što su pak i učinili da razvoj događaja usmjere onako kako se on i odvio, to ne znamo. No udarila je uoči jedna vijest. Među rijetkim državnicima s kojima je Putin tog dana razgovarao telefonski, tražeći od njega neku vrstu potpore i solidarnosti u suočenju s (očito) prijetećim Prigožinom, bio je i nedavno ponovno izabrani turski predsjednik Erdoğan. Koji mu je dao potporu. Koji ga je možda i spasio, ah – sve je danas moguće, nakon što je ovaj prije nekoliko godina spasio njega od puča što su ga prozapadni gulenisti bili u tajnosti organizirali i pokušali u samoj Turskoj.

Od saveznica Turske u NATO-u, kojega je ona član, nismo čuli nijednu riječ kritike ili osude što se turski ’sultan’, kako ga ponekad ironično nazivlju, do te mjere solidarizirao s ruskim ’carem’. Naprotiv. Logično je da mu trebaju biti zahvalni ako je pripomogao Putinu da ostane na vlasti i time Rusiju ne dovede do rasula i kaosa, koji bi se – zbog nuklearnog i drugog oružja koje se nalazi po ruskim vojnim skladištima, a i zbog drugih stvari koje Rusija ima, a bez kojih Zapad i dalje ne može u nekim ključnim segmentima funkcionirati – mogao pokazati pogibeljnim i za njih i za druge.

„Prigožinov poučak“

Takav pristup racionalan je i svrhovit pa stoga ne može zasluživati moralističku ocjenu. No on ujedno nameće i pitanje o ambivalentnosti ukupne zapadne strategije prema vladarima u Moskvi i prema samoj Rusiji. Još preciznije rečeno: Iz subotnjeg iskustva može se i mora se na Zapadu izvući nešto što bi moglo nazvati „Prigožinov poučak“. A on glasi: Svim silama gledamo oslabiti i naposljetku oboriti Putinov režim, no kada mu iznutra napokon zaprijeti stvarna opasnost, tada mu priskačemo u pomoć kako bi opstao – kao kakav-takav jamac globalne sigurnosti.

S jedne strane, zapadne sile šalju pomoć Ukrajini u ratu protiv Rusije kakva i kolika nijednoj drugoj državi dosad nije slana. S druge strane, Zapadu ne odgovara da se Rusija uruši u sebe, da ondje dođe do kaosa. S treće strane, Putin u Rusiji očito nema nikakvu ozbiljnu i pozitivnu političku alternativu koja bi mogla faktično preuzeti vlast. Odatle proizlazi da je o(p)stanak Putina na vlasti (silom silogizma) i dalje zajednički cilj svih međusobno antagoniziranih velikih i regionalnih sila, od SAD-a i V. Britanije do Turske, Irana, Indije i Kine. Takva strategijska situacija iziskuje pak odgovor na mnogo dublje pitanje: Na što onda Zapad uopće igra ili može igrati? Na poraz Rusije, ali ne i na svrgavanje Putinove vlasti u njoj? – No oboje u simbiozi logički ni praktički nije moguće!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo