Marito Mihovil Letica/Treba li, i koliko, reda uvesti u hrvatski jezik?

“Ovo je nastavak i zaključak mojega članka Ne, jeziku nije svejedno, s podnaslovom Želimo Zakon o hrvatskome jeziku još ove godine, koji je objavljen u Hrvatskome tjedniku 1. lipnja 2023. Budući da su se protivnici najavljenoga zakona skloni pozivati na knjigu Jeziku je svejedno (Sandorf, Zagreb, 2019.) – koju su napisali Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić, svi doktori jezikoslovlja s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu – osvrćem se na neke teze upregnute u njihov lingvistički aktivizam”, piše M. M.  Letica na početku članka što ga uz njegovu suglasnost prenosimo iz “Hrvatskog tjednika” na naš portal. Slijedi nastavak Letičina osvrta, s izvornim naslovom “Sizifovski trud troje autora knjige Jeziku je svejedno“, na knjigu u kojoj se autori protive cjelovitoj standardizaciji hrvatskog jezika i njegovu “prejakom” normiranju.

Napominjem da ovaj članak nije prikaz ni recenzija knjige. To je podrobno i znalački učinio akademik Ranko Matasović i objavio u časopisu Suvremena lingvistika, br. 88, 2019. Iznio je nekoliko pozitivnih zamjedaba, ali je ponajvećma izložio kritici argumente što ih autori podastiru nastojeći dokazati svoje antipreskriptivističke teze. Odobravam i Matasovićeve negativne opaske i njegove pohvale, ali idem drugim putem, iznoseći na vidjelo ono čega u akademikovoj recenziji nema.

Autori se protive preskriptivnomu (propisivačkomu) i zalažu su za deskriptivni (opisivački) pristup jeziku. U knjizi čitamo: „Smisao preskriptivizma je upravo u tome da nikad ne završava ‒ poanta svega je kontinuirano stvaranje osjećaja nesigurnosti i nekompetencije kod širokih masa, što služi, među ostalim, izdizanju ′iniciranih′ nad ′neukom′ većinom“ (str. 123). Ljudi zbog toga pate – objašnjavaju autori – jer jezični savjeti i lektori nameću osjećaj nelagode, krivnje i manje vrijednosti.

Čudna je to obzirnost prema neznalicama i nehajnicima. Možemo slijedom sličnih razloga reći da priručnici o bontonu nameću neotesancima osjećaj nelagode i krivnje, ili da knjige s kuharskim receptima i savjetima „ubijaju u pojam“ kuharske nevježe. Ako damu uglađenih manira razlikujemo i radije susrećemo od kakve prostakuše, ako hvalimo vrsna kuhara nasuprot spravljaču splačina, ako virtuoznoga nogometaša favoriziramo više nego nespretnoga, ako smo skloniji slušati milozvučno muziciranje na violini nego jezoviti cvilež neugođenih žica – zašto bismo samo u pisanju i govoru trebali jednako vrjednovati bilo čije i bilo kakvo znanje i umijeće?

Premda se u raznoraznim normativnim priručnicima nađe i nešto neutemeljenih, čak i štetnih jezičnih savjeta, koji iskrivljuju i osiromašuju hrvatski jezik – takva izdanja nude neusporedivo više koristi. Slično je i s lektorima. Tako mi prijatelj Domagoj Vidović reče da je najveća reklama za lektore – objavljeni nelektorirani tekst. Zamjetna je razlika između Hrvatskoga tjednika, čiji tekstovi redovito prolaze jezično poboljšavanje, u odnosu prema drugim, uglavnom nelektoriranim novinama.

Ideološki napadi na „ideologiju“ u jeziku

Razlikujući preskripciju i preskriptivizam autori ističu da je preskripcija posljedica svake standardizacije jezika, a preskriptivizam je „mistificiranje arbitrarnog procesa preskripcije kao navodno znanstvenog vaganja i odabiranja ′najboljeg′ što jezik može ponuditi“ i „proglašavanje standardnih elemenata jedinim ispravnima“ (str. 25). Povezujući preskriptivizam s ideologijom standardnog jezika (!) autori ne uviđaju da takvo rezoniranje nije znanstveno utemeljeno, nego ideološki motivirano. Upravo su autori poneseni ideologijom, o čemu dovoljno govori njihova zamjedba da se „nakon 1990-ih, bar među nešto ′uglađenijim′ preskriptivistima (kao i nacionalistima), počelo gledati na eksplicitne napade na srbizme (a time ujedno i na Srbe i Srbiju) kao na nešto politički nekorektno […]“ (str. 49, bilj. 33).

S druge strane, pojmove tradicija i tradicionalizam smatraju istoznačnima, a suprotstavljeni su znatno više nego preskripcija i preskriptivizam. Na početku poglavlja Ideologija tradicije i statičnosti autori za neka stajališta u jeziku kažu da su „jednostavno preslika tradicionalizma iz društva i politike“ (str. 221). Odmah treba reći da tradiciji pripada dinamičnost, a tradicionalizmu statičnost – tradicija se kreće prema budućnosti, a tradicionalizam zaostaje u prošlosti. Premda ukorijenjena u plodnome humusu prošlosti, tradicija raste, razlistava se i cvate s pogledom u budućnost. Premnogi pogrješni uvidi proishode iz manjkavoga znanja i propagandističkoga pristupa koji poistovjećuju tradiciju i tradicionalizam. Tradiciju je uzdizao američko-britanski književnik Thomas Stearns Eliot, čija aforistična misao objavljena u eseju The Social Function of Poetry (1945.) kaže da „preko živih pisaca mrtvi ostaju živi“. Na Eliotovu tragu Jaroslav Pelikan, povjesničar kršćanstva sa Sveučilišta Yale, iznosi 1983. aforizam osobite izražajnosti: „Tradicija je živuća vjera mrtvih – tradicionalizam je mrtva vjera živih. I, pretpostavljam da bih trebao dodati: tradicionalizam je ono što tradiciji daje tako loš glas“ (https://www.goodreads.com/quotes/78936-tradition-is-the-living-faith-of-the-dead-traditionalism-is). Dakle, tradicija i tradicionalizam jesu kontrarni pojmovi, suprotstavljeni kao život i smrt. Ljubav prema autentičnoj tradiciji nalaže nam osuvremenjivati jezik, ali i oživljavati jezične osobitosti mrtvih hrvatskih pisaca i govornika. Je li to protuslovno? Ni najmanje, shvatimo li oživljenice kao začin, a ne kao osnovno jelo iliti „jistvinu“ (drage su mi Marulove kulinarske metafore u proznoj posveti Judite).

Zazor spram standarda

Jedna od glavnih teza u knjizi jest da je jezik dogovor ili konvencija pa je shodno tomu i standardni jezik konvencija te nije vrjedniji od nestandardnih varijeteta: „Znanstveno gledano, doista nijedan standardni oblik ne može biti inherentno/imanentno bolji od nestandardnoga“ (str. 117). S time se slažem. Krležine Balade Petrice Kerempuha, na idiomu koji je umjetna kajkavska koiné, i Nazorova čakavska Galiotova pesan – zasigurno su inherentno bolje i umjetnički vrjednije od premnogih djela na standardu. Važno je razlikovati funkcionalne stilove, a svaki od njih, pa i razgovorni na dijalektu ili slengu, ima vrijednost, mjesto i ulogu. Jedna usporedba: prikladnija je – i time bolja – športska trenirka nego najelegantnije odijelo ako idemo u športski ribolov ili na izlet.

U svemu je tome pohvalno što autori upozoravaju na razliku između pojmova jezik i standardni jezik. Hrvatski standardni jezik samo je jedan dio hrvatskoga jezika kao sustava, a ostali dijelovi jesu – u sinkroniji – narječja (pri čemu najmanje dva dijalekta tvore narječje; ne samo čakavsko i kajkavsko nego i štokavsko) te gradski govori i sociolekti (razni slengovi i žargoni). Uz to hrvatskomu jeziku pripadaju – u dijakroniji – svi njegovi ostvaraji (govoreni i zapisani) od najranijega doba do danas.

Ali ne slažem se s autorima kada usporedo i neprecizno rabe termine standardni varijetet i standardni dijalekt jer je to u hrvatskoj lingvističkoj terminologiji standardni jezik. Posebice je neprikladan termin standardni dijalekt, nekritički prenesen iz anglosaksonske tradicije. Doduše, grčka riječ diálektos (δıάλεϰτος) može značiti ′govor′, ′narječje′, ′jezik′, ′naglasak′ i drugo, ali u hrvatskome nazivlju dijalekt jest dio narječja: podnarječje. (Radi usporedbe valja reći da anglizam billion prevodimo na hrvatski kao milijarda, pri čemu je hrvatski bilijun čak 1000 puta veći od američkoga billion. Slično i engleska riječ sensible, latinskoga podrijetla, ne znači „senzibilan“, nego ju prevodimo kao razuman, razborit. Preuzimanje iz drugih jezika iziskuje semantičku prilagodbu, inače dolazi do zbrke i nerazumijevanja.)

Slažem se da svaki standardni jezik, pa i hrvatski, jest konvencija: od Bartola Kašića u 16. i 17. stoljeću do iliraca u 19-ome sve je vodilo prema standardu na (novo)štokavskoj osnovici, ali je izgovor mogao biti i ekavski, za što se zauzimao Otac Domovine Ante Starčević, ili ikavski, kako je htjela Zadarska filološka škola na čelu s Antom Kuzmanićem, kojemu istomišljenici i suradnici bijahu Ličanin Šime Starčević (Anti S. očev bratić) i Slavonac Ignjat Alojzije Brlić.

Između naturalizma i konvencionalizma

Dospijevamo do pitanja: Je li jezik općenito, kao posvudašnji antropološki fenomen, također konvencija? Odgovor je složen i višestruko uvjetovan. Traže ga, uz ostalo, sudionici rasprave u Platonovu dijalogu Kratil, najstarijoj cjelovitoj filozofskoj raspravi o jeziku. Na središnje pitanje – Odgovaraju li imena (nazivi) bitku stvari? – Platon mišljenja onodobnika svodi na dva ekstremna stajališta: postoji prirodna i nužna povezanost između imena i stvari te svaka stvar dobiva ime prema vlastitoj bîti – naturalistička teza; i suprotstavljena pozicija: ne postoji prirodna, nego tek proizvoljna (arbitrarna) povezanost između imena i stvari, zasnovana na konvenciji – konvencionalistička teza. Prvu zastupa Kratil, sljedbenik Heraklitov, ističući da „za svako biće postoji posve prirodno, ispravno ime“ te da imamo „za sve – i za Grke i za barbare – istu prirodnu ispravnost imena“, u čemu se razaznaje Heraklitova misao da svi ljudi imaju „zajednički lógos“. Braneći konvencionalističku tezu suprotstavlja se Kratilu subesjednik Hermogen veleći kako se nikako ne može uvjeriti „da bi ispravnost imena bila nešto drugo doli sporazum i dogovor“.

Platonov učitelj Sokrat obje te pozicije u njihovu radikalnom obliku svodi ad absurdum, premda je bliži Kratilu i naturalističkoj tezi. Imamo li u vidu izjavu britanskoga matematičara i filozofa Alfreda Northa Whiteheada da je cijela filozofska tradicija Europe, sve do našega doba, u bitnim stvarima „fusnota na Platona“, bit će nam jasno zašto se filozofi jezika i lingvisti još uvijek vrte i trve oko tisućljećima starih problema.

Premda živoga jezika (za razliku od izumrloga) nema bez govornika, govorne zajednice – jezik ima samosvijest i psihički ustroj, vlastite razloge i logiku ljudima nedokučivu. I u posve određenome smislu pokazuje sebičnost. U tome pogledu razmotrimo posvojnu zamjenicu moj u nekim indoeuropskim jezicima: lat. meus, port. meu, tal. mio, engl. my, njem. mein, šved. min, ukr. mij (мій), češ. můj itd. Lingvisti će se nasmijati i odmahnuti rukom da je to dobro poznata i trivijalna stvar jer takve gramatičke podudarnosti dospijevaju od genetske srodnosti indoeuropskih jezika. Ali to nije odgovor na pitanje zašto tako raširene podudarnosti kao sa zamjenicom moj nema ni približno s ostalim zamjenicama: tvoj, njegov, naš, vaš i drugima. Jedini razložan odgovor – premda se može činiti neznanstvenim, proisteklim iz antropomorfizacije i mitologizacije jezika – jest da jezik podudarnošću zamjenice moj pokazuje sebičnost, težeći istaknuti govornicima srodnih jezika da mu nešto pripada. Njegova posesivnost i ćudljivost bivaju vidljive i u tome što se prema nekim primljenim stranim riječima odnosi kao da mu pripadaju odvajkada, a druge tuđice doživljava kao strano tijelo u svojemu organizmu. – Jer nije mu svejedno.

Genetska srodnost indoeuropskih jezika progovara, među inim, i iz imenice majka i njoj sinonimne mati: grč. mḗtēr (μήτηρ), lat. māter, engl. mother, njem. Mutter, tal. madre, port. mãe, polj. matka, bug. maĭka (майка) i sl. Ako kroz rečene jezike „provučemo“ riječ otac – ne ćemo se osvjedočiti o takvoj raširenoj podudarnosti. Sličnosti su neusporedivo manje: engl. father, franc. père, češ. otec, bug. baša (бащa); doduše, podudarnosti ima između npr. njem. Vater i tal. padre, ali to nije dostupno na prvi pogled, nego je potrebno znanje.

Iz rečenoga se dade razvidjeti da jezik pokazuje ne samo da je sebičan i sebèznao nego i uvelike matrijarhalan, i to u izrazito patrijarhalnim starim društvima, što je u tijelu i duhu jezika ostalo do danas. Nije stoga slučajno da svoj jezik nazivamo materinskim, a to ne čine samo Hrvati: engl. mother language ili mother tongue, tal. lingua madre itd. Sve su to pojedinosti koje pokazuju da jezik nije ravnodušna utvara, nego poput živoga bića ima samosvijest, duh i ćutilnost. – I nipošto mu nije svejedno.

Sveslavenska nijemost Nijemaca

Ako jezik jest samo konvencija – kako tvrde autori knjige Jeziku je svejedno – dospijevamo do pitanja: Kada se i kako predstavnici Grka i Rimljana susretoše s izaslanicima barbara (koje, kako vidjesmo, spominje filozof Kratil), da bi se dogovorili o transjezičnim sličnostima imenice majka, zamjenice moj i drugih takvih riječi? Da bi se do-govorili, trebali su govoriti i raz-govarati? Na kojemu jeziku?

Kada je riječ o barbarima, vazda se pitah zašto su Slaveni pripadnike germanskih plemena i naroda prozvali Nijemcima. To nahodimo u svim slavenskim jezicima: hrv. Nijemci, srp. Nemci (Немци), češ. Němci, ukr. Njimci, (Hімці) i sl. Ali (suvišno je uopće napominjati) Slaveni su vidjeli i čuli da Germani govore, da nisu nijemi. Objašnjenje je fascinantno filozofsko i povezano s pojmom lógos (λόγος).

Slavenski prijevod grčkoga pojma lógos, koji bi najbolje pogađao bît, nije riječ, nego smisao izražen riječju – a to je zbor, od glagola zboriti (o čemu zbori Igor Mikecin u knjizi Heraklit, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.). Slaveni su samo čuli da Germani nešto govore – a nisu mogli „ubrati“ smisao – pa im to bijaše poput susreta s nijemim ljudima.

Do imenice zbor izravno nas vodi glagol brati. Beremo li štogod, toga ćemo nešto i nabrati. Nabrano sabiremo na hrpu i tako dolazimo do imenice sabor. Ali sabrano valja razabrati, odijeliti dobro i korisno od manje vrijednoga, što nas dovodi do imenice razbor. Jezični glasovi koji izmiču razboru, razabiranju smisla, nisu zborenje, nego nešto poput šutnje – zato je čeljad koja nerazumljivo govore nazvana Nijemcima.

K tome i ovo: hrvatski naziv Sabor i makedonski Sobranie dolaze od glagola sabrati, a to je, kao što vidjesmo, u tvorbenoj povezanosti sa zborom ili zborenjem. U većini drugih jezika rabi se riječ parlament, došla od francuskoga parler u značenju ′govoriti′ (još dublji korijen vodi nas do lat. parabola: ′priča, prispodoba′). Dakle, parlament i sabor etimološki su povezani sa sličnoznačnim glagolima zboriti, govoriti, kazivati.

Nemoguće je da su stari Slaveni – nepismeni i neuki, koji nisu znali za misli grčkih filozofa, za lógos i teorije o nastanku i bîti jezika – svjesno utkali u vlastiti govor zakonitosti i duh koji su kongenijalni grčkomu sveprožimajućem pojmu lógos. Ali jezik – kojemu nije svejedno jer ima duh i samosvijest, čime kvalitativno nadilazi i natkriljuje zajednicu svojih govornika – može se vinuti u nedogledne visine te na nedokučiv način razvidjeti i razabrati da zboriti znači govoriti zajedno s lógosom, s njime su-zboriti. U tome smislu valja napomenuti da je filozof Vanja Sutlić smatrao hrvatski, kao i ostale slavenske jezike, vrlo prikladnim za filozofske izazove povijesnoga mišljenja, prikladnijim od gotovo svih zapadnih jezika i time usporedivim čak i s filozofijski sazdanim njemačkim.

Kontradiktornosti antipreskriptivizma

Moguće je da smo s filozofijom jezika ipak otišli predaleko. Stoga usmjeravamo pozornost na riječ nedaleko. Naime, posvećujući jedno poglavlje „ideologiji logike i simetričnosti“ (što li sve ne nazivaju ideologijom!), autori upozoravaju kako preskriptivisti pogrješno tvrde da je analogno prijedložnom izrazu „daleko od Zagreba“ pravilno samo „nedaleko od Zagreba“, a nipošto „nedaleko Zagreba“. Autori zamjenjuju prilog nedaleko sinonimnim blizu te primjećuju da se kaže „blizu Zagreba“, a ne „blizu od Zagreba“. I onda trijumfalno likuju: „Gdje nestade logika i dosljednost?“ te odmah odgovaraju: „Takva dosljednost jeziku nije potrebna, pa je zato i nema“ (str. 286).

Ali u ovome primjeru dosljednosti ipak ima. Samo ju valja razabrati. Autori pravo kažu da uz priloge nedaleko i blizu ne treba prijedlog od („nedaleko Zagreba“, „blizu Zagreba“). Uviđam da to vrijedi i za komparativ: „bliže Zagrebu“ (dativ, a može stajati i genitiv), ali „dalje od Zagreba“. U tome, ponavljam, razabiremo određenu dosljednost. Autori ne vide kako upadaju u kontradiktornost implicitno niječući ono što eksplicitno zahtijevaju. Htijući argumentirati da je jeziku svejedno, pokazuju suprotno: da jeziku nije svejedno jer jezik uz jednu skupinu mjesnih priloga traži prijedlog od, a uz drugu ga odbacuje. Budući da jezik „ne odobrava“ reći „blizu od Zagreba“ – znači da po nekoj imanentnoj zakonomjernosti filtrira, bira i kategorizira.

Knjiga negira svoj naslov

Autori su počinili brojne logičke pogrješke i nedosljednosti u argumentaciji, predočavanje kojih bi iziskivalo cijeli mnogostranični članak. Zadržat ću se na jednoj krupnoj kontradiktornosti. Naime, u poglavlju o preskripciji i preskriptivizmu ističu da nisu protiv standardnoga jezika, nego samo protiv preskriptivizma kao ideologije (str. 24-25). Ali u Zaključku sugeriraju da standard nije potreban: „Ljudi su tisućljećima živjeli u društvima bez standardizirane varijante jezika u današnjem smislu i svejedno je jezik preživio i nije se ′pokvario′. Dapače, velik broj jezikâ, čak i većina, i dan-danas tako funkcionira – izuzmemo li veće i standardizirane jezike koji su u službenoj upotrebi u pojedinim državama“ (str. 369). Nije lako pretpostaviti jesu li autori nakon više stotina stranica evoluirali u spoznajama i revidirali stajališta (što bi ih svrstalo među revizioniste) ili je posrijedi razilaženje između autorâ knjige. Nekoherentnost ili pluralizam mišljenja – tko bi znao što je posrijedi?

Valja ih u nečemu i pohvaliti. Anđel Starčević, Mate Kapović i Daliborka Sarić nude mnoštvo primjera koji pokazuju da nije dobro hiper-normirati jezik te da kadšto treba dopustiti supostojeće inačice. Ali autori u animozitetu spram neistomišljenika više puta kažu da promiču lingvistički aktivizam ističući da je „potreban i dobrodošao“ (str. 69) te kao nositelji revolucionarne akcije ideološki prjekoravaju standardologe i preskriptiviste da „u klasično reakcionarnoj maniri“ žele uvesti „red“ u jezik (str. 212).

Zaključujem zamjedbom da od nebrojeno knjiga koje mi dospješe u ruke (od doba dječjih slikovnica do danas) vjerojatno nigdar ne listah neku s toliko sadržaja uperena protiv vlastitoga naslova: sva sila u knjizi ukoričenih preskriptivističkih primjera i antipreskriptivističkih protuprimjera smjeraju – otimajući se namjerama autorâ „svejedničara“ – pokazati da jeziku nije svejedno.

Članak je objavljen u Hrvatskome tjedniku 15. lipnja 2023.

Povezano:

A. Bagdasarov: Jezični zakon i hrvatske prilike

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo