Ž. Dogan/Moramo to reći – nije bio napad na Livaju, nego na reprezentaciju

Još jedan napad na reprezentaciju

Što reći nakon što je još jedan ‘navijački incident’ u vezi s hrvatskom nogometnom reprezentacijom, onaj najnoviji u Rijeci, u medijima i na službenoj razini okvalificiran kao ‘spontani’ ispad? Sve drugo osim da je takva kvalifikacija površna, neozbiljna i u krajnjem slučaju vrlo opasna, bilo bi mlaćenje prazne slame. Činjenica da se i ovaj remetilački napad na hrvatsku nogometnu reprezentaciju službeno tretira kao spontani ‘ispad’, a ne dio planskog scenarija kojim se želi urušiti njezin mogući uspjeh na završnom turniru Lige nacija i sve ono što bi on predstavljao za hrvatsko domoljublje, zajedništvo i ugled u svijetu, govori nam da je službeni Zagreb još uvijek pod kontrolom nelustrirane duboke države dirigirane iz Beograda.

Nije, dakle, nikakvo iznenađenje što je ‘navijač’ koji je ‘spontano’ napao Livaju u Rijeci nakon toga netragom nestao i potonuo u anonimnost bez ikakvih posljedica. Odluka hrvatskog pravosuđa da taj inscenirani napad na hrvatsku reprezentaciju okvalificira kao slučajno ‘izazivanje nereda’, jasan je signal da je duboka država odlučila i ovaj ‘incident’ pomesti pod tepih, a s jasnom namjerom da se pozadina takvih ‘slučajnih incidenata’ nikada ne raščisti do kraja.

Interesantna je i ‘slučajnost’ da je anonimni počinitelj za metu vulgarnog vrijeđanja izabrao baš Livaju, dobro znajući da on ima kratak fitilj zbog čega će odreagirati i time poremetiti pripreme reprezentacije. Odnosno, da će nakon toga, recimo tako, hrvatski mediji napraviti veliku buru koja će još više raspirivati podjele između onih za i protiv Livaje. Vjerojatno su režiseri i promoteri tog ‘incidenta’ zaključili kako nije fer da postoji samo ljuta netrpeljivost i sukobi između Torcide i Bad Blue Boysa, odnosno između Zagreba i Splita kada toj makljaži mogu lagano priključiti Armadu, Ultrase i Boga pitaj kako se sve zovu te navijačke skupine, odnosno Rijeku, Osijek, Varaždin, Vukovar, Dubrovnik i cijelu Hrvatsku, pa neka svi imaju ‘feštu’.

‘Slučajni incidenti’

Iako su upozoravajući znaci svuda oko njih, očito je da vodeći hrvatski političari i institucije kojima je dužnost i obveza zaštititi državu i narod od sabotaže i nereda izvana i iznutra, o tome ne brinu na pravi način. Izgleda da na službenoj razini danas u Hrvatskoj nikog ne zanima adekvatno pratiti, istraživati i javno raskrinkavati pozadinu stalnih podmetanja ‘incidenata’ kojima je cilj sabotaža svakog uspjeha u novonastaloj hrvatskoj državi. Najbolji primjer za to je gospodski odnos prema planerima i nositeljima kontinuirane sabotaže hrvatske nogometne reprezentacije koja ju kao avet prati iz bivšeg mraka još tamo od vremena kada se vidjelo da ona postaje uspješna hrvatska priča.

Ako odvrtimo film unatrag, mogli bismo nabrojiti desetke ‘slučajnih incidenata’ sličnih onomu najnovijem u Rijeci. Ali čemu kada oni za hrvatske političare, pravosuđe i medije očito nisu imali i nemaju nikakve pouke ni važnosti.

Spomenimo ipak one najpoznatije, poput ‘spontanog’ formiranja svastike od tijela ‘hrvatskih navijača’ na tribini stadiona u Livornu za vrijeme prijateljske utakmice Italija – Hrvatska 2006. godine. Fotografije tog ‘incidenta’ munjevito su obišle svijet prikazavši nas u najgorem svjetlu. Sličan izgred iste ‘navijačke skupine’ dogodio se na utakmici tih dviju reprezentacija u Milanu, nekoliko godina poslije s istim posljedicama. U još cijelom nizu ‘slučajnih’ incidenata po drugim europskim gradovima i zemaljama, ostale su upečatljive slike sramotnih nereda ‘hrvatskih navijača’ na europskom prvenstvu u Francuskoj kada su prekinuli utakmicu Hrvatska – Češka, zasuvši iznenada teren kanonadom vatrenih baklji i dimnih bombi bez ikakvog povoda i razloga. Zbog čega su nas francuski mediji nazvali ‘nepopravljivim balkanskim divljacima’.

A što tek reći o famoznoj i još uvijek nerazjašnjenoj svastici, koja je ‘nekim čudom’ izniknula na travnjaku poljudskog stadiona za vrijeme izravnog TV prijenosa i priskrbila nam svu fašističku slavu ovog svijeta?

O brojnim drugim ‘incidentima’ i neredima za vrijeme utakmica naše nogometne reprezentacije, ali i Dinama i Hajduka, od strane ubačenih krtica u čvrstu jezgru najodanijih navijača, mogle bi se debele knjige napisati. Na kraju je važno upamtiti samo jedno. U sklopu uništavanja svega uspješnog u današnjoj Hrvatskoj, jedan od glavnih ciljeva je uništiti i vrhunski nogomet kao domoljubno inspirativnu hrvatsku priču. Pri tom se ne biraju načini ni sredstva.

‘Slučajne’ afere

Sjetimo se ‘slučajnih’ afera i šokantnih maltretiranja ključnih igrača i istaknutih pojedinaca HNS-a, koji su bili najzaslužniji za uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije. Pogledajte kako je prošao uzgojitelj najboljih reprezentativnih igrača i menedžer daleko najuspješnijeg hrvatskog kluba kontroverzni Zdravko Mamić. Njegov dugogodišnji javni linč, medijska i sudska hajka, fizički napadi u Splitu i na Braču te pokušaj atentata u BiH kada je ranjen u nogu, nešto je što se ne može vidjeti bilo gdje drugdje u civiliziranom svijetu. Sjetimo se i medijske hajke na Vlatka Markovića, Šukera…

Nisu bile pošteđene ni najveće zvijezde Vatrenih… Tako je kamenovana kuća za odmor u kojoj je boravio Ivan Rakitić sa suprugom i djetetom, dok su Modrić i Lovren balkanski primitivno medijski i sudski mrcvareni i to baš ‘slučajno’ pred važne utakmice reprezentacije. Treba li uopće spominjati da se među igrače reprezentacije stalno pokušavalo podmetnuti kukavičje jaje međusobnih svađa i podjela.

Naravno, kod hrvatskih reprezentativaca to je doživjelo totalni poraz. Ipak su u pitanju vrhunski profesionalci koji znaju čitati igru i protivnika, za kojeg isto tako znaju da mu je cilj spriječiti da njihovo domoljublje, obiteljska sloga i uspjesi, postanu uzori mladim naraštajima u Hrvatskoj.

Zato je važno da u ovo vrijeme pred samo finale Lige nacija stanemo na loptu, obuzdamo našu gorčinu i uzavrele međunavijačke podjele kojima nas vješto truju oni kojima su uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije trn u oku. I, kako kaže pjesma Zaprešić Boysa – složno navijamo za nju, našu voljenu.

Ista udbaška matrica

Kad smo već spomenuli domoljubno zajedništvo koje simbolizira nogometna reprezentacija, sjetimo se usput kako je prošla bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, zbog svoje prirodne sposobnosti da se emocionalno poistovjeti sa svojim narodom i skupa s njim kao obična navijačica na tribinama strastveno bodri, pjeva i slavi uspjehe naših Vatrenih. Naravno, nije trebala dugo čekati da zbog toga i ona postane meta lavine uvrjedljivih komentara i rušilačke mržnje iz podzemnih kuhinja duboke države i onih koji su obiteljskim odgojem i nasljeđem cijepljeni od bilo kakvog hrvatskog domoljublja ili povezanosti s običnim narodom.

Čak ju je novinar Pupovčevih Novosti, Vojislav Mazzocco u, po istom ‘patriotskom’ naboju Novostima sličnom Indexu, usporedio s ni više ni manje nego – Antom Pavelićem!? Uz tvrdnju da ona skupa s Katoličkom Crkvom želi – ‘oživjeti ustaški režim i državu’.

Porazna je činjenica da trenutačno u vrhu vlasti i državnom Saboru nema više navijača Hrvatske poput gospođe Grabar-Kitarović i pok. predsjednika Tuđmana koji su promovirali istinsko domoljublje, pozivali na nadideološko zajedništvo i zdrav razum. Danas nažalost prevladavaju balkanske sirove strasti i oni koji u svakoj prigodi potiču svađe i daljnje podjele. Svaka sličnost s ponašanjem gore spomenutih ‘navijača’ sasvim je ‘slučajna’.

Kako bilo, za sve te ‘slučajne’ ispade i podmetanja na stadionima i izvan njih, karakteristična je činjenica da se oni uvijek događaju po ‘bivšoj’ udbaškoj matrici čiju je namjeru lako prepoznati. Svima, osim hrvatskim političarima, pravosuđu i djetinjasto naivnom dijelu Hrvata. Ne postoji naime razumno opravdanje za toliku nemoć hrvatske policije, pravosuđa i sigurnosnih službi da adekvatno istraže, procesuiraju i spriječe ove, na prvi pogled, nasumične događaje.

Osim ako nije u pitanju sabotaža današnje hrvatske države od strane moćnih krtica u ključnim institucijama za koje više ne znaš jesu li više jugoslavenske ili hrvatske. Vidite, ako talijanska policija nakon formiranja svastike na tribinama stadiona u Livornu ili nereda na utakmici u Milanu uhiti ‘navijače’ odgovorne za taj ‘incident’, doprati ih do granice i izruči u ruke hrvatskoj policiji i pravosuđu, a to isto, nakon sličnih ‘incidenata’ urade i policije Francuske, Njemačke, Austrije, Švicarske… onda ostaje zagonetno čudno zašto ih nakon preuzimanja hrvatsko pravosuđe štiti? Štiteći ih, pravosuđe ne dopušta da se njihova imena, biografije i fotografije objave u medijima, te potom primjerno procesuiraju i kazne, što je inače redovita procedura u svim uređenim državama Zapada. Zahvaljujući tome takvih ‘incidenata’ kod njih gotovo i nema, pogotovo ne serijskih koji se, kada je Hrvatska u pitanju, po istoj matrici ponavljaju godinama.

Mnogima je u Hrvatskoj već pun kofer tih ‘slučajnih’ provokacija ‘navijača’ jer se zna da su to najčešće unaprijed izrežirani i podmetnuti događaji koji potom nezasluženo dobivaju veliku medijsku pozornost, a malu ili nikakvu pozornost hrvatskog pravosuđa koje bi se trebalo ozbiljno baviti njihovom pozadinom.

Ukratko, većina tih čestih ‘navijačkih incidenata’ i napada na hrvatsku nogometnu reprezentaciju pred važna natjecanja, slučajna je isto toliko koliko i česti šumski požari po dalmatinskoj obali i njezinu zaleđu. Ti požari izbijaju, nekako, baš u najnepovoljnijim vremenskim uvjetima za gašenje i to po nekoliko njih u razmaku od nekoliko sati i na udaljenosti od svega nekoliko kilometara jedan od drugoga.

Nekad metak, danas sofisticiranije metode

Sve u svemu, zaista je nevjerojatno koliko je Hrvatska ostala jugoudbaškom prošlošću utaočena, politički naivna i tuđim manipulacijama podložna država. Oni koji su neskloni njezinoj današnjoj slobodi i samostalnosti upravo na to računaju i obilato koriste da u njoj i oko nje kreiraju stanje i ozračje koje im omogućava da ju mogu usmjeravati po vlastitoj želji, pritom ometajući njezin nesputan razvitak kako bi ju zadržali kao taoca u okviru ‘Regiona’ pod dominacijom Beograda. To je već viđena, stara priča.

O tom pitanju ne bi smjelo biti nikakve dileme. ‘Bivši’ velikosrbi i njihova oportunistička braća, ili bolje rečeno, sponzoruše, ‘bivši’ Jugoslaveni, kojima zbog povlastica i lagodnog života nije važno tko ih jaše samo da ih dobro plaća, nikada se ne će pomiriti sa slobodom i samostalnošću hrvatskog naroda, niti prestati s njegovim obmanjivanjem kako bi zadržali poziciju s koje ga mogu i dalje nesmetano pljačkati i ugodno živjeti na njegov račun.

Prije je to bilo puno jednostavnije i brže jer se svaki mogući uspjeh u promociji hrvatskog domoljublja i slobode rješavao progonom, zatvorom ili metkom, a danas se to mora rješavati sofisticiranijim metodama i sadržajima, prilagođenim današnjim uvjetima i vremenu. Za subverzivne spletke iznimno nadareni velikosrpski umjetnici ‘zavera’ to sada zovu ‘mekom moći’ i ‘elementima dugog trajanja’. To bi, prevedeno na hrvatski otprilike značilo – stalno podmetanje naizgled spontanih incidenta te sijanje međusobnih podjela i kaosa u hrvatskom društvu, na duži će rok donijeti željene rezultate.

Događaji koji su uslijedili nakon Tuđmanove smrti pokazali su koliko su vješti u tom poslu, odnosno kako, uz sve ostalo, znaju lukavo zlorabiti sve slabosti nelustriranog sustava i političku nezrelost većine hrvatskog naroda koji se lako da izmanipulirati.

Nakon propasti Jugoslavije i vojnog poraza velikosrpske agresije, mora nam biti jasno da okorjeli ‘bivši’ velikosrbi i Jugoslaveni u današnjoj Hrvatskoj nemaju nikakvu drugu ulogu osim da, preko stalnog podmetanja i provociranja ‘fašističkih’ i ‘navijačkih incidenata’, uporno potkopavaju njezin kredibilitet kao samostalne države u očima svijeta. Potpaljujući stare i izazivajući nove međuhrvatske podjele, oni su uvjereni da tim ‘elementima dugog trajanja’ postižu svoj cilj.

Željko Dogan

hkv.hr / Hrvatsko nebo