D. Pešorda/Nedoumice oko Porfirija

Porfirije i porfirijanci

Još kada su prije više godina neke lokalne televizije prikazale tada zagrebačkog episkopa Porfirija Perića kako pjeva četničke pjesme, bilo je jasno da je dotični tipični svećenik SPC-a kojemu su, baš kao i popu Đujiću, kokarda i mantija na istom zadatku. No, to nije nimalo pokolebalo njegove zagrebačke poklonike, takozvani Porfirijev kružok, oni su i dalje širili legendu širokomislećem, produhovljenom intelektualcu koji sluša Azru i voli Zagreb, za razliku od zadrtih uskomislećih katoličkih klerika. Porfirijevu su kružoku pripadali Ivo Josipović, Drago Pilsel, teologinja Anna Gruenfelder, isusovac Tvrtko Barun, rabin Moše Prelević, glumac Vili Matula, profesori Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović i Dražen Lalić, akademik Vlatko Silobrčić, Milorad Pupovac, protestantski teolozi Peter Kuzmič i bračni par Raffai, novinar Branimir Pofuk, svećenik don Anton Šuljić i brojni drugi.

Porfirijanci, kako su se pripadnici kružoka ponosno nazivali, nisu Porfiriju nimalo zamjerili kanadsko četnikovanje, a ni on nije našao za shodno da se ispriča, nego je samo nešto procijedio da nije pjevao, već da je samo otvarao usta. Kao i Stipe Mesić svojedobno u Australiji, samo uz neke druge pjesme. Štoviše, kada je Porfirije odlazio u Srbiju na dužnost patrijarha SPC-a jedna od porfirijanki, Rada Borić, opraštala se od njega biranim riječima: ”Porfirijanci, kako smo se nazivali, a koje je magnetom svoje osobnosti privlačio, bile su osobe često različitih, a opet dubinski sličnih razumijevanja o tome kako bi naša zajednica trebala izgledati: tolerantnija, uključivija, empatičnija, solidarnija.” Aureola koju su oko Porfirija istkali mediji i zaluđeni porfirijanci činila se neprobojnom.

Kad je Porfirije s još nekoliko vladika i uz naoružanu pratnju desantom zauzeo spornu crkvu na Cetinju, porfirijanci se ni tada nisu dali pokolebati. Ni kada je najavio moguće mijenjanje granica riječima: ”Svi dobro znamo da su se kroz istoriju granice država i mesta obitavanja našeg naroda menjale, a nismo sigurni da u istoriji u kojoj je sve relativno neće se menjati i ubuduće (…)” – porfirijanci se u vjeri u Porfirija pokolebali nisu. Ni odlikovanje koje je Porfirijeva crkva uručila ratnom zločincu Vojislavu Šešelju tvrdu vjeru nije poljulalo. I konačno kada je, kako se to danas kaže, procurio video na kojem Patrijarh SPC-a Porfirije Perić srbijansku povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti spolova Brankicu Janković naziva ”jadnicom i bijednicom” zbog njezina zalaganja za ”rodno senzitivni jezik”, ovdašnji porfirijanci, listom rodno senzitivni do bola, ne rekoše ništa.

Ne čudi to mene nimalo jer znam koliko je (post)jugoslavenska ljubav prema Srbima i srpstvu slijepa, no kopka me nešto drugo. Kako nitko od sve te birane gospode i dama nije provalio da je Porfirije ispod lažnog premaza ipak, da tako kažem, sirovina. Ako ćemo pravo, čak i bolje odgojeni Srbi, ma koliko im bile mile, pjevanje četničkih pjesama sa seoskim motivima (kao npr.: Zbogom ostaj mala kod ovaca,/ a ja odoh preko Donjeg Lapca.) prepuštaju nekom drugom, to jest priprostom puku. Pa onda da tako produhovljen čovjek u ozbiljnim godinama pjeva: Ne daj mala da te ljube djeca,/ već ti čekaj mene mitraljesca… Stvarno ne ide! A tek kada taj wannabe mitraljezac digne glas protiv ”rodno senzitivnog jezika” i jednu ženu nazove ”jadnicom” i ”bijedom” – on je po svim važećim mjerilima urbaniteta, koje su s puno truda uspostavili brojni trudbenici na njivi narodnog napretka od pokojnog Denisa Kuliša do još žive Jelene Veljače, jednostavno neotesanac iliti krkan. Nije mi, naravno, ni na kraj pameti da vrijeđam Njegovu Svetost, jednostavno pokušavam ukazati na logiku etiketiranja u hrvatskom društvu, koja se, eto, iz nekog razloga na Porfirija Petrića ne primjenjuje.

Sad ću cijelu tu stvar pokušati sagledati iz kuta Nevena Ciganovića (ne kaže se sada valjda po novom – Romovića?). Znam da pravoslavni patrijarsi imaju dugačke, najčešće sijede brade, međutim usporedimo li bradu srpskog patrijarha Porfirija i, recimo, carigradskog patrijarha Bartolomeja, vidjet ćemo da je Bartolomejeva brada kultiviranija, profinjenija i konačno puno urednija od pomalo razbarušene Porfirijeve brade. Iz Bartolomejeve brade kao da zrači mudrost, a iz Porfirijeve dugogodišnja neobrijanost. Inače, kad smo već kod brada, nikada mi nije jasno kako se hrvatskoj intelektualnoj sredini, inače vrlo zavidnoj i zlobi sklonoj, nije problematizirao tanašan znanstveni i intelektualni kredibilitet Milorada Pupovca. Pupovac je profesor pa nastoji biti obrijan, ali ga vlastita brada sabotira tako da uvijek izgleda pomalo neobrijan. Kao da tumara za stadom negdje po vrletima Velebita ili Dinare. A tek ta znamenita suza u njegovu oku! Ili se sjeća posječenih bajama ili ga je ganuo neki sjaj na Dinari.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo