Je li na ’Balkanu’ izostala ruska sustavna prisutnost?
Ruski stručnjak za međunarodne odnose Oleg Bondarenko razmotrio je u moskovskom listu Nezavisimaja gazeta od 29. svibnja, u članku pod naslovom “Tko igra balkansku partiju?”, pitanje ruske strategije i diplomatske prisutnosti na ‘Balkanu’, zapravo u dijelu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, te usporedio biografije i profile ruskih diplomata sa zapadnima. Njegova analiza pokazuje da zapadne sile angažiraju diplomate koji mnogo bolje poznaju stanje i političke odnose na tom području te jezike i kulturu negoli većina ruskih.
Bondarenko je počeo tekst spominjući Dodikov nedavni posjet Putinu, koji je ruskog Predsjednika odlikovao, a u razgovorima u četiri oka tražio je financijsku potporu za otplatu dospjelih potraživanja. No Rusija ni u doba ’debelih krava’ nije u tom pogledu bila izdašna, pa je Dodik, čini se, ostao kratkih rukava. Zatim je Bondarenko naveo kako je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandr Gruško prije nekoliko tjedana zadivio novinare srbijanske televizije RTRS sljedećim priznanjem: “Kao ruski diplomat smatram da treba biti više Rusije u regiji Balkana, koja će biti stabilizirajući faktor za to.“ Bondarenko ironizira tu izjavu, primjećujući da je propust upravo ruske diplomacije to što je preslabo prisutna u tom dijelu Europe. Zatim prelazi na analizu kadrova angažiranih na tom području:
„Ruska diplomacija nije izdvajala Balkan kao posebnu regiju“
„Pogledajmo detaljno. Ruska diplomacija, kao ni Koncept vanjske politike Ruske Federacije u svim svojim izdanjima, tradicionalno nije izdvajala Balkan kao posebnu regiju. Ni u najnovijem konceptu, koji je predsjednik potpisao nakon početka posebne vojne operacije, balkansko područje, za razliku od Pacifika, Latinske Amerike i Afrike, uopće se ne spominje. Tradicionalno, Četvrti europski odjel MVEP-a nadzire južnu i jugoistočnu Europu, a njegovi čelnici češće imaju američko i zapadnoeuropsko nego balkansko iskustvo. Iako je, naravno, bilo i izuzetaka.
Primjerice, sadašnji šef odjela Jurij Pilipson prešao je put od običnog atašea veleposlanstva u Beogradu. Naravno, valja istaknuti sadašnjeg veleposlanika Ruske Federacije u Srbiji, koji je radio kao veleposlanik u Bosni i Hercegovini, bivšeg posebnog izaslanika ruskog ministra vanjskih poslova za Balkan i bivšeg šefa tog resora Aleksandra Bocan-Harčenka. On je možda najbolji ruski balkanistički diplomat, koji je regiji posvetio više od 25 godina života.
Vrijedno je spomenuti i sadašnjeg predstavnika Rusije u BiH Igora Kalabuhova, koji je gotovo 20 godina posvetio svoje aktivnosti regiji na raznim pozicijama. No ni izdaleka nisu svi ruski veleposlanici na Balkanu bili balkanisti – neki nisu ni govorili srpski. Dva puta veleposlanici Rusije u Srbiji bili su diplomati čiji je prethodni posao bio u Africi. A to se, na žalost, odrazilo i na njihov odnos prema domaćim političarima. Najdosljedniji su srpski jezik naučili već na samom mjestu – svi su zapamtili govor veleposlanika Ruske Federacije Aleksandra Konuzina, u kojem se emotivno obratio prisutnima na srpskom jeziku (radilo se o Kosovu): ’Ima li među vama Srba?’ I Srbima se to jako svidjelo. Ali češće su tu bili kadrovska rješenja koja nisu činila veliku razliku ni u Beogradu ni u Johannesburgu.“
Od Hilla do Escobara i Sarrazina: sve sami iskusni diplomati koji poznaju jugoistočnu i srednju Europu
Bondarenko zatim prelazi na opisivanje profila zapadnih diplomata angažiranih u dijelu republika nastalih raspadom bivše Jugoslavije, primjećujući da se Zapad ondje aktivno koristi institucijom posebnih predstavnika:
„Često posebni predstavnici imaju veću težinu, mobilniji su i rade po kissingerovskom principu shuttle-diplomacije. Svoje posebne predstavnike imaju SAD, EU, Njemačka, Velika Britanija i Francuska. Uz 30-godišnjeg balkanističkog veleposlanika Christophera Hilla (koji je 1991. godine počeo obnašati dužnost v.d. američkog veleposlanika u Albaniji), interese Washingtona trenutno zastupaju zamjenik pomoćnika državnog tajnika Gabriel Escobar, koji je radio u veleposlanstvima u Beogradu, Sarajevu, Podgorici i bio šef predstavništva u Banjoj Luci. Upravo je Escobar glavni američki ’odlučivač’ u regiji, koji u dva sata može zaustaviti kosovske militante, s kojim su svi regionalni čelnici u jednako dobrim odnosima. Escobar fluentno govori španjolski, portugalski, ruski, talijanski, srpski, hrvatski i češki.
Dok je Donald Trump bio predsjednik, usprkos kandidatu “demokrata” – State Departmenta Matthewu Palmeru, tadašnji američki čelnik nominirao je američkog veleposlanika u Njemačkoj Richarda Grenella za posebnog izaslanika za Kosovo. No s odlaskom pretjeranosti iz američke politike, pozicija dupliciranja također je ukinuta. Europsku diplomaciju na Balkanu predstavlja diplomant MGIMO-a [Moscow State Institute of International Relations – Moskovski državni institut za međunarodne odnose] i Europskog centra George Marshall u bavarskom Garmisch-Partenkirchenu Miroslav Lajčak, podrijetlom Rusin. Bivši je zamjenik premijera i bivši ministar vanjskih poslova Slovačke. Ipak, što god rekli, mnogi veliki europski diplomati diplomirali su na MGIMO-u. Jedan bivši europski povjerenik za proširenje Stefan Fule ipak nešto vrijedi.
Njemačka, kao tradicionalno jak igrač na Balkanu, odlaskom Angele Merkel promijenila je i predstavnika. Novi berlinski moderator bio je Manuel Sarrazin, zastupnik Zelenih u Bundestagu, predsjednik Društva jugoistočne Europe (SOG). Ima 41 godinu, a prethodno je bio zamjenik šefa njemačko-poljske parlamentarne skupine prijateljstva i bio je u upravnom odboru Peterburškog dijaloga, koji je sada zatvoren.
Britanija poslala na ’Balkan’ čovjeka koji je nadzirao bombardiranje SR Jugoslavije od Sjevernoatlantskog saveza u ožujku 1999.
Emmanuel Macron postao je prvi francuski predsjednik koji je uspostavio funkciju posebnog predstavnika za Balkan. Bio je to karijerni diplomat Emmanuel Bonn, savjetnik predsjednika za vanjsku politiku od 2019., stručnjak za Središnju Aziju, Srednji i Bliski istok.
Velika Britanija, povijesno osjetljiva na sve što se događa na Balkanu, vratila se u regiju s adutima. Boris Johnson je krajem 2021. imenovao bivšeg predsjednika Vojnog odbora NATO-a, glavnog maršala Kraljevskog ratnog zrakoplovstva Stuarta Peacha za posebnog predstavnika za Balkan. U jesen 2022. dobio je titulu baruna i doživotno mjesto u House of Peers. Na nedavnoj krunidbi Charlesa III., Peech je nosio Curtanu, mač milosrđa. Istodobno je od 1999. do 2000. bio zapovjednik britanskih trupa u Italiji, a 2000. zapovjednik Zračnih snaga NATO-a na Kosovu. Odnosno, sadašnji posebni britanski izaslanik za Balkan osobno je nadzirao bombardiranje Jugoslavije od strane Sjevernoatlantskog saveza u ožujku 1999., koje je izvršeno s aerodroma u Italiji.
„Još uvijek iskreno ljubazan i iracionalno pozitivan odnos prema Rusiji i Rusima u Srbiji i Republici Srpskoj“
Na najvišoj razini u Rusiji Balkan nadzire pomoćnik predsjednika za vanjsku politiku Jurij Ušakov, koji je prethodno više od 10 godina bio ruski veleposlanik u Washingtonu. Uz njega, ključni moderator ruske politike u regiji je zamjenik predsjednika Državne dume Aleksandar Babakov, koji je od 2012. godine posebni predstavnik predsjednika Ruske Federacije za sunarodnjake u inozemstvu, duboko uključen u rusko-srpske odnose u proteklih 15 godina. Uz njegovo izravno sudjelovanje razgovaralo se o većini velikih rusko-srpskih investicijskih projekata. No danas, nakon optužbi protiv Babakova od američkih vlasti za „podrivanje zapadnih sankcija“ i „slabljenje partnerstva Washingtona s europskim zemljama“, on bi se mogao suočiti s izručenjem iz bilo koje zemlje svijeta s kojom Washington ima odgovarajući sporazum.“
„Na Balkanu je izostala ruska sustavna prisutnost“, zaključuje članak Bondarenko te ističe: „Odnos po rezidualnom principu, s iznimkom energetike i željeznice, otkrio je sistemske praznine koje se ne mogu otkloniti osim dugotrajnim radom idućih 20-30 godina. Samo nas jedno spašava – još uvijek iskreno ljubazan i iracionalno pozitivan odnos prema Rusiji i Rusima u Srbiji i Republici Srpskoj. Možda je to ljubav koja daje nadu?“
Povezano:
Hrvatsko nebo