Svetkovina Duhova u duhu  i praksi našeg vremena

Svetkovina Duhova – rođendan Crkve

„Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim ¬jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

Djela apostolska 2, 1-11

Rođendan Crkve

Liturgijski gledano nakon silnih Isusovih ukazanja tijekom četrdeset dana, i nakon Isusova Uzašašća na nebo, na pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća rođena je Crkva u sili Duha Svetoga. Djela apostolska, Lukina prva povijest Crkve tekstualno nam vrlo snažno i zanosno prikazuje taj događaj. Crkva na Duhove prima darove Duha Svetoga. Rođena kao mala zajednica dobiva poslanje da postane univerzalna Crkva. Crkva koja će prerasti okvire semitskog svijeta i ući po hrabrom naviještanju apostola i kasnije misionara u sve narode svijeta. Ona postaje zajednica koja će biti vođena Duhom Svetim. Zajednica koja će imati svoje uspone i padove, unutarnje krize i borbe s krivovjerjima. Ali i zajednica koja će trpjeti progone izvana od raznih progonitelja. Ne samo u prva tri stoljeća, nego i u raznim drugim vremenima svoga postojanja. Crkva će kroz svoju dvomilenijsku povijest biti sveta i grešna. U svome krilu će iznjedriti mnoštva svetaca i biti na strani grešnika, patnika, siromašnih, obespravljenih. Zajednica koja je na putu, zajednica koja se bori sa nesavršenostima svojih članova, ali i zajednica budućnosti s pogledom na nebo, na pomoć s neba.

Svetkovina Duhova u naše vrijeme

Teško se oteti dojmu da se čovjek ne zapita kako doživjeti i vrednovati svetkovinu Duhova u naše vrijeme. Znamo da su se ovih dana pred kraj školske godine događale Krizme po mnogim župama diljem Katoličke crkve u Hrvata. I ne samo kod nas u domovini, nego također u dijaspori. Podatak uzet sa interneta da je samo u Munchenu krizmano preko dvjesto krizmanika govori mnogo. Govori o tome kako je naša hrvatska dijaspora velika. Kako veliki broj naših sunarodnjaka živi izvan domovine. Govori o vjernosti naših ljudi u odnosu na katoličku crkvu i život po vjeri. Vjeroučiteljima, svećenicima, roditeljima se često prije Krizme nameću pitanja: jesu li krizmanici primivši sakrament Krizme postali zreli katolici? Jesu li njihovi kumovi svjesni njihove važne duhovne brige za daljnji život krizmanika po načelima Katoličke crkve? Ili smo kako neki kažu „to obavili“ što Crkve od nas očekuje, te smo sada slobodni? I ne moramo više redovito svake nedjelje ići u crkvu. S jedne strane je mogućnost za osobni duhovni rast u pobožnosti i svetosti, a sa druge strane je mogućnost za stvaranje puke tradicije i vjerskog tradicionalizma. Gdje smo mi?“ Fabriciramo“ li, ili umnožavamo li broj krizmanih, a na duhovnom planu dobivamo vrlo malo katolika koji će spremno i postojano razvijati sedam darova Duha Svetoga. Krizmanici su primili sakramentom sv. Potvrde darove Duha Svetoga. To je neosporno. Primili su darove, sposobnosti koje dalje treba razvijati. Ponekad mi se čini da znamo vjeronauk, da znamo zapovijedi, moralna načela Katoličke crkve, a da je to sve ostalo samo na razini uma. Znati kakav bi katolik mogao i trebao biti još nije dovoljno. Osim znanja vjeru treba svatko primiti i razvijati svatko od nas ponaosob. Koliko su se u nama krizmanicima, kumovima, roditeljima dogodili pomaci da intelektualno vjerničko znanje postane naše duhovno i emocionalno opredjeljenje za Isusa Krista veliko je pitanje. Mogli bismo tako u nedogled praviti analizu. Bolje je da duhovno i intelektualno zađemo u dubine darova Duha Svetoga. Tako ćemo moći prosuditi našu osobnu duhovnu zrelost i rast i osobnoj vjeri.

Sedam darova Duha Svetoga: Mudrost, Razum, Savjet, Jakost, Znanje, Pobožnost, Strah Božji

To su darovi Duha Svetoga koje je Bog podario svakom krizmaniku.

1. Mudrost – je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost). Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života. Tradicionalna predstava i slika mudraca po nekom pravilu podrazumijeva stare ljude. Zato su se u staroj Grčkoj za savjet obraćali starijim ljudima (vijeću staraca).
2. Razum – je sposobnost razboritog (logičkog, kritičkog) rasuđivanja. U povijesti filozofije odnos između razuma i uma određivalo se različito. Filozofu Immanuelu Kantu razum je uža spoznajna moć, a um šira i viša, koja u sebi pored osjetilnosti obuhvaća i razum i stvaranje ideja. Što bi značilo da razum treba služiti za stvaranje novih ideja. On nas može voditi da budemo kreatori mnogo toga u našem životu.
3. Savjet – U svakodnevnom životu ljudi često daju i primaju upute ili pomoć. Zanimljivo, sama riječ “savjet” ima vrlo pozitivno značenje. Drugim riječima, jedna osoba pokušava pomoći drugoj osobi. Na primjer, roditelji savjetuju svoju djecu o raznim domaćim svakodnevnim pitanjima. Općenito, treba napomenuti da se pomoć može dobiti tako što ćete o tome pitati nekoga. Vjernik uvijek treba biti raspoloživ dati i primati savjet.
4. Jakost – U kontekstu duhovnosti ona je ne samo fizičke, nego psihičke naravi. Vjernik je često pred mukama, težinom svakodnevnog života, u duhovnoj borbi sam sa sobom. Ali i potrebit snage, jakosti odozgo, od Boga.
5. Znanje – Termin znanje se također koristi za označavanje pouzdanog razumijevanja nekog predmeta, uz potencijalnu sposobnost korištenja za specifičnu svrhu. A ta svrha je osobne naravi, i korištenje znanja za opće dobro obitelji, župe, civilnog društva i Crkve.
6. Pobožnost – je način života, kojeg odlikuju vjerske vrline kao što su poniznost i mir – duboko osoban odnos s Bogom i iskustvo Boga. Pobožnost je idealistička vrijednost i težnja za dobrotom. To je i jedan od sedam darova Duha Svetoga. Pobožnost odlikuje život po biblijskim idealima i otklon od onoga što je loše poput štetnih ovisnosti. Neki pobožni ljudi ostavili su stari grešni način života u porocima i obratili se počevši živjeti po kršćanskim idealima. Među njima ima i svetaca, koji su dio svog života čak progonili vjernike (sv. Pavao) ili imali izvanbračno dijete (sv. Augustin), ali su kasnije napravili veliki obrat i počeli živjeti pobožnim životom. U pobožan život ubrajaju se: čestitost, dobra djela iz ljubavi prema Bogu i ljudima, milosrđe, pokornički život, molitva, post, hodočašća, svete misije, sudjelovanje u sakramentalnom životu Crkve, misijski rad i slično.
7. Strah Božji – Što znači imati strah pred Bogom? Znamo dobro da je Bog otac i da nas ljubi i želi naše spasenje, i uvijek oprašta, uvijek! Zato nema razloga da ga se bojimo! Strah Božji je, naprotiv, dar Duha Svetoga koji nas podsjeća koliko smo mali pred Bogom i njegovom ljubavlju i da je za naše dobro prepustiti mu se s poniznošću, poštovanjem i pouzdanjem u njegove ruke. To je strah Božji: to prepuštanje dobroti našeg Oca koji nas toliko voli!

Pitanja

Imamo li dar mudrosti, dar usavršavanja i sposobnost da se duhovno usavršavamo iz dana u dan. Ili nas tijekom dana, tjedna, progutaju zahtjevi praktičnog života, te ne mislimo na svoju dušu, svoj osobni duhovni svijet, savjest. U svakodnevnom životu, u šumi različitih ponuda svega i svačega što često nije u duhu katoličanstva znamo li logički i kritički razmišljati nad događanjima, vijestima, nad nekim medijskim antikatoličkim pritiscima? Kako stojimo sa savjetima? Znamo li tražiti i poslušati, te izvršiti životno duhovne savjete mudrijih ljudi, ljudi koji imaju više iskustva i više znaju od nas. Onih koji su stariji i imaju više mudrosti, razuma, pobožnosti i straha Božjega? Koji su naši ideali i idoli u životu? Imamo li vremena za Boga, za osobnu molitvu, pravu pobožnost? Jesu li nam osobni životi u znaku oholosti, bahatosti? Jesmo li ovisnici o društvenim mrežama, kocki, alkoholu, drogi, te nam je Bog u drugom ili trećem planu, ili kao servis kada nam nešto krene po zlu u životu? Smatramo li se puno boljima od drugih? Znače li nam štogod riječi da treba biti ponizan, malen pred Bogom i ljudima? Znamo li naš život i živote najmilijih  danomice molitvom prepuštati Bogu u njegove ruke, u  njegovu, a ne samo u našu volju i planove? Kakvo god dobro ili po našim procjenama bilo loše stanje u Crkvi, Crkva je zajednica za sadašnjost i budućnost. Zato s optimizmom možemo hrabro koracati dalje u postojanoj vjeri, nadi i ljubavi.

MOJA LAĐA – Petar Preradović

Plovi, plovi, moja lađo,
U koj’ godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!
Kad te j’ amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!
Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju
K nebu digni stijeg!

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo