D. Dijanović/Starčević bio i ostao putokaz hrvatske samostalnosti, slobode i suverenosti

200. obljetnica rođenja oca domovine dr. Ante Starčevića

Živimo u godini velikih obljetnica, a jedna od njih vezana je i uz oca domovine, dr. Antu Starčeviću. Naime, 23. svibnja prošlo je točno 200 godina od njegova rođenja u Velikom Žitniku kod Gospića. Političar, književnik, utemeljitelj Stranke prava i modernoga hrvatskog nacionalizma, Ante Starčević jedan je od najvažnijih političara suvremene hrvatske povijesti.

U jednom od najkritičnijih razdoblja hrvatske povijesti, kad je ozbiljno zaprijetila opasnost da Hrvati nestanu kao narodna individualnost i posebnost, Starčević je probudio uspavanu nacionalnu svijest i hrvatski narod priveo duhovno-političkom jedinstvu. Riječ je o prvome suvremenom hrvatskom političaru – a u tome i leži Starčevićeva veličina – koji je, znajući da „jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi“ jasno istaknuo zahtjev za stvaranjem samostalne hrvatske države, temeljeći ga na prirodnom i povijesnom hrvatskome državnom pravu.

Slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država za Starčevića je conditio sine qua non opstanka hrvatskog naroda. „U istinu, bez samostalnosti i neodvisnosti narod ne može biti narodom nego je samo puk, množina čeljadi“. Jasno detektirajući unutarnje i izvanjske neprijatelje hrvatske slobode i samostalnosti – „Slavoserbe“ te Beč, Budimpeštu i Beograd – Starčević je postavio putokaz kojim se može doći do narodne i državne neovisnosti.

U početcima svoga javnog djelovanja Starčević je kao pristaša Ilirskog pokreta izražavao ideje bliske Narodnoj stranci, koja se boreći se protiv mađarizacije oslanjala na Beč. Kasniji politički razvoj i zanemarivanje hrvatskih interesa u Beču kod Starčevića su pobudili prijezir prema Austriji. Tijekom Bachova apsolutizma – kojim su Hrvati bili „nagrađeni“ što su pod vodstvom bana Josipa Jelačića ugušili mađarsku revoluciju i tako spasili Monarhiju i dinastiju Habsburg – Starčević je bio onemogućen u političkome djelovanju, stoga se tada bavio književnim i publicističkim radom. U „Narodnim novinama“ piše kritičke prikaze i feljtone, te raspravlja o svim bitnijim problemima tadašnjeg vremena. U tom su razdoblju u ustajaloj političkoj sredini osobitu pozornost izazivale Starčevićeve polemike s Vukom Karadžićem i drugim srpskim nacionalistima koji već tada jasno izražavaju velikosrpske aspiracije. Tijekom pedesetih godina 19. st. Starčević iznosi detaljnu kritiku ilirskih odnosno južnoslavenskih koncepcija te nastoji afirmirati hrvatsko ime kao jedino relevantno za hrvatski narod. Nekako u isto vrijeme napušta i tradicionalno protuislamsko stajalište među hrvatskom inteligencijom.

Nakon obnove ustavnog i parlamentarnog života Starčević je izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Za tu je županiju 1861. i 1862. napisao četiri opsežne predstavke, u kojima je formulirao i izrazio svoja stajališta o svim bitnijim političkim i društvenim pitanjima koja su se ticala hrvatskog položaja u Monarhiji, te je u bitnim crtama iznio i konture kasnijega pravaškog političkog programa. U predstavkama Starčević oštro osuđuje višestoljetnu vladavinu dinastije Habsburg, te prikazuje Austrijsku Carevinu kao glavni uzrok svih problema hrvatskog naroda.

U predstavkama Starčević eksplicite ne poziva na separatizam, ali već tamo ističe jedno od svojih temeljnih uvjerenja, naime da je Kraljevina Hrvatska povezana s Ugarskom i Austrijom samo personalnom unijom, tj. osobom vladara. Iako je, dakle, dopuštao personalnu uniju, on je isticao da je Hrvatska na temelju prirodnog prava i svoga povijesnog državnog prava potpuno samostalna država („kraljevina od svake države podpuno nezavisna“), kojoj za opstanak nije potreban austrougarski niti bilo koji drugi nehrvatski državnopravni okvir.

Obveza vladara prema Starčeviću obnova je hrvatske teritorijalne cjelovitosti, pod kojom je pak podrazumijevao Bansku Hrvatsku, Istru, Dalmaciju, Vojnu krajinu, tzv. Tursku Hrvatsku (hrvatski dijelovi Bosne), te neke slovenske krajeve. U predstavkama se Starčević oštro protivi davanju Međimurja Mađarskoj, ističući kako bi taj potez dinastije Habsburg značio da se „navijeke raskida onaj sveti i ugovorni savez, koji jedini ovu kraljevinu s njezinim zakonitim kraljem spaja“. Smatrajući ju prvenstveno oruđem Beča, Starčević u predstavkama osuđuje i velikomađarsku politiku, te poziva Mađare da priznaju pravedne zahtjeve drugih naroda u Ugarskoj te se udruže s njima u borbi protiv austrijskog centralizma.

U predstavci o nepovredivosti i neodgovornosti narodnih zastupnika Starčević je zapisao jedno od svojih kasnijih temeljnih načela. Objašnjavajući kako u državama u kojima za temelj služi zakon, a za tu svrhu razuman napredak, „kraljuje ono sveto i koliko po narode toliko i po prijestolja spasonosno načelo ‘da je narod za svoje čine odgovoran samo Bogu i samu sebi’“.

Onima koji tvrde da Hrvatska ne može biti samostalna država, jer je tobože premala, Starčević jasno poručuje:“… mi vam iskreno izpovedamo, da je pripovedka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hervatske, tudje bilje, razsadjeno po razterganu narodu hervatskom samo zato, da ovaj narod izgubiv pouzdanje u se, tudjincu se time lakše u naručaj baci“.

Temelji stranke prava

Padom Bachova apsolutizma sastao se je i Hrvatski državni sabor kako bi raspravio o svim ključnim pitanjima koja su se ticala državnopravnog položaja Hrvatske prema Austriji i Ugarskoj. Tijekom Sabora formirala su se tri politička stajališta: unionističko, narodnjačko i pravaško. Unionistička stranka predvođena grofom Julijom Jankovićem zalagala se je za bezuvjetnu uniju s Ugarskom. Narodna stranka pod vodstvom biskupa Josipa Juraja Strossmayera uvjetno se zalaže za realnu uniju s Ugarskom, što je na kraju zasjedanja i prihvaćeno. Treća su opcija pravaši Ante Starčević i Eugen Kvaternik koji su pozivajući se na prirodno i povijesno hrvatsko državno pravo istaknuli zahtjev za samostalnu Hrvatsku, neovisnu od ugarske krune, koju s drugim državama može povezivati eventualno samo osoba vladara. Za taj je prijedlog – kojega je u Saboru iznio Eugen Kvaternik osim Starčevića glasovao samo još Petar Vrdoljak, iako su ga i mnogi drugi simpatizirali, ali su ga smatrali neprovedivim.

Svoj prvi veliki politički govor Starčević je u Hrvatskome saboru izrekao upravo osvrćući se i zagovarajući spomenuti prijedlog Eugena Kvaternika. Tim govorom izrečenim 26. lipnja 1861. godine Starčević je udario temelje budućnoj Stranci prava. Već na početku govora Starčević je kazao da „ako smo mi narod samostalan, narod neodvisan, mi ćemo naša međunarodna odnošenja odkazati, kad i kako se nami svidi“. Slijedom toga Starčević ističe kako na kralja ne spada „potverđivati odnošenje naše domovine naprama bilo kojoj zemlji, koja stoji pod gospodstvom prejasne obitelji Habsburgah; ja velim, da je naš kralj deržan, takovo ustanovljenje bez svake opazke samo priznati, samo na znanje uzeti, te bditi, da obe stranke ugovor dotle sveto obderžavaju, dok ga obe ne razvergnu, ali dok on po njih koju, bez vlastite njezine krivnje, ali proti njezinoj razumnoj volji škodljiv ne postane. Dok i mi priznajemo i Ungaria, da nam danas svima gospoduje iz prejasne obitelji Habsburgah ona ista oseba, koja i u ostalih zemljah Austrie; dok mi očitujemo i mi i Ungaria, da ćemo i u buduće, dok nam prejasna obitelj Habsburgah povrati i osigura naša prava, iz ove obitelji u naslednih austrianskih pokrajinah zakonite vladare za naše kralje priznati; dok to priznajemo i mi i Ungario, dotle, gospodo, Hervatska i Ungaria, pa bile one makar kako velike, nasprama našemu skupnomu kralju stoje uprav onako, kako stajahu dve obitelji naprama jednome gospodaru, kako stoje dve obćine nasprama svojoj županiji“.

Hrvatsku i druge zemlje unutar Monarhije veže, dakle, samo osoba vladara, sve dotle dok vladar poštuje i osigurava ustavna prava Hrvatske. Zajednička osoba vladara, međutim, ne kida hrvatsku državnu nezavisnost i samostalnost, ni prema Austriji, ni prema Ugarskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji unutar Monarhije. Hrvatska stoga kao samostalna država svoje odnose s drugim državama uređuje kako ona sama želi, a ne kako joj to drugi nalažu.

U istome govoru Starčević snažno udara po austrijskoj politici: „Austria kaže, da je ona ne samo našu domovinu raztergala, proneverila, nego da je ona i ostavši komad Hervatske, bezbožno pogaziv sva sveta prava naroda hervatskoga, tuđincem podložila, zašužnjila, pa na mesto da prizna i popravi nepravdu i bezbožje svoje naprama narodu hervatskomu, Austria nam se evo podrugiva, i kaže, da je njezina tverda namera, Hervate i prava Hervatah i nadalje tlačiti“.

U nastavku govora Starčević podsjeća da Austrija svoj opstanak zahvaljuje upravo Hrvatskoj, aludirajući na revoluciju 1948. godine. Starčević je u Austriji gledao glavnog protivnika hrvatske države, dok je Mađare smatrao njihovim oruđem.

Za Hrvatsku Starčević, dakle, traži samostalnost, nezavisnost i slobodu, a tek kad ovi budu ostvareni moguće je razmišljati o eventualnim udruživanjima s drugim narodima. Jer: „Ako smo razumni i iskreni mi moramo izpovediti, da biahu i da jesu svi narodi Ungarie, kako i mi pripravni, sdružiti se makar s kime, za izbaviti se današnje nevolje; nu, gospodo, mi moramo također priznati, da i mi i svi narodi Ungarie o gospodstvu Magjara sasvim onako sudimo, kako i o gospodstvu Austrie: – mi svi želimo osloboditi se od jarma bilo čijega, a ne želimo jarme menjat“.

Malodušnicima i sluganima koji ne vjeruju da Hrvatska može egzistirati kao samostalna država Starčević poručuje: „Ja ne razumim, što hoće da kažu oni, koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah perkosivša iztoku i zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa i tako svako selo može kao neodvisna deržava biti. (…) Kako među ljudi, tako i među deržavami, ne gleda se na samu jakost, jer drugačie slabii bi već davno bili podavljeni od jačjih (…) Mi moramo Hervatom kazati da je sužnju jednako u amerikanskoj republiki i u austrianskoj ali ruskoj despoci“.

Ovim govorom Starčević je postavio sve bitne zasade pravaškog programa: 1. Hrvatska je temeljem prirodnog prava i hrvatskog povijesnog prava posve samostalna država, 2. S Austrijom i Ugarskom može ju povezati eventualno samo osoba vladara, 3. Austrija i Ugarska svojom su nasilnom i protuzakonitom politikom izgubile ikakva prava prema Hrvatskoj, 4. Hrvatska ima sve preduvjete da bude samostalna i nezavisna država, izvan bilo kakvih naddržavnih državnopravnih okvira, 5. Sudbinu Hrvatske određivat će samo Bog i Hrvati.

Slavoserbi

U djelu „Nekolike uspomene“ Starčević dosta opširno piše o već spomenutim „Slavoserbima“. Pojam „Slavoserb“ Starčević je složio od latinskih riječi slavus (rob) i servus (sluga). Slavoserb je, dakle, dvostruki rob. Iako su neki pokušavali dokazati kako je Starčević pod tim pojmom podrazumijevao isključive Srbe, to nije točno. Ovdje se u prvome redu radi o psihološko-sociološkom tipu čovjeka, a ne o etničkoj oznaci. Slavoserbima je Starčević smatrao sve protivnike pravaške politike i hrvatske države, neovisno o tome jesu li hrvatskog, srpskog ili nekog drugog porijekla. Ukratko: riječ je o svakome čovjeku sužanjske naravi, koji izdaje hrvatske interese, tj. o izdajici.

O Slavoserbima – a u tome se mogu prepoznati i njihovi politički potomci kojih je danas u Hrvatskoj nemali broj – Starčević je djelu „Nekolike uspomene“ zapisao kako su to „ljudi koji neimaju ljubav ni za narod, ni za domovinu, ni za svoje obitelji, ni za svoju detcu: za ništam izvan svojih terbuhah“. Isti ti Slavoserbi „stvoriše i proglasiše dogmu koja uči da Hervati ne mogu o sebi biti, nego da moraju ili pod Magjare, ili pod Austriu“. Svi oni koji su protiv te dogme nalaze se na udaru Slavoserba. Tehnika je sljedeća: „Udri na one koji su proti njoj (protiv dogme, nap. D.D.), udri na nje psovkami, lažmi, sofisteriami, obsenami, udri javno i potajno, udri svimi sredstvi, koja pita zla stvar i pruža lupežtina“.

U nastavku Starčević žestoko udara na Slavoserbe te zapisuje kako su oni „smetje naroda, versta ljudih koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; (…) ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hervatski sbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade“. Krumpire su danas doduše zamijenili dolari i euri, ali je mentalni sklop Slavoserba ostao isti…

Slavoserbi su, kaže Starčević na drugome mjestu, „naučeni živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade“. „Svi Slavoserbi su za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku rđu, po naravi onako, kako su na pr. sve svinje za blato. Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačina, što ih u potaji snuje, i u zgodi čini najbolji, najpošteniji slavoserb. Ako to ne ćete držati za nedvojbenu istinu, vi se budete vazda nalazili prevarenima”.

Državno-pravni program ujedinjenja hrvatskih zemalja

U duhu hrvatskoga državnog prava, a u korespondenciji s modernim načelima samoodređenja naroda, Starčević je tako stvorio državno-pravni program ujedinjenja hrvatskih zemalja i stvaranja samostalne i nezavisne hrvatske države. Samo u samostalnoj državi hrvatski će narod prema Starčevićevu mišljenju moći slobodno razvijati svoje materijalne i duhovne snage. „… Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova obstanka… Samo onda, kada se ovaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka narodna života“.

Država za Starčevića nije sama sebi svrha, nego je ona dužna „štititi i braniti osobnu slobodu državljana, koja je uvjet za sve ostale slobode, koja je temelj za sve radinosti i sav ljudski život čovjeka“. „Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima opstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države“.

„Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda“ – ističe Starčević – „mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznosita duha, čista odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u samoj sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, kome je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete težnja njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt. Samo takav čovjek kadar je uznesti čuvstvo i duh naroda svoga. A kad predobi srce i uznese misao naroda, paziti mora, da mu podijeli pravac nepokvarenosti. Ovakve muževe naziva historija velikim“.

O manjinama Starčević sudi ovako:„ U svakoj zemlji ima pučanstvah različitih jezikom, verom, pasminom, itd., pa se po tomu i različnimi imeni zovu. I u Hervatskoj ima pučanstva talianskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi neuvidjamo da ti nazivi obćenitosti stanovničtvu ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive neotimati i nenarivavati: neka ih svatko rabi i menja kako hoće. (…) Deržeć se toga načela, mi iskreno ljubimo i za brata deržimo i Serba, i Nemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd., svakoga tko radi za obćenito dobro svega naroda i cele domovine, a plašimo se jednako i Hervata i Serba, itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjam“.

Najznačajniji književnik hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš, ovim je riječima opisao Starčevićevu veličinu: „U teškim momentima jedini pravi, svjesni Hrvat bijaše Stari i zato je on nama zemlja naša, narod naš, naša riječ, naše pravo: on je naša trobojnica! (…) Besmrtna je Starčevićeva zasluga što je u ilirizmu uskrisio i od slavosrpštine sačuvao ime hrvatsko. On je otac našeg nacionalizma. Njegove pravaške misli primiše i druge stranke. Tomašićeva pacta conventa su u Starčevićevu duhu. Dok su Gaju bili temelj našoj ‘ilirskoj’ narodnosti Srbi, Stari je propovijedao sasvim naravnu istinu da su temelj našoj hrvatskoj narodnosti – Hrvati. Dok je ondašnjim kao i današnjim realistima bila Hrvatska – utopija, a Jugoslavija – realnost, Stari je mislio sa događajima obratno (…)“.

Možda i najtočniju i najpoetičniju ocjenu Starčevićeva lika i djela te njegove veličine i značenja za hrvatski narod dao je hrvatski književnik dr. Mile Budak kad je zapisao: „Starčević je bio Učitelj i Mesija, koji nije došao s nekim novim bogovima i evandjelima. On je došao samo da razradi, da iznese na svijetlo sve ono, što je hrvatski narod od vajkada imao i sačuvao; on je došao da ispod pepela razmaše i ispuše žeravicu, koja tamo tinja stoljećima i čeka svoju domaćicu i svoje vrijeme; on je došao u tisućgodišnje dvorove svoje domovine, na kojima nisu prozori već stoljećima otvoreni, pa je teška zapara, vlaga i otrovni plin prijetio, da će pogušiti stanovnike i upropastiti dvorove. Starčević je došao i ličkom gorštačkom odlučnošću širom razjapio sve prozore i otvore, a gdje se nisu dali otvoriti, tu je njegov vjerni drug Kvaternik udario – olovom i krvlju“.

Starčevićeva ideja hrvatske suverenosti i beskompromisna stekliška borbe za hrvatsku samostalnost mogu nam biti putokaz i danas, kad tutori više nisu u Beču i Pešti, ali globalističke snage nastoje nivelirati sve nacionalne individualnosti, a u Bruxellesu se sve više razmišlja o stvaranju europske superdržave. Svi modaliteti političkog ponašanja koji svoje pokrovitelje imaju u vanjskim centrima moći sjajno su opisani u Starčevićevoj prozi. Zato Starčevića treba čitati i danas. Stvaranje hrvatske države devedesetih pokazalo je kako su jedino Starčevićeve ideje bila ispravan temelj za hrvatsku politiku, dok su sve ostale anacionalne ideje doživjele svoj poraz, premda neke od njih još uvijek žive u glavama nekih „Slavoserba“.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo