Želi li društvo iskorijeniti ili ozakoniti pedofiliju?

Zbog pozadine na kojoj temelje svoje ideološko usmjerenje, teško se oteti dojmu da i razotkrivanje slučajeva pedofilije u Crkvi – što je samo po sebi višestruko potrebno – liberalistički mediji čine isključivo radi vlastitoga profita, a ne dobrobiti društva.

Bez obzira koliko je teško i mučno slušati govor o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u Crkvi ili čitati potresne životne priče onih koji su time obilježeni te pratiti sudske procese protiv klerika, redovnika ili crkvenih laika, iz čega proizlazi osjećaj stida da pripadamo istoj zajednici, nema sumnje kako će to Crkvu katoličku pročistiti „kao zlato u taljici“ (usp. Mudr 3,6).

Ta se priča ponovno aktualizirala nakon „ispovijesti“ koje je bivši svećenik Riječke nadbiskupije dao hrvatskom Nacionalu. Uz izraze kajanja, priznao je da je seksualno zlostavljao 13 dječaka starih između šest i 13 godina te je danas sveden na laički stalež i boravi u jednom benediktinskom samostanu u Italiji. Dan prije nego će ovo novine objaviti riječki je nadbiskup mons. Mate Uzinić sazvao konferenciju za novinare te progovorio o slučajevima seksualnog zlostavljanja u njegovoj nadbiskupiji pri čemu je i zaplakao. Također je obznanio i inicijale devetorice svećenika protiv kojih je pokrenut kazneni postupak za različita zlodjela i prijestupe.

Prvi kandidati za „smrtnu kaznu“

Nakon ovih napisa i istupa, čovjek prosječne pameti se s pravom pita je li to sve istina, što se krije iza svega i na koji način reagirati.

Ono što je u prvom redu potrebno istaknuti jest da zbog težine zločina i golemih posljedica – kako na „ovom“ tako, jamačno, još i više na „onom“ svijetu – grešnike iz crkvenih redova koji su seksualno iskorištavali maloljetnike, treba kazniti najtežom kaznom. Štoviše, zbog činjenice kako bi Crkva morala ostati sigurno utočište kada se takvi zločini dogode i u obiteljima (a nažalost tamo se najviše i događaju!), te bi moralne spodobe – da je kojim slučajem Bog čovjeku dao ovlast oduzimanja tuđega života – bile prvi kandidati za smrtnu kaznu. No, taj je konačni sud Gospod Bog ostavio sebi, a ljudsko se društvo, na temelju Božjih zapovijedi i pozitivnoga ljudskog zakona, mora potruditi učiniti sve kako se to zlo ne bi širilo i ostalo nekažnjeno. Međutim, upravo se na tom „čvorištu“ prepoznaje civilizacijska hipokrizija: na jednoj strani s pravom se ukazuje na prijestupnike koji su dio Katoličke Crkve i traži da budu najstrože sankcionirani, ali se na drugoj strani ništa ne čini kako bi se sasjekao korijen toga zla u svijetu.

Razotkrivanje radi profita

Štoviše, dominantni liberalistički mediji, i u Hrvatskoj i općenito na Zapadu, ponašaju se kao uzgajivači indijske konoplje (od koje se dobiva hašiš) koji bi na sav glas govorili o pogubnosti korištenja opojnih droga, a istodobno svaki dan uredno zalijevali svoje stabljike i spremali ih za prodaju. Dok govore o devijaciji ljudske seksualnosti i općenito zdrave pameti, istodobno na različite načine promoviraju sve moguće perverzije, seksualizirajući javnost do iznemoglosti. Zbog cjelokupne pozadine na kojoj temelje svoje ideološko usmjerenje, teško se oteti dojmu da i razotkrivanje slučajeva pedofilije i pedofila u Katoličkoj Crkvi – što je samo po sebi višestruko potrebno – čine isključivo radi vlastitoga profita, a ne dobrobiti društva. Da to nije tako onda se ovomu ne bi pristupalo senzacionalistički, navijački i u krajnjoj crti huškački, nego bi se tražilo bit problema i njega nastojalo rješavati. Jer, bez obzira što slučajevi pedofilije u svećeničkim redovima, izgledaju i jesu krajnje sablažnjivi i zastrašujući, oni nedvojbeno predstavljaju samo mali postotak ovoga zla rasprostranjenoga u svim porama društva.

Perverzija u temelju „znanosti“

A kako i ne bi bilo rasprostranjeno kada se putem medija, školstva i cjelokupne liberalističke javnosti, kroz nametanje genderizma, agresivno želi redefinirati antropologija i sam pojam čovjeka kao krune Božjega stvaranja koji je, kao muško i žensko, načinjen na sliku Božju (usp. Post 1,27). Kako se perverzija pedofilije ne bi širila kada ju je promovirao i jedan od stupova „znanosti“ na koju se „trans“ i „homo“-seksualizam poziva: Alfred Kinsey (1894. – 1956.), čovjek koji je normalnom seksualnom praksom smatrao ne samo homoseksualizam nego i pedofiliju i općenje sa životinjama. „Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ukoliko nije kulturalno uvjetovano, uznemiravalo zbog toga što mu netko dodiruje genitalije, zašto bi se uznemiravalo kad vidi genitalije kod drugih ili kad doživi neki još specifičniji seksualni kontakt“, pisao je taj perverznjak u svome djelu Seksualno ponašanja kod žena (str. 121). Općenje pak sa životinjama pravdao je kako se toga gnušaju samo „oni koji nisu bili u prilici takvo što iskusiti“. Takav je onda „znanstvenik“, radeći na Sveučilištu Indiana, kreirao put onomu što je danas na Zapadu općeprihvaćeno i što se želi nametnuti posvuda na svijetu: da su sve vrste seksualnog ponašanja normalne.

Ideologija koja opravdava pedofile

U rečenoj, promoviranoj ideologiji zanemaruju se Božji i prirodni zakoni, a prvenstvo se daje tomu kako se pojedinac „osjeća“. Zvuči nadrealno, ali je u ovoj istoj civilizaciji ili već prihvaćeno ili se nameće: da nije bitno je li netko rođen kao muško, nego je bitno kako se osjeća – tj. ako se osjeća kao žena, onda on jest „žena“ zarobljena u tijelu muškarca; nije bitno je li netko rođen bijele puti, važno je kako se osjeća – pa ako se bijelac osjeća kao crnac, onda on i jest „crnac“; nije bitno je li netko rođen zdrav, važno je osjeća li se zdravim – pa ako se osjeća invalidnim onda on jest „invalid“; nije bitno je li netko rođen kao čovjek, važno je kako se osjeća – i ako se osjeća kao životinja (najčešće mačka ili pas) onda on jest „životinja“; nije bitno što je netko odrastao, punoljetan čovjek, važno je kako se osjeća – i ako se osjeća kao beba onda smije biti „beba“, nositi pelene, dojiti „flašicu“… Očito je kako je samo pitanje trenutka kada će na podlozi ove „znanosti“, i pedofili kazati kako nije bitno što su oni odrasli ljudi, nego je važno da se osjećaju kao djeca te onda imaju i „pravo“ družiti se s djecom i igrati različitih „igrica“, pa i onih seksualnih.

Sankcioniranje ili „normalizacija“?

Stoga je nedvojbeno kako će inzistiranje na rodnoj ideologiji, u čijoj su službi i oni koji tako histerično govore protiv Crkve kada se otkrije zlo u njezinu okrilju, prije dovesti do „normalizacije“ pedofilije (bit će samo važno da dijete to „hoće“) nego do sankcioniranja tih zločinaca i iskorjenjivanja te bolesti. Kao i u srazu s mnogim drugim bezbožnim ideologijama, i ovaj put Crkva mora biti stamena u naviještanju Evanđelja, hrabro se suočavajući sa zlom – kako u svijetu tako i u svojim redovima. I zaplakati valja ne samo na pojedinačnim slučajevima pedofilije, nego i na svakoj sljepoći kada i crkveni ljudi nisu prepoznavali korijen toga zla nego ga – misleći da su napredni i da čine dobro – promovirajući takvu ideologiju, podržavali. Samo tako će onda i sućut prema žrtvama (a za ovakvo zlo ne smije postojati zastara!) biti autentična i gledano prema budućnosti: spasonosna.

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo