Bekavac/Jesmo li jugoslavenstvu rekli zbogom?

Velikosrpstvo – jugoslavenstvo i postjugoslavenstvo

Detuđmanizacijom su 2000. nazvani pokušaji nove jugoslavizacije hrvatske države ili, govoreći jezikom koji se rabio na samom početku toga procesa, novoga ‘priljubljivanja’ Hrvatske svijetu istočne uljudbe, odnosno srbizacije, što je, na poticaj sa Zapada, započelo sredinom XIX. st. Hrvati su skupo platili taj slabo promišljeni eksperiment ‘gospodara povijesti’. Iskušavani su različiti načini kako bi ih ‘oslobodili’ od sebe samih, od vlastitoga identiteta i povijesti. Prikazivali su da Hrvati nisu ono što govore da jesu, nego dio drugoga naroda (ali katoličke, a ne pravoslavne vjere). Kad ni to nije dalo ploda, onda su ih htjeli učiniti dijelom ‘troplemenoga naroda’. Svoj su jezik trebali napustiti u korist srpsko-hrvatskoga, hrvatsko-srpskoga, zapravo nekoga ‘zajedničkoga jezika’. Prijepori oko jugoslavenske ideje više su prikrivali nego otkrivali srž problema.

Ta se ideja iskazivala kroz dvije oprječne zamisli: hrvatsku težnju za integracijom Trojedne kraljevine, nadilaženjem kulturnih i političkih usitnjavanja i još snažniji otpor mađarskom i germanskom hegemonizmu. Tražila se potpora hrvatskom osamostaljivanju i drukčija orijentacija. S druge su strane bile srpske težnje iskazane već u Kneževini Srbiji, kroz ideje o politici širenja (na sve ‘srpske’ zemlje). Srbija se tada još nije bila do kraja oslobodila od višestoljetne podčinjenosti Osmanskom Carstvu. I do danas se ta dva oprječna razumijevanja jugoslavenstva nisu bitno promijenila. Možda je ta razlika izmicala i oku vanjskih sponzora, od početaka do danas. Globalnoj su strategiji te razlike bile nevažne, a Hrvatima su značile opstanak ili nestanak. Izgleda da i u naše vrijeme ‘hrvatski’ jugoslaveni to ne razumiju, ili ne žele razumjeti. Oni uporno navijaju protiv Hrvatske. Kao da ne mogu iz sebe istjerati duh Orjune.

Jugoslavenstvo i post-jugoslavenstvo

Nadmoćna većina Hrvata (u postotcima dobro iskazana u glasovanju na referendumu 1991.; za hrvatsku državu glasovalo je 93,24 % , a protiv je bilo 4,15 % birača) nije odustajala od toga da budu svoji na svome. Umjesto svih tih nametanja u miru, na kraju su ‘širitelji’ izabrali drukčija sredstva ‘prisajedinjenja dijelova Hrvatske’ u skladu s Garašaninovim nacrtom (Načertanijama). Došlo je vrijeme osvajačkoga rata, nasilja, okupacije dijelova Hrvatske, razaranja hrvatskih sela i gradova. Hrvati su se obranili i oslobodili. Kraj prošloga stoljeća konačno im je donio pobjedu, izbavljenje i slobodnu, demokratsku državu. Rat je ostavio mnoge rane i ožiljke.

Desetak je godina, nakon pada komunizma i pobjede u ratu, Hrvatska živjela u uvjerenju da se nikad više na njezinu tlu ne će probuditi petokolonaške, ‘priljubljivačke’ strasti. To su bile loše procjene. Nakon proglašenja ‘detuđmanizacije’, protuhrvatstvo se opet razmahalo. Na Istoku ništa nova: davno je pronađen univerzalni lijek protiv Hrvatske: svi su Hrvati ‘ustaše’, uključujući Plenkovića i njegovu vladu, svaka je hrvatska država – ‘ustaška država’. Ovih dana u srbijanskim se medijima iznosi da ‘ustaški mediji punom parom nastavljaju prljavu kampanju protiv Srbije’. Portal Index nazivaju ‘najgorim ustaškim portalom (!?, op. a.) u Hrvatskoj’. Automatski se uključuje ‘antifašistički’ alarm, koji se daleko čuje. Uz to ide i ponavljanje optužbe: u Jasenovcu je ubijeno više od milijun Srba.

Danas se i u nekim medijima u našoj zemlji šire valovi nesnošljivosti prema hrvatskoj državi. Sve je više projugoslavenskih sadržaja. Onda se pojavi naslov ‘Zbogom postjugoslavenstvu!’ Teško je zaobići pitanje: a što je s jugoslavenstvom, jesmo li i njemu rekli zbogom? Ne govorimo o državnoj strukturi i političkom jugoslavenstvu, nego o duhu protuhrvatstva koji je u srži svih bitnih jugoslavenskih zamisli. Jugoslavija je propala, ali nije propala skrivena dimenzija jugoslavenstva – velikosrpstvo, koje se i dalje zaklanja iza govora o zajedničkoj jugoslavenskoj baštini. To je Vukov nauk. Srpski svijet. S jedne strane imamo ‘zbogom postjugoslavenstvu’, a s druge dobro jutro ne samo medijskom jugoslavenstvu. Poticaji izvana i dalje su vrlo respektabilni.

Jugoslavija, Revolucija, Mržnja

JRM. Ako između tih slova ubacimo dva slova A, dobit ćemo pojam koji iskazuje njihovo zajedničko značenje – jaram. ‘Post-jugoslaveni’ danas tvrde da se ‘jedini smisao suvremene Hrvatske iscrpljuje u odbacivanju bilo kakvog jugoslavenskog nasljeđa i postjugoslavenskog konteksta’ (D. Markovina). A to je, kako piše, ‘ukorijenjeni refleks iz devedesetih’. Dakle, ‘jedini smisao’ hrvatske države vide u relaciji prema jugoslavenstvu. Međutim, nakon sloma 1990., zbog ratnih prilika u kojima se Hrvatska našla, komunističko jugoslavenstvo uopće nije u našoj zemlji adekvatno prikazano kao protudemokratski, totalitarni sustav vlasti. To znači da nije bilo ni primjerena odgovora, kakav su dale mnoge postkomunističke države.

A taj je represivni, protuhrvatski sustav trebalo bolje osvijetliti. Posljedice nisu nevažne. U jugoslavenskom je vremenu bilo dovoljno upitati što o ravnopravnosti, ili zapjevati Ustani, bane, da bi se otvarala vrata tamnice. Verbalni delikt, ‘delikt mišljenja’, mnoge je Hrvate odveo pred sud. Jugoslavenstvo je bilo najštićenija dimenzija Titova totalitarizma. Lustracija (u starim vremenima, obred čišćenja od grijeha) u Hrvatskoj nije došla na red. A već su se povećale nakupine novih grijeha projugoslavenske falange, iza koje se skriva Garašaninova doktrina.

Oživljuje govor mržnje kakvim su se služili Titovi ljudi, pripremajući dolazak ‘novoga svijeta’, nakon propasti kraljevine Karađorđevića. Pri stvaranju komunističke Jugoslavije na ruševinama države koja se 1918. (umjesto kraljevina Srbije i Crne Gore), prozvala Kraljevstvo SHS (i od onda promijenila bar sedam naziva), mržnja prema protivnicima te zamisli uzdignuta je na razinu ‘plemenita osjećaja i uzvišena ideala’. Bilo je to vrijeme Drugoga svjetskog rata. Na Staljinov poziv u šumu su krenuli i Titovi komunisti. Nakon pobjede Saveznika 1945. proglasili su Demokratsku Federativnu Jugoslaviju.

U Srebrenici nije bilo ustaša

Već je u listopadu 1942. progovorio duh onoga što slijedi: ‘jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas mržnja prema neprijatelju. Svaka sentimentalnost i kolebanje prema okupatorima i njihovim slugama – uvijek su se ljuto svetili. Mrziti ‘iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećajem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti’ (M. Đilas). (Mržnja, snažno negativno čuvstvo usmjereno prema nekoj osobi ili skupini, osobini ličnosti ili načinu ponašanja, koje se očituje u nesnošljivosti, neprijateljstvu, srdžbi, pa i progonu i maltretiranju objekta mržnje. Nesreća i neugoda koju doživljava objekt mržnje izvor je zadovoljstva za osobu koja mrzi, Hrv. enciklopedija)

Današnji komunistički jugoslaveni u Hrvatskoj pokazuju da ništa nisu zaboravili iz tih prvih lekcija Titovih ljudi, da nisu zaboravili temelj na kome se gradio ‘novi svijet’ (‘bratstva i jedinstva’ koje je svoje pravo lice pokazalo u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici … (u Srebrenici čak nije bilo ‘ustaša’). Ovladali su dijelom medija, a neke su posve podčinili svojim ciljevima – rejugoslavizaciji Hrvatske. Strani novac koji su u izobilju primali, dok su se Hrvati suočavali s teškim iskustvima u borbi za oslobođenje svojih okupiranih područja (1991. – 1995.), stvarao im je privid da su ‘izabrani’, da iza njih stoji moć ‘internacionale’ pa su se tako ponašali od prvih Sorosevih uplata do danas. Sve što se tiče nacije, identiteta i povijesti u njima izaziva otpor. Sebe razumiju kao glasonoše Jedine Istine i presuditelje, koji nastupaju u ime ‘neuništivoga’ komunističkoga jugoslavenstva. ‘Progresivna internacionala’ njihov je sigurni podupiratelj.

Mržnja kao temeljno čuvstvo

Mržnja prema hrvatskim separatistima, neovisno o tomu dolaze li s desna ili s lijeva, postala je pokretačkom silom te ‘ideologije’. To je nasljeđe oblikovano mržnjom prema ljudima koji nisu prihvaćali ideološku isključivost i teror ‘osloboditelja’. “Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemenit žar ideala za koje se boriš… Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrziti ga” (M. Đilas). Poslušali su ga, naučili osnovne lekcije, i u svijet donijeli otrovne plodove ‘jugoslavenskoga komunizma’.

Što je ostalo kad je, nakon gotovo pola stoljeća, ta vlast propala, a jugoslavenska država nestala? Najprije, ponovno razbuktana nesnošljivost prema onima koji su oglašeni glavnim krivcima za takav ishod. A to su bili Hrvati. Dodatni je problem u tomu što u emocionalnoj zbilji jugoslavena, Jugoslavija uopće nije propala. Za njih ona postoji iako je nema. (Jedan je feralovac, pravi svjetlonoša’, u svijet pustio i ovu rečenicu: ‘Tko može biti toliko glup da misli kako je Jugoslavija mrtva samo zato što ne postoji?’) Ljudi koji bi htjeli, bar na kratko, susresti tu utvaru, prelistat će feralovske Novosti SNV-a i izravno se susresti s tekstovima natopljenim vrlo destruktivnim emocijama prema ‘rušiteljima Jugoslavije’. Tamo se može susresti ‘duh nečega što postoji iako ga nema’ među realnim bićima i mržnju kao trajno stanje svijesti ljudi koji hrvatsku državu ne prihvaćaju.

Uznemirujuća pitanja

Plaćanje troškova Novosti je, izgleda, jedno, a govor o tom plaćanju drugo. Ako, dakle, danas pitate tko hrvatskim novcem plaća objavljivanje tekstova neprijateljski intoniranih prema Hrvatskoj, koje iz tjedna u tjedan objavljuje tjednik ovdašnje srpske nacionalne zajednice, naljutit ćete prvaka te zajednice i navesti ga na ‘prijetnju’ da, zbog toga ‘protusrpstva’, koje to pitanje implicira, kao narodni zastupnik, više uopće ne će dolaziti u Hrvatski sabor. Pitanje o naravi jedne promidžbe i njezina financiranja shvatio je kao ucrtavanje lošega znaka na čelo te zajednice. Nije razumljivo što je tako opako u pitanju o trošenju novca iz hrvatskoga državnoga proračuna!? O hrvatskom plaćanju vlastitoga potkopavanja?

Ako prvak srpske zajednice u RH, zbog toga pitanja, odluči ne dolaziti u Sabor, sigurno će oneraspoložiti onih ni dvjestotinjak birača koji su, od 314 Srba izišlih na izbore u Zagrebu 7. svibnja 2023., dali svoj glas baš tom zastupniku. (U Zagrebu je, prema zadnjem popisu, registrirano 12.034 Srba). Vođa SNV-a ovako je to prokomentirao: “Optuživati srpsku manjinu da radi protiv hrvatske države i to tolerirati ovdje, pred vama, gospodine potpredsjedniče Reiner, pred vama, kolege zastupnici iz kluba manjina, a da nitko nema potrebu reći da je to opasna rabota, to je sramota. Ne znam kad ću doći više u ovu dvoranu” (Hina, 3. 5. 2023.) ‘Optuživanje’ se sastojalo u pitanju o financiranju Novosti.

Nitko nije optuživao srpsku manjinu, nego se razgovaralo o Novostima i novcu. Ne znamo zašto se to pitanje ne bi smjelo postaviti i što je u njemu povezano s jednom etničkom zajednicom. Između kritičkoga ispitivanja hrvatske stvarnosti i fikcionalnih svjetova kojima pokušavaju razbuktati neprijateljstvo prema hrvatskoj državi, nema razumljive poveznice. (Ovdje ćemo dodati sažetu ilustraciju toga ‘modusa operandi’, rečenicom iz jedne knjige: “2. maja 1991. hteli su u Borovu Selu izvesiti šahovnicu. U selu, gde su dve-tri kuće hrvatske, izvesiti šahovnicu, simbol srama i užasa, bilo je ravno samoubistvu. I, Hrvati su izvršili samoubistvo…”, Snežana Šević, Putevi nezaborava. Autorica te knjige radi kao učiteljica u Hrvatskoj.)

Antihrvatizam

U temelju kritičkoga ispitivanja je potraga za istinom i želja da se poprave loše stvari, a u temeljima antihrvatizma je samo zla namjera (ne popraviti, nego uništiti hrvatsku državu). Feralovci koji pišu za Novosti ne pokazuju kritičnost, nego samo mržnju prema svakom hrvatstvu. Njihov je ideal jugoslavenska država ‘koja postoji iako je nema’, a Novosti njezin ‘legitimni zastupnik’. U tim halucinacijama nema razlike između postojećeg i nepostojećeg, fantazijski svijet zauzima mjesto realnoga svijeta. Pa neka za svoj novac i to objavljuju. Neka o svom trošku objavljuju što hoće, kad hoće i gdje hoće. Ali Novosti SNV-a plaća realna, postojeća država, članica UN-a. Ona, možda, ne bi trebala plaćati agitaciju protiv vlastitih, temeljnih interesa.

Dakle, s jedne je strane radost i ispunjenje dobrih želja (stvaranje hrvatske države), a s druge umišljaj da je to nesreća i sve najgore. Ta se, u zamišljaju oblikovana Hrvatska, ozloglašava tvrdnjama o nadvremenom ustaštvu, poretku koji nije vladao samo 1941. – 1945., nego je postalo oznakom za sva vremena koja se prišiva na svaku Hrvatsku, koja ne bi bila državnim sponama povezana sa Srbijom, pokorna i oslobođena vlastitoga identiteta u korist ‘zajedničkoga’. Opće su okolnosti i neproporcionalna srpska dominacija u jugoslavenskoj diplomaciji (i svim državnim službama, posebno u Udbi, JNA i miliciji) pogodovale širenju takva prikaza Hrvatske kakav je pripremala velikosrpska promidžba i hrvatski petokolonaši, ne samo u vrijeme komunističke Jugoslavije nego i poslije. A i danas to čine.

Ustaštvo koje šuti i grize

(Država koja plaća izdavanje Novosti plaća i objavu tvrdnja da nije nikakva država nego – dio obmane i kontinuirane farse: “ako je suditi po državi koja je ove godine preuzela predsjedavajuću rolu – dakle Hrvatskoj – Međunarodni savez za sjećanje na holokaust i kompletnu njegovu djelatnost najbolje je opisati kao čistu obmanu” (Novosti, 27. siječnja 2023.). Prosuđuju da “samo Hrvatima država funkcionira kao kontinuirana farsa” (13. siječnja 2023). “U višim upravljačkim etažama ne preferira se ustaštvo koje laje, za razliku od onoga koje šuti i grize. U tome smislu i marka s likom Gojka Šuška u manjoj mjeri pronosi laž o hrvatskoj prošlosti, a u većoj istinu o hrvatskoj sadašnjosti. Ako nas portret Gojka Šuška na poštanskoj marki podsjeća na mračna vremena, to je zato što ona upravo traju” (Novosti, 5. svibnja 2023.).

Postoje i mišljenja da su ‘postjugoslavenske države’ počele svoju prošlost interpretirati ‘na antijugoslavenski način’ (D. Jović). Svoju prošlost? Ovdje ćemo samo spomenuti da se u ispravi kneza Trpimira, prvi put godine 852. spominje knez u Primorskoj Hrvatskoj kao vladar Hrvata. A što bi uopće mogla biti Jugoslavija u odnosu na više od tisuću godina hrvatske prošlosti, od prvih sačuvanih zapisa o hrvatskoj vlasti? Je li i ova bilješka ‘antijugoslavenski način’ interpretiranja prošlosti, ako u njoj ne spomenemo i AVNOJ? Što je AVNOJ za sobom ostavio?

Jugoslavenska uzornost i uspješnost

“Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992., dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih “južnoslavenskih plemena” i svojih “bratskih naroda i narodnosti”. Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina – zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo” (Mirjana Kasapović, Zbogom postjugoslavenstvu!, 2023.)

Autorica iznosi da političari, novinari, ali i znanstvenici nerijetko tvrde da u SFRJ nije bio uspostavljen totalitarni, nego autoritarni politički poredak, međutim, razgovjetno prikazuje, služeći se standardnim politološkim definicijama, da je Titova Jugoslavija bila totalitarna država. Uz naslov članka M. Kasapović mogli bismo dodati usputni upit s početka ovoga teksta: a kad smo se pozdravili s jugoslavenstvom? ‘Postjugoslavenstvo’, kako se čini, ne sadrži u sebi uvid u ono što, zapravo, ‘jugoslavenstvo’ znači, pa bi usmjerenje pozornosti na ‘novo’ jugoslavenstvo moglo prikriti život ‘staroga’ i stvarnoga jugoslavenstva koje se zavuklo u mnoge institucije hrvatske države i ne pokazuje strah od eutanazije.

Dokazi kojima ne treba mišljenje

M. Kasapović je napisala prikaz nefikcionalne Jugoslavije, koji su nejugoslaveni primili s odobravanjem, a protivna strana traži svoje argumente protiv iznesenih postavki u izmišljenoj stvarnosti. Za ilustraciju negativnih mišljenja spomenut ćemo kritički pristup čovjeka koji sebi pripisuje znatan ‘mletački sentiment’. Objavio je tekst “Senidah ili što ne razumije profesorica Kasapović”. Zastupa postavku da pjevačica Senidah ‘koja u hrvatskom medijskom i javnom prostoru praktički ne postoji’ pokazuje ‘da postjugoslavija postoji, da je živa, aktivna i prilično integrirana’. Ta nova, ‘treš-jugoslavija nastala je onkraj akademske zajednice, onkraj medija, onkraj institucija, onkraj dominantne srednje generacije i srednje klase’. Tako piše.

Senidah je, kaže, crnogorska Slovenka, ‘koja pjeva na srpskom, a muzika joj zvuči, eto, malo muslimanski’. Tomu dodaje da mnogi mladi ljudi (u ‘postjugoslaviji’) slušaju njezinu glazbu što je, kako se čini piscu kritike, dokaz o postojanju ‘postjugoslavije’. Pitanje je li Jugoslavija bila ‘neuspješna, totalitarna ili autoritarna, tamnica naroda ili tisućljetni san’, ‘uopće ga ne zanima’. Jer, Bože moj, to je stvar mišljenja, a mišljenje, kako je kritičar nejugoslavenskih gledišta uvidio, ‘ima svatko’. Izabrao je pristup, u kom se ne će koristiti onim ‘što ima svatko’. On ide drukčijim stazama, a ne stazama mišljenja. Senidah je njegov argument o postojanju ‘postjugoslavije’. Stoga ne će koristiti informacija da je predjugoslavenski ‘prostor’ zacrtan već u Nacrtu (Načertanie) srbijanskoga ministra I. Garašanina iz 1844. kao oblik obnavljanja ‘Dušanova carstva’. Svakako treba spomenuti da je to vrijeme svršetka petstoljetne srpske podčinjenosti Osmanskom Carstvu (1389. – 1878.). Tada je ‘nastala’ postosmanska Srbija.

Etničko čišćenje i ‘narodni neprijatelj’

Nakon tisućljetnoga života u srednjoeuropskom okružju, u kome su proživjeli svoju poznatu povijest, Hrvati su bili usmjereni prema drukčijoj kulturološkoj i političkoj stvarnosti. Nakon Beča i Budimpešte u njihov je život doplovilo treće slovo B. Komentirajući loš govor o Jugoslaviji, srditi jugoslaveni ispuštaju mnoge neprijeporne činjenice iz svoje slike o Titovoj državi. ‘Zaboravili’ su čak i masovna etnička čišćenja pripadnika njemačke nacionalne manjine u Vojvodini i Slavoniji, nakon 1945. Protjerano je oko pola milijuna ljudi. Zaboravili su i na talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata, prema kojoj je Titova država primjenjivala mnoge mjere odmazde.

Kad je završila nasilne obračune s ratnim neprijateljima i njihovim “slugama”, piše M. Kasapović, okrenula se stvarnim i izmišljenim političkim neprijateljima nove vlasti – klerofašistima, ibeovcima, hebrangovcima, đilasovcima, rankovićevcima, anarholiberalima, praksisovcima, šezdesetosmašima, maspokovcima, unitaristima, separatistima, islamistima dr. – prisilno ih deportirajući na otoke s neljudskim uvjetima života, osuđujući ih na višegodišnje zatvorske kazne, proganjajući njih i njihove obitelji, izopćujući ih iz javnoga života. Tajne službe jugoslavenske države ubile su desetke političkih emigranata u atentatima i drugima terorističkim metodama. Proklamirano je ‘istrebljenje’ ratnih i političkih neprijatelja…”

Totalitarni politički režim

M. Kasapović piše da je “bio uspostavljen totalitarni politički režim zato što je Savez komunista Jugoslavije (SKJ) bio jedina politička partija, marksizam je bio službena državna ideologija koja se naučavala u školama, a režim je često, organizirano i sustavno mobilizirao mase kako bi mu izrazile potporu i tako ga legitimirale. U odnosu prema ostalima istočnoeuropskim komunističkim državama, Jugoslavija je imala još jedno autokratsko obilježje: proglašenjem Josipa Broza Tita doživotnim predsjednikom države pretvorena je u ustavnu “republikansku monarhiju” s vrlo jakim kultom ličnosti.

Tisuće ulica, avenija, trgova, zavoda, tvornica, škola, nosilo je Titovo ime, u svakoj je republici i autonomnoj pokrajini jedan grad nazvan po njemu (Titograd, Titova Korenica, Titove Užice, Titov Veles, Titov Drvar, Titovo Velenje, Titova Mitrovica, Titov Vrbas), po zemlji su bile posijane nebrojene njegove biste i spomenici, njegovi su govori i hagiografije o njemu tiskani u višemilijunskim nakladama i besplatno dijeljeni partijskim komitetima, tvornicama, školama”.

Nesvrstani, društvo Bokasse, Mobutua, Amina, Gadafija…

Jugoslavija je bila i u ‘slavnom’ društvu država koje su sudjelovale u ‘pokretu nesvrstanih’ – “skupine nerazvijenijih, siromašnih i autokratskih država, među kojima su bile i neke od najgorih diktatura i diktatora u povijesti koji su vlastito stanovništvo podvrgavali neviđenoj represiji i teroru, poput srednjoafričkoga “cara” Bokasse, zairskoga političkog monstruma Mobutua, ugandskoga zločinca Idija Amina ili džamahirijskoga pukovnika Gadafija.”

M. Kasapović u svom tekstu nije prešutjela ‘Bleiburg’, “više desetaka tisuća hrvatskih, slovenskih i drugih ratnih zarobljenika i civila u Sloveniji i Austriji nakon formalnoga svršetka rata 1945.”, koje su pobile Titove vojne snage. “O tome se u historiografiji i politici nije govorilo sve do raspada države, kako zato što je država skrivala i brisala tragove svojih zločina, tako i zato što je zastrašivanjem prinudila milijune stanovnika na šutnju – na život u svojevrsnoj shizofreniji u kojoj nisu mogli zaboraviti prošlost, a nisu je se smjeli sjećati.”

Jugoslaviziranje Gologa otoka

Argumenti koje je iznijela M. Kasapović, jako su uznemirili zastupnike jugoslavenstva i u akademskoj zajednici. Jedan od njih (D. Markovina) tvrdi da su sve ‘zemlje nastale raspadom Jugoslavije, temeljito obilježene jugoslavenskim nasljeđem i ne bi postojale bez Jugoslavije’. (Slijedeći njegovu logiku, tkogod bi mogao reći: zemlje nastale raspadom Osmanskoga Carstva temeljito su obilježene osmanskim nasljeđem i ne bi postojale bez Osmanskoga Carstva. Srbija je pod Osmanskim Carstvom bila nekoliko stoljeća, a Hrvatska u Jugoslaviji 72 godine.) Kritičareva postavka, možda, nije najbolje promišljena. Zemlje koje spominje nisu postale nastankom Jugoslavije, niti su nestale njezinim raspadom. Te su zemlje postojale i prije Jugoslavije, pa njenim raspadom niti postaju niti nestaju, nego su svoj državnopravni ustroj i status prilagodile promijenjenim političkim okolnostima.

Isti kritičar navodi da ‘izuzev mreže autocesta i sveučilišnih kampusa, barem 90% infrastrukture koju koristimo’ datira iz jugoslavenskoga perioda. Što je Jugoslavija baštinila od drugih, a što je njezin prinos? Tko bi sve to nabrojio, ali među prinose iz komunističkoga jugoslavenskoga razdoblja treba spomenuti da je osim općecivilizacijskih prinosa, infrastrukturom opremila i Goli otok, na kome su do 1949. samo ovce pasle. Kaže da je nepristojno, uz sve mane koje je ta država imala, ne spomenuti njezine pozitivne strane. Uzor za takav uravnotežen pristup mogao bi im poslužiti upravo odnos jugoslavena prema Hrvatskoj. Oni uvijek uz kritičke prosudbe na račun Hrvatske iznesu i mnoge primjere dobrih stvari?

Novosti i feralovci

Spomenuli smo da je glavni Feralov jugoslaven, koji sad zarađuje u Novostima SNV-a, u jednoj svojoj knjizi napisao da YU nije mrtva. Pita se tko ‘može biti toliko glup da misli kako je Jugoslavija mrtva samo zato što ne postoji?’ U njegovu svijetu, činjenica da Yu ne postoji može navesti samo glupa čovjeka na pomisao da je mrtva. Njegova mu vjera ne dopušta povjerovati da je mrtva, iako je nema. Zaboravio je čak i dijalektički materijalizam, abecedu komunističke ideologije. Glupani, kako kaže, ne razumiju njegov svjetonazor. Vjerojatno je u tomu ključ zagonetke o vezama Ferala i Novosti. Vjera da postoji nešto čega nema, povezuje stvarnoga političara, koji upravlja Novostima SNV-a, s prinosima Feralovih i drugih novinara? Njihova im vjera ne dopušta pomisliti da je Jugoslavija mrtva samo zato što ne postoji.

Spaja ih zagovor nepostojeće, ali ‘žive jugoslavije’ i postojeće, ali u ‘feralovskoj’ svijesti ne-žive hrvatske države? Ne znamo hoće li pitanje o novcu iz hrvatskoga državnoga proračuna za feralovske Novosti učvrstiti zastupnika srpske etničke zajednice u Hrvatskoj da više ne dolazi u Sabor. Ako kritičnost prema Hrvatskoj dolazi iz emocionalnih i fantazijskih sfera odanosti drugoj državi i njezinim ‘vrijednostima’, a ne iz sagledavanja stvarnosti koju bi kritička opservacija mogla unaprijediti, onda nikakvi racionalni argumenti protiv opisane stvarnosti ne će pomoći. Sigurno je i to da ne će uspjeti ni novi pokušaji ‘priljubljivanja’ Hrvatske istočnom svijetu, odnosno nova jugoslovizacija (srbizacija).

Ivan Bekavac

hkv.hr / Hrvatsko nebo