Nataša Božinović: Poštena inteligencija

Lokalna splitska novina doslovce terorizira građane s golemom količinom strasne ljubavi spram Jugoslavije i njena glavnoga grada Beograda. Urednici su u svakome trenutku za Ju-dom spremni izdati ideju hrvatske države.  Doslovce su shvatili riječi pjesme: druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo. Neki nisu imali ni desetljeće života kada je diktator umro, neki se nisu ni rodili, ali svejedno: I poslije Tita Tito. Kult ličnosti i dalje je tu i ništa mu od strane moderne i neovisne Hrvatske ne stoji na putu. Pače je put i dalje posut karanfilima, a onima koji se odluče alternativnim putem, trnjem. Umjesto: trnjem do zvijezda, vrijedi: karanfilima do zvijezda(petokraki). Samo je potreban jedan klik u društvenoj svijesti da ljubav spram diktatora i petokrake znači intelektualnu limitiranost, a ne društveno potrebnu vrijednost. Za sada klik izgleda vjerojatan poput čarobnog štapića.

Kada na dan diktatorove smrti u SD pročitate naslov „Nikad Poljud nije plakao kao tog dana, zagrljeni igrači Hajduka i Zvezde…“, znate da je zaista potreban čarobni štapić da bi od jadnička koji je to napisao  stvorili ponosnog čovjeka. Kada s druge strane, one medijski i općenito, posute trnjem, one koja bi trebala stvoriti atmosferu da se dogodi taj klik, čujete moćno i često isključivo rješenje: lustracija, onda i čarobni štapić izgleda stvarniji. Zašto? Kako ćete lustrirati Slobodankin pomladak i ostalu Titovu balavurdiju, a čija su djeca već odrasli ljudi i imaju veće privilegije negoli djeca branitelja? Nažalost, u većini slučajeva i ta su djeca odgojem umno limitirana kultom ličnosti koji je neodvojiv od kulta Srboslavije. Nedavno su za dan Vukovara u splitskoj O.Š.  palili svijeće u spomen na žrtve.  Jedan je učenik, rođen oko 2010., komentirao: „Ništa to! Koliko bi  tek svijeća bilo potrebno za Jasenovac.“??? Ta se rečenica, da bude jasno, ne brine za jasenovačke žrtve, ta rečenica ima samo jedan monstruozni cilj: izbrisati sjećanje na hrvatske žrtve.  Može li se lustrirati to dijete? I ono malo starije dijete koje je  ubačeno u, recimo u SD,  da kult širi dalje, da ušutkuje i isključuje one koji misle drukčije. Čast onima koji se odcijepe od  limitiranosti takvoga odgoja i obrazovanja, pa se nekim čudom okrenu hrvatskim vrijednostima, ali takve ne poznam. Tragedija je što takav odgoj ne dolazi samo iz indoktrinirane obitelji, nego i iz hrvatskog sustava obrazovanja. Usput im je tako indoktriniranima, zagarantiran društveni i nerijetko karijerni uspjeh. Tko bi se takve isplative ideologije odrekao? Prosvjetljenje se stoga čini teško mogućim.  Ukoliko se i dogodi, zasluga je  u najvećoj mjeri supružnika, a ne postojećih prosrbijanskih institucija  i medija kakva je Slobodanka. Šanse su veće da se dogodi suprotno. Da bi Tomašević bio ono što danas jest, otac branitelj sigurno nije imao utjecaj. Po svemu sudeći, bila je to njegova bračna drugarica. Gradonačelnik Puljak je navodno bio vjernik i domoljub, dok mu drugarica nije objasnila kako se postaje napridan. Sretno osvešten, Puljak je odbacio halje fizičara, te krenuo širiti bezbožnu i anacionalnu vijest u narodu. Točnije u vrtićima i osnovnim školama. Fred je Matić bio Rambo. Sređivao je srbijanske tenkove dok nije postao europska pussy. Je li i za to zaslužna žena ili je uvijek bio pussy, moguće je. Najstvarnije je, kod sve trojice, ono što je vidljivo na prvu: pussy na kvadrat.

Osim slavljenja Tita u SD, u paketu, naravno ide i slavljenje Srboslavije. Naslovi će vam doslovce istisnuti svaku povezanost Dalmacije s ostatkom Hrvatske, pa i Europe i svijeta. A onu nikad prežaljenu vezu s Bg-om i Balkanom, ispjevati u  versima zajedničkoga jezika.  Forsira se polupismenost koja nema veze sa splitskim dijalektom. Jednostavno u SD, tzv. zajednički jezik znači jezik oslobođen od standarda hrvatskoga jezika i promovira se u svim oblicima novinarskih djela. Približiti ga srbijanskome kroz novopečeni dijalekt, zapravo nepismenost, ima dvostruki učinak: zaglupljivanje i posrbljivanje. Što očekivati od lokalne tiskovine, kad ni javna TV neće odoljeti Baniji, aprilima, sedmicama, tužiocima, uslovima…., jednostavno, naprosto više ne postoji.

„SD se prodavala više u Beogradu krajem osamdesetih, negoli u Zagrebu“, zavrištati će podnaslov tiskane verzije intervjua s jednim od menadžera Slobodanke toga doba. Da takvo što kažete  većini hrvatskoga naroda  zvučalo bi teškom manom, ali,  da bude jasno; u ovoj novini se prezentira kao vrlina.  Beograd je kako i danas, tako i prije u SFRJ, bio utvrda srbijansko hegemonističkih aspiracija i ako je tamo SD više čitana negoli u Hrvatskoj, možete samo zamisliti koliko je pogodovala agresorskoj predratnoj politici Slobodana Miloševića.

Mnogo je zajedničkih vrijednosti Slobodanke i pokojnoga Slobodana, od samoga imena pa dalje. Dotakla sam ih se u niz tekstova i nisu to neke šifre koje treba odgonetati, ali ih valja ponoviti jer ih golema većina novinara Slobodne, ponavlja neumorno. Evo nekoliko poanti njihova aktivizma: Tito: pozitivac – Tuđman: negativac, Tito: duhoviti frajer-Tuđman: dosadno ozbiljan, Titovo NE Staljinu-Tuđmanova izdaja Vukovara, Titov velebni pogreb- Tuđmanu nitko nije došao, Jovanka Broz: heroina-Julien Bušić: teroristica, Smoje: veliki književnik- Bogdan Radica: nepoznat široj javnosti, partizani: istinski borci-branitelji: pijandure i lopovi, Đoković: najveći sportaš – Modrić: govno maleno, obitelj Zec: žrtva – hrvatska žrtva: nepoznata, Zvijezda petokraka: poželjna – hrvatski grb: ako se baš mora, Beograd glavni grad- Zagreb bad guy…. Mogla bih nabrajati do sutra i nažalost ovo nije samo specifičnost lokalne splitske novine nego i svih ostalih srednjestrujaških medija.

Nikako se pored prosipanja navedenih bisera, a koji se u većini podudaraju sa  vrijednostima i apetitima beogradske politike, ne mogu ustoličiti hrvatske vrijednosti. O kojoj god temi da se radi, što god  se analizira, ništa ne može proći bez ideologije kakva je vladala i u Titovoj SFRJ. Danas je malo obogaćena raznim drugim novo stvorenim ideologijama i pokretima koji u sebi  uvijek imaju dozu agresije sklonu smaknućima. Ne događa se još fizičko smaknuće, ali se ljudi canceluju i onemogućuju u svojim karijerama vrlo moćnim alatima neo-demokracije koja sve više nalikuje totalitarnome društvu. Ruše se spomenici, mijenjaju se klasici…, zabranjuju filmovi, optužuju književnici…

Vođeni ideološki, nikakav društveni problem se ne može stručno promatrati i donijeti zaključak koji bi bio na građansku korist.  U gomili članaka i člančića koji veličaju svaki povijesni kutak dvije bivše Jugoslavije i svaki kutak zamamnih regionalnih posvuduša,  uz sezonske tekstove koji tjeraju turiste s morskim psima na plažama i visokim cijenama u kafićima, nađe se  i „istraživačkih“ o ilegalnim vilama i mutnim poslovima, obično hadezeovskih šerifa ili,  njihovih kršnih sinova gdje jabuka ne pada daleko od stabla. Nažalost, u ovome zadnjem ima i istine. Upravo sinergija gomile laži i trunke istine rezultira trajnom blokadom cjelokupne istine u svim društvenim sferama. Bilo da se radi o Jasenovcu, udžbenicima povijesti, sudbini pozdrava ZDS, kompetenciji u bilo kojem poslu, pobjeđuje gomila laži. Trunka istine služi kao sredstvo za ostvarivanje cilja, a konačni je cilj pobjeda na izborima i nametanje gomile laži kao sustava vrijednosti. Lijeva klika u takvoj konstelaciji lažnih vrijednosti pliva spretno poput ribe u moru. Desna se bacaka u plićaku trgajući golemo kolo istine na stotine neupotrebljivih djelića.

Ekipa Puljak i Tomašević primjer je kako se osvaja vlast slijedeći obrazac spretnog plivanja u laži. Ovim progresivnim građanima, ukratko; malograđanima, trunčica istine služi tek toliko da se fake imidž poštenjaka održi u narodu. Nekako mi MOST djeluje  kao njihova desna braća, samo bez podrške medija. Osim zajednički siromašnog programskoga cilja – srušiti mrski HDZ, imaju sličan fake, populistički, samoprozvano poštenjački, pokatkad i balkanoidno agresivni, ukratko: Šprajcovski stil.    Uz iskreni dodatak  antiurbanoga, pomalo  seljoberskog,  MOST nema šanse da ih malograđanski mediji ubace u isti omot poštene inteligencije.   Koliko god se trudili slijediti korak; biti gradski, visoki, zgodni u kariranim odijelima, te na koncu konca  zatočiti ideologiju u zlaćanom kipu Brucea Leea, ovi s kojima žele koalirati, kad tad će im svoju tutnuti. Samo želim upozoriti časne poštenjačine iz MOSTA, da malograđanima ne okreću leđa.

Za primijetiti je da ‘malograđani’ sve više ističu nacionalne političke apetite, ne ograničavaju se lokalnim razinama. Čini mi se, zbog poštenja, ne ograničavaju se ni propisima kod uhljebljivanja. Čemu komplicirati, držati se propisa…. Propisi vrijede samo za lopove. A lopovi su svi na koje novokomponirana poštena inteligencija, upre prstom. Suvisla argumentacija prilikom prokazivanja sasvim je suvišna. Po onoj Titovoj; poštena inteligencija se argumenata, dokaza i na kraju propisa, ne mora držati k’o pijan plota.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo