Lendin savjetnik kaže da je Križančevo Selo pokušaj da se “iz ničega napravi neka priča“, a presuđeni zločin u “Crnoj kući“ nekoliko šamara!

Kako se epilog suđenja počiniteljima ratnog zločina u Križančevom Selu bliži kraju, jer su ostale još završne riječi prije izricanja prvostupanjske presude u tom predmetu, mediji prenose kako se vrši strahovit pritisak na rad postupajućeg tužitelja Ivana Matešića. Upravo to je ključni razlog zašto se počelo sa sumnjičenjima i pritiscima na njega te je prije nekoliko dana podnijeta prijava Uredu disciplinskog tužitelja koji je etnički očišćen od utjecaja Hrvata i važna ekspozitura u sklopu rada paraslužbi s ciljem miniranja ovog pravosudnog procesa.

Prethodnih dana buru u javnosti proizvelo je i gostovanje novoimenovane ministrice u Vladi FBiH Sanje Vlaisavljević u studiju N1, gdje su se njene riječi na vrlo tendenciozan i krajnje ostrašćen način željele prikazati ljubopitljivo prema osuđenim ratnim zločincima iako je ministrica biranim riječima iznijela svoj stav o tom vrlo osjetljivom pitanju. Kao što je i sama rekla, važno je o tom pitanju razgovarati, ne možemo se praviti da ono ne postoji te da je kao takvo socijalna pojava o kojoj će se morati odrediti i institucije i društvo u cjelini. Kao takvo, to pitanje će biti realna pojava kod sva tri naroda u BiH. Ljudi koji su osuđeni i koji su izdržali svoje kazne, očekivano će se vratiti u društveni život i biti dio zajednice kojoj pripadaju. Očekivano će se susretati i s političkim i s drugim javnim osobama.

Uslijedile su i reakcije Udruženja te drugih bošnjačkih javnih i političkih dužnosnika;

Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Udruženje građana žrtava rata ’92-95′ “16. april Ahmići” uputilo je otvoreno pismo ministrici kulture i sporta FBiH Sanji Vlaisavljević u kojem je pozivaju da podnese ostavku na tu funkciju. Ranije su u ime Udruženja porodica poginulih i nestalih Han Ploča – Kiseljak, (Grahovci, Tulica, Han Ploča i Radanovići) reagirali na “relativiziranje masovnih zločina i pokušaj rehabilitacije počinitelja ratnih zločina“ nad Bošnjacima Srednje Bosne.

Također je i Ured potpredsjednika FBiH Refika Lende reagirao na izjave ministrice Sanje Vlaisavljević s porukom kako je “za civilizirani i demokratski svijet, Kordić bio i ostao isto ono što su i njegovi ideolozi bili nakon procesa u Nürnbergu – ratni zločinac!“ Iako ministrica u svom nastupu i u svojim izjavama uopće nije govorila o imenima ljudi, uzimala je sebe za primjer upućujući kako je važno govoriti o tome, otvoriti raspravu na tu temu.

“Veličanje ratnog zločinca HDZ-u i Draganu Čoviću ne ide na čast. Sigurno nije dobro ni da bilo koja stranka, ni predsjednik bilo koje stranke dočekuju ljude koji su od zvaničnog suda proglašeni krivim za ratne zločine bez obzira iz kojeg naroda oni dolaze“, kazao je još 2014. godine tadašnji načelnik Općine Vitez Advan Akeljić, sada predsjednik Općinske organizacije SDA Vitez i savjetnik u Uredu potpredsjednice FBiH Melike Mahmutbegović, a sada Refika Lende.

Kada ljudi iz političkog života glasno govore o stradalima u ratu, žrtvama iz prethodnog rata, obiteljima stradalih i to na takav način da raspiruju najniže strasti kod svojih sunarodnjaka, onda možemo govoriti o instrumentalizaciji žrtve u političke svrhe. Jasno je onda da su takve namjere usmjerene na ostvarenje prvenstveno političkih ciljeva, a ne zaštita ili humaniziranje pitanja žrtve s ciljem ostvarenja njene moralne satisfakcije. Kada to rade na način pozivajući pravosudne organe da gone počinitelje tih kaznenih dijela iz reda drugog naroda kojemu ne pripadaju, pod krinkom borbe za istinu kao pretpostavke za normalizaciju odnosa i uspostavu suživota, tada govore o obračunu s počiniteljima najtežih zločina protiv čovječnosti. Tada domaći pravosudni organi dobro rade i pozivaju ih da pojačaju svoje aktivnosti. Kada ti isti pravosudni organi pokažu interes ući i baviti se tim istim pitanjima ali u „njihovom dvorištu“ tada imaju političke instrukcije, tada progone gazije i nastoje izjednačiti žrtvu i agresora. Tada su dvostruki aršini prihvatljivi i kod komentiranja pravosnažnih sudskih presuda za ratni zločin kao neprihvatljiv rad pravosudnih institucija, pa i do te mjere kako zločinci sude pravednicima. Oni koji stradanja svoga naroda od ARBiH nazovu ratnim zločinom su usudni prokletnici, jer samo su pripadnici ARBiH moralni pravednici jer je njihova borba bila “sveti rat“ i tada je sve dopušteno.

Međutim, prvorazredni skandal je kada to napravi Sanja Vlaisavljević, federalna ministrica, kada to čini netko iz plejade bošnjačkih političkih i javnih dužnosnika onda je to dozvoljeno i u takvom ponašanju nema ništa prijeporno, nema posla ni za pravosudne organe iako su pozivani da postupaju prema drugima zbog negiranja zločina, slavljenja ratnih zločinaca ili relativiziranja ratnog zločina.

Svjedočili smo vrlo oštroj reakciji iz Ureda potpredsjednika FBiH Refika Lende na gostovanje ministrice Vlaisavljević, pritom pozivajući Visokog predstavnika da reagira u njenom slučaju. Križančevo Selo u Vitezu i strašan zločin koji je tamo počinjen s 64 stradale žrtve, kao i niz drugih zločina u Lašvanskoj dolini nikada nisu dobili konačan sudski pravorijek gotovo 30 godina poslije okončanja sukoba. Tek rijetki slučajevi, kao onaj s “Crnom Kućom“ u Kruščici kod Viteza su dobili sudski pravorijek.

No, kako je o Križančevom selu i Crnoj kući u Kruščici govorio Advan Akeljić, savjetnik potpredsjednika FBiH Refika Lende, predsjednik OOSDA Vitez te bivši načelnik te općine na Okruglom stolu “Križančevo Selo“ održanom 20.12.2020. godine u svojim zaključnim razmatranjima na kraju tribine?

Prema onome što je podpredsjednik FBiH, Refik Lendo u svom javnom istupu kao reakciju na gostovanje Sanje Vlaisavljević na N1 kazao, po svemu sudeći autorizirao je njegov savjetnik Akeljić jer po svemu podsjeća na ono što je on rekao na tom Okruglom stolu;

“… mi moramo ustrajati, kao narod koji je ovdje doživio genocid, koji se branio od agresora na pričanju istine. Moramo se obraniti od ovih nakana da se poistovjeti uloga Armije BiH i njenih učesnika s udruženim zločinačkim poduhvatom. Svjesni smo mi svih pritisaka i medijske pompe i hajke s namjerom da se izvrši pritisak na pravosuđe da se iz ničega napravi neka priča da pripadnici ARBiH budu osuđeni. Mi znamo da ovdje ima određen broj ljudi koji su dio procesa za Križančevo Selo. Svaki drugi naslov za Križančevo Selo je “nitko nije kažnjen“, “nitko nije odgovarao“, dakle priziva se neka odgovornost i potreba da se netko osudi jer će to tobože biti nečija moralna satisfakcija…“

Za savjetnika potpredsjednika FBiH “Slučaj Križančevo Selo“ je pokušaj da se “iz ničega napravi neka priča“. Za njega je ništa iz čega se pravi neka priča slučaj u kojemu je život izgubilo 64 osobe, među kojima je 30-tak ljudi odvedeno u pravcu Zenice i tek posredstvom Crvenog križa 39 dana poslije zločina razmijenjeni posmrtni ostatci stradalih, brutalno unakaženi, zatučeni, polupanih glava i bez očiju… )

Za savjetnika su sporna i medijska traženja da se počinitelji kazne, da se stavi točka na “i“ te da taj slučaj nakon 30 godina napokon dobije sudski epilog. Kao da žrtve u Križančevom Selu ne zaslužuju procesuiranje odgovornih, a obitelji ožalošćenih ne zaslužuju satisfakciju jer će se napokon utvrditi tko su odgovorni za taj zločin. Prema Akeljiću moralna satisfakcija ljudi pogođenih tom tragedijom je tobožnja. Prema istraživanju profesora Muniba Kajmovića broj stradalih Bošnjaka u Vitezu je 393, dok je broj stradalih Hrvata u Vitezu prema službenim informacijama 653. Kako je u tom omjeru egzaktnih podataka moguće dokazati genocidne namjere Hrvata u Vitezu, politiku udruženog zločinačkog poduhvata ili namjere o velikodržavnim projektima. Presude suda u Haagu su takve kakve jesu, mnogi Hrvati su odgovarali za ono što se u Vitezu događalo, međutim imaju li Hrvati pravo na satisfakciju za svojih 653 žrtve u Vitezu?

“…iskoristiti ću priliku da napomenem, da mi imamo već, na žalost četiri drugostepeno osuđena, koja leže na izdržavanju kazne za eventualni zločin u “Crnoj kući“, ja se iskreno nadam da će Ustavni sud i ostale pravosudne instance uzeti sebi za obvezu da izuče predmete i da odluče u interesu pravde i istine. Mi nimalo ne sumnjamo da je istina i pravda na strani naših pripadnika. Zatočenici koji su bili u Crnoj kući i dalje su živi i danas su sa svojim porodicama, 27 godina presuđenih za šamar ili što već je jasna namjera što se s time želi postići…“

Izrečene kazne za zločine koje je počinila ARBiH i koji su dokazani i pred domaćim sudovima presuđeni, prema savjetniku Akeljiću su za žalovanja. Presuđeni ratni zločin koji je potvrđen drugostupanjskom odlukom suda i za koji je izrečeno ukupno 27 godina zatvora za četiri pripadnika ARBiH za Akeljića je eventualni zločin. Ljudi koji su bili u Crnoj kući su, priznaje Akeljić zatočenici, ali to nije logor jer je po njemu samo HVO imao logore. Zatočenici su i “dalje živi, sa svojim su obiteljima, presuđeni za šamar ili dva, jasna je namjera što se želi postići“. Nisu li ove Akeljićeve riječi relativizacija ratnog zločina ili njegovo negiranje. Zbog čega se na ovaj način preispituje presuđeni ratni zločin i to u drugom stupnju. Akeljić preispituje namjere pravosudni organa te na taj način utječe na viktimizaciju žrtve, koja bi se trebala osjećati krivom zbog “šamara ili dva“ koja je dobila, a u konačnici krivom jer su odgovorni kažnjeni.

Nisu li ovo dvostruki aršini, nije li ovo politika koja upire prstom u tuđe dvorište, a u svom dvorištu i relativizira i negira i preispituje. Ako je to put prema suživotu i toleranciji na koju se pozivaju po principu moja žrtva je žrtva, a tuđa žrtva je eventualna žrtva, to nije put ka iskrenim nastojanjima, a prema svemu sudeći to nije ni namjera. Zašto Udruga “16. April“ iz Viteza nije reagirala na ova izlaganja?

večernji.ba / Hrvatsko nebo