Tomislav Karamarko/Europska prsa poplavila od busanja, ali nikako izreći ime zločinca Tita…
Vrijeme:1 min, 12 sec
Ovo su dani kada se na jedan poseban način sjetim svog pokojnog oca Martina. Dani su bleiburških sjećanja i emocija.
Sjedim pored njega i slušam tog blagog i emotivnog čovjeka dok ponovno proživljava scene svog križnog puta i logora u Beogradu. Božja providnost spasila ga je od streljačkog stroja u bleiburškoj šumi.
Koliko puta sam tužan i ogorčen pokušavao vizualizirati kako iz četveroreda izvlače njegove prijatelje i noževima dovršavaju njihove živote. Šaka kukuruza, dnevni obrok. A on je i to znao podijeliti sa svojim bratom i suborcima. A kad bi izmučeni i gladni krenuli ka Dravi utažiti žeđ, zagrmili su mitraljezi.
A imao je samo 23 godine… I preživio je. Ali stotine tisuća nisu. Skončavali su u bezbrojnim jamama od Triglava pa do Vardara.
A danas živimo u državi u kojoj vladajuća elita nije sposobna reći da je nad hrvatskim narodom 1945. počinjen genocid. Nije sposobna obraniti te nevine žrtve od ponovljenog ubijanja, neimenovanjem krivaca i počinitelja tog magnum crimena. Europska prsa poplavila od busanja, ali nikako izreći ime zločinca Tita…
No sve to što rade nije vrijedno stare, vojničke čizme nekog bleiburškog mucenika.
Sjetimo se te mladosti, zarobljenih vojnika, civila, žena, djece…
Reče jedan od satrapa – oni su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela.
Budimo ponosni na njih kao što sam ja ponosan na svog oca. Sjetimo ih se u našim molitvama. Bog ponekad i krivim crtama piše ravno. Vjerujem u to…
Tomislav Karamarko/facebook/Hrvatsko nebo
