Mladi hrvatski misionar o životu u Africi

Svakomu trebamo biti sve: prijatelj, brat, i otac

Kristalno mi je jasno da netko želi studirati i stjecati znanje na nekom fakultetu u Zagrebu, ili na nekom prestižnom sveučilištu u Europi, ili u Americi. Ali pomalo mi je neobično da netko studira u Africi, u glavnom gradu Kenije Nairobiju. Imao sam čast upoznati đakona Josipa Brnjić koji će nakon svećeničkog ređenja na Petrovo u Đakovu postati mladi hrvatski, katolički misionar u Tanzaniji. Zanimljiv je njegov životni put preko mladenačkih osobnih duhovnih previranja do svećeničkog i misionarskog poziva. Naučiti lokalni svahili jezik koji je mješavina afričkog, arapskog i engleskog jezika sigurno nije lako. Prilagoditi se za nas neobičnoj klimi u Keniji ili Tanzaniji također nije lako. Katolička crkva je doista pravo blago, velika zajednica u kojoj Bog poziva jedne da budu misionari u Africi, a Afrikance da budu misionari u Europi. To je zaista čudesno i impresivno.

Poštovani g. đakone Josipe, reci nam nešto o sebi, o obitelji iz koje potječeš i o svom djetinjstvu?

Imam dvadeset devet godina, i dolazim iz župe Bezgrešnog Srca Marijinog u Slavonskom Brodu. Drugo sam dijete od troje djece u obitelji Brnjić. Roditelji su me odgojili u Katoličkoj Crkvi, i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Kao dijete sam bio uvijek zadivljen svakom Misnom žrtvom, a prilika da postanem ministrant nakon prve pričesti mi je bila velika osobna čast i privilegija. Služeći svećenika na oltaru probudilo je u meni osjećaj divljenja i strahopoštovanja prema Gospodinu Isusu Kristu. S vremenom, liturgija, misa i molitva mi nije više bila životni prioritet zbog utjecaja društva u srednjoj školi. U tom sam vremenu „skrenuo sa tračnica“, i tražio sebe u tom već izgubljenom srednjoškolskom društvu. No, Gospodin me privukao k sebi konopcima svoje ljubavi strpljivo i postepeno. Počeo sam tražiti i moliti Božju volju u svome životu, te sam sa osamnaest godina po prvi puta osjetio Božji poziv u svome srcu. Tada je započelo vrijeme razlučivanja poziva, te sam uz pomoć duhovnosti sv. Ignacija prepoznao da me Gospodin želi za svoga svećenika, ali i redovnika i misionara.  

Koliko sam shvatio, ti si redovnik Družbe Duha Svetoga – spiritanac. Tko je utemeljio družbu i koje je osnovno poslanje redovnika spiritanaca? Gdje najviše djeluju?

Sve je zapravo započelo 27. svibnja 1703. g. na svetkovinu Duhova u Francuskoj kada je sluga Božji Claude Poullart des Places okružen nekolicinom sjemeništaraca posvetio sebe i svoju malu zajednicu Duhu Svetom, te stavio sebe i njih pod zaštitu i vodstvo Blažene Djevice Marije. Nedugo nakon tog događaja oko njega se okupila skupina siromašnih bogoslova koji su u njegovu domu pronašli utjehu i utočište. Isticao se u pobožnosti Presvetom Trojstvu i posvećenosti vlastitoj izgradnji kroz redovit ispit savjesti. Iz toga utočišta se rodila Družba Duha Svetoga. Godina 1848. bila je također prekretnica u povijesti Družbe Duha Svetoga, jer se te godine Misijska zajednica Svetog Srca Marijinog (osnovao ju je 1841. Sluga Božji Francois Maria Paul Libermann) integrirala u Družbu Duha Svetoga. Tom fuzijom Družba dobiva novi redovnički polet koji je bitno odredio njezino daljnje misijsko djelovanje. P. Libermann (1802. – 1852.), Židov, sin rabina i obraćenik na kršćanstvo) bio je obdaren mnogobrojnim talentima, ne samo kao istaknuti duhovni učitelj nego i kao vrsni organizator, animator i oduševljeni promotor misijskog poslanja Crkve u Francuskoj. 

Družba Duha Svetoga na svim kontinentima nastavlja sa svojim služenjem, napose na područjima reevangelizacije gdje mjesne Crkve teško pronalaze radnike na njivi Gospodnjoj. Osim toga, poslanje Spiritanaca se ostvaruje kroz: 

Prvotnu evangelizaciju i misijsko djelovanje za razvoj, napose u područjima destabiliziranim nakon ratnog sukoba

Pastoralnu i humanitarnu pomoć izbjeglicama, prognanima i napose mladima na marginama društva

Dijalog s Islamom i drugim religijama

Potrebu odgovarajućeg odgoja za zahtjeve misijskog života i djelovanja u današnjem vremenu

Služenje i suradnju sa svim muževima i ženama dobre volje, te napose daljnji razvoj suživota s pridruženim laicima.

Bolje rečeno: dijeliti život drugih, poštivati ljudske i kulturne vrijednosti drugih, raditi za razvitak cjelovitog čovjeka, osnivati male kršćanske zajednice, te školovati domaći kler i katehete. Od samoga svoga osnutka Družba Duha Svetoga se opredjeljuje za siromahe.

Družba Duha Svetoga danas djeluje u 70-ak zemalja na svih šest kontinenata, od toga najviše u Afričkim zemljama. Zajednica danas broji oko tri tisuće članova. 

Zašto si baš odabrao red redovnika spiritanaca?

U Slavonskom Brodu je djelovala katolička zajednica pod nazivom K.a.M.o. Brod za mlade, kojoj je kapelan bio jedan od svećenika Spiritanaca. Njegovo predanje Bogu i služenje mladima me oduševilo. Jednom prilikom je imao predavanje o povijesti, karizmi, i poslanju Družbe. Spomenuo je kako je naš drugi utemeljitelj Francois Liberman rekao sljedeće riječi svojoj subraći kada su išli u Afriku kao misionari: „Budite crnac crncima!“ Drugim riječima, „budite svakomu sve“. Te su me riječi tako dirnule da sam si tada u šali rekao da ako ikad postanem svećenik, biti ću Spiritanac. A kada sam prepoznao Božji poziv, u srcu mi je bilo jasno da me Gospodin poziva baš u ovu družbu.  

Josipe, živio si niz godina u Keniji. Tamo si studirao filozofiju i teologiju, te uspješno završio studij teologije. Reci nam nešto o tom tvom razdoblju studija. Kakav je osjećaj studirati na fakultetu gdje je bilo puno studenata, državljana Kenije?

Ovo razdoblje je bilo dosta dinamično, sa puno iskustava. Tangaza University gdje sam studirao teologiju je dom mnogih crkvenih redova i nacionalnosti. Naime, područje u Nairobiju (glavni grad Kenije) gdje se nalazi naše sjemenište. Sjemenište je okruženo sa nekih stotinjak drugih sjemeništa/samostana pa taj dio grada nazivaju „Mali Vatikan“ zbog mnoštva redovnika i redovnica. Na sveučilištu imamo preko pedeset nacionalnosti, što uvelike obogaćuje iskustvo studiranja i osobne formacije. Ovaj aspekt međunarodnosti je rezultat poznatog događaja na sveučilištu pod nazivom „Cultural week“ gdje tjedan dana pripadnici različitih zemalja predstavljaju svoju državu kroz ples, odjeću, i hranu. A kako je naš spiritanski bogoslov Luka Mikić bio u Nairobiju tih mjeseci, zajedno smo predstavili Hrvatsku uz neke domaće proizvode.

U Keniji je lokalni, domaći jezik svahili. Jesi li bez teškoća naučio taj jezik? Sada se služiš sa shvali jezikom i engleskim jezikom. Nužno je dakako znati oba jezika kako bi mogao biti misionar u Keniji i Tanzaniji. Jesu li potrebna neka druga znanja i vještine za uspješan misijski rad, recimo u Tanzaniji?

Svahili jezik mješavina je afričkog (Bantu) jezika, arapskog, i (djelomično) engleskog jezika. Koristi se u Keniji, Tanzaniji, i u nekim dijelovima Konga, Ruande, Mozambika i Ugande. Zanimljivo je da Svahili jezik ima tek oko 22 000 riječi u svom vokabularu što je jako malo u odnosu na druge jezike. Engleski jezik ima oko 500 000 riječi, a hrvatski jezik nekih 400 000. Išao sam na tečaj Swahili jezika u Arushi (Tanzanija) na neka dva mjeseca. U početku je bilo teško jer nisam još dobro znao niti engleski jezik. No, s vremenom sam uznapredovao, te se danas mogu dosta dobro sporazumjevati na oba jezika. Za misijski rad su potrebna mnoga druga znanja, jer se misionar lako može naći u situaciji gdje je potreba za renovacijom ili gradnjom nekog projekta, a često sama inicijativa neke gradnje mora doći od strane samog misionara. U novicijatu smo na primjer proveli čitavu godinu moleći i radeći seoske poslove. Morali smo sami musti krave, hraniti životinje, čistiti štalu i svinjac, kopati, saditi, i mnoge druge poslove. Rekao bih da je važno biti fleksibilan i spreman naučiti raditi sve poslove koji se zateknu i nađu u misijama. 

Mene uvijek muče civilizacijske razlike između nas Europljana i Afrikanaca. U čemu smo im mi slični, a po čemu smo civilizacijski i po katoličkoj duhovnosti različiti?

Dok Europljani žive dosta sličnim stilom života, u Africi je način življenja dosta specifičan i određen tradicijom i kulturom pojedinog plemena. Svako pleme ima svoju kuhinju, ili barem vrstu hrane koju najčešće pripremaju. Gradnje kuća su naizgled slične, no sa manjim razlikama u vrsti materijala koji im koriste i u izgledu same kuće. Rekao bih da smo im civilizacijski slični u većim gradovima, gdje ljudi žive urbanim životom. Dosta sličnom našemu, dok je u selima stvarnost potpuno drugačija. Katolička duhovnost i liturgija je podosta dinamičnija od naše, što se očituje u njihovim dugim liturgijskim slavljima koja su obilježena plesom i dugim pjevanjem. U istočnom dijelu Afrike (Tanzanija i Kenija) često imaju duge govore za blagdane, svetkovine, i različita slavlja što rezultira višesatnim Svetim Misama. Ono što me se osobito dojmilo jest njihov prinos darova koji zna biti na prvi pogled neobičan, ali poslije  postaje dosta simpatičan. Naime, vjernici, osobito u selima neće uvijek biti u stanju financijski dati za potrebe Crkve. Umjesto toga, darovati će ono što imaju, najčešće domaće proizvode poput banani, jaja, krumpira, riže, ponekad i sapuna, i mnoštvo drugih stvari. A ponekad i životinje poput kokoši ili koze. Tako sam za vrijeme jedne liturgijske službe riječi dobio živu kokoš koju smo nakon Svete Mise pripremili za ručak.  

Čitatelje portala zanima društveni sustav u tim mladim afričkim državama. Postoji li u tim državama velika razlika između bogatih i siromašnih? Što je sa korupcijom i drugim društvenim nepravdama?

Postoji veliki problem u političkom sustavu većine afričkih zemalja. Ako ću biti iskren, demokracija je često puta prekrivena diktaturom predsjednika i njihovih obitelji. Tako da je korupcija i mito svakodnevni problem. To se očituje u društvenom životu gdje većina ljudi nema niti osnovne uvjete za život, dok pojedinci imaju ogromna imanja i ostavštine. U Nairobiju konkretno, razlika između bogatih i siromašnih se jako očituje, pa je tako jedno naselje jako bogato, a drugo naselje pored izrazito siromašno. Veliko nezadovoljstvo vlada među ljudima zbog visokog standarda života i jako niskih primanja. Usudio bih se reći da Afrikanci često sami sebe osiromašuju, jer jako puno novca dolazi preko turizma (plaže, obale, safari, planine i druge turističke atrakcije) i gospodarstva (Kenija i Tanzanija su poznati po proizvodnji kave i čajeva, među prvih par zemalja po pitanju izvoza tih dobara), a novac odlazi u ruke par pojedinaca, dok većina ljudi živi od „jutra do sutra“. 

Tvoje svećeničko ređenje bit će na Petrovo u Đakovu. Raduješ li se tom danu kada ćeš postati svećenik? Raduju li se i tvoji prijatelji iz Kenije koji će doći na ređenje za svećenika?

Zadnjih dana intenzivno razmišljam o svećeničkom ređenju i o duhovnoj veličini svećeničkog zvanja. Radujem se što ću još više biti u stanju pomoći drugima, približiti im Gospodina kroz svete sakramente, ali i na mnoge druge načine. Dosta prijatelja iz Kenije je izrazilo želju doći na moje svećeničko ređenje u Đakovo. Zajedno se radujemo svemu što ima doći, i blagoslovima koje Gospodin ima za nas. 

Svaki misionar ima svoje želje, afinitete, neki već pomalo stvoreni osobni pastoralni plan. Zanima li te gradnja novih crkava, karitativni rad, ili si više evangelizacijski tip misionara koji bi volio raditi s mladima, sa djecom. Dakako, katehizirati i učiti povjereni puk osnovnim načelima katoličanstva? 

Počeo bih sa ovim zadnjim. Smatram da je važno postaviti temelje zdrave duhovnosti i nauka Crkve, kako bi puk postepeno gradio svoju vjeru. Prioriteti su mi duhovni život mladeži i odraslih, seminari, kateheze i duhovne obnove. Volio bih s vremenom uspostaviti redovan i intenzivan duhovni život u župi (ako do sada nije) sa češćim Euharistijskim klanjanjem i sakramentalnim životom. No, zasigurno da će biti potrebe i graditi kuće ili škole, pa sam i na to spreman. 

Koliko čitam na hrvatskim portalima, stječem dojam da je Katolička crkva u Africi, u afričkim zemljama vrlo mlada. Da ima puno svećeničkih i redovničkih zvanja. Znači li to da će u Europi slabiti katoličanstvo, a u Africi naglo jačati u svakom pogledu?

Istina je da na afričkom kontinentu ima puno poziva za sveti stalež i redovništvo. To je velik blagoslov za cijelu Crkvu jer sve više svećenika iz Afrike dolazi pastoralno djelovati u Europu i Sjevernu Ameriku, gdje je broj  duhovnih poziva podosta manji zadnjih desetljeća. Vjerujem i nadam se, da će kriza vjere u Zapadnom svijetu utjecati na broj poziva, i da će se iznjedriti novi valovi duhovnosti i nadahnuća za Gospodina, gdje će se odaziv za posvećeni život pojačati. Kvantiteta ne nosi sa sobom nužno i kvalitetu, pa tako i po pitanju svećeničkih i redovničkih zvanja. Važno je raditi sa postojećim osobama posvećenog života kako bi vjernici, ali i ateisti dublje upoznali Krista po njima i njihovom poslanju. 

Iznenadio me podatak da na Katoličkom fakultetu u Keniji gdje si ti studirao, ima čak 600 upisanih studenata?

Na Tangaza sveučilištu ima jako puno studenata. Neki studiraju psihologiju, neki učiteljstvo, ili nešto treće. Teško je nabrojiti sve jer ima jako puno toga što fakultet nudi. No najviše ima studenata teologije, gdje u prosjeku ima 150 redovnika po godini, što je oko 600 bogoslova i nešto đakona u tom velikom broju studenata. Tu se nađe i koja časna sestra, ali jako rijetko osoba laičkog staleža. Mi smo imali dvoje laika na nas 50-55 studenata u razredu. Studiranje zajedno sa njima me je jako duhovno i kulturološki obogatilo, te sam zahvalan Bogu i mojim poglavarima što sam imao priliku tamo studirati.  

Hoće li malo pomalo katoličanstvo mijenjati dosadašnji stil života Afrikanaca u spomenutim zemljama? 

Mislim da neće puno. Afrikanci imaju velik osjećaj privrženosti svojim vlastitostima kada je u pitanju njihova kultura i tradicija. To se očituje i u praktičnom življenju katoličke vjere. Možda dođe do promjene pristupa sakramentima u nekim mjestima. Na primjer, kod Massai plemena je i dalje snažno prisutna poligamija. Većina muškaraca se želi krstiti i vjenčati u Katoličkoj Crkvi, ali i ostati živjeti sa svojih par žena i mnoštvo djece. A to je dakako veliki problem i kamen spoticanja. Vjerujem da će biskupi prepoznavati najbolja rješenja u pastoralu kako bi što veći broj duša mogao primiti katoličanstvo i uživati milosti koje Gospodin daje u Crkvi. 

Za kraj našeg razgovora reci nam kako doživljavaš Katoličku crkvu u Hrvata? Što joj nedostaje? Možda više zanosa, poleta, dinamičnosti, neke nove duhovnosti. Ili je sve posloženo kako treba? 

Rekao bih da je pristup posvećenih osoba vjernicima jako važan, osobito mladima. Potrebno je svježine, poleta, pa i izlazak iz naviknutog sistema kateheze i rada s mladima. Važno je „mirisati poput ovaca“, dublje razumjeti osobe i njihove potrebe. Prije svega, smatram da trebamo biti više na raspolaganju, ne samo za dijeljenje svetih sakramenata, nego biti svakomu sve: prijatelj, brat, i otac. Ponekad je potrebno odvojiti svega par minuta i saslušati osobu pored sebe. To puno znači. Što više budemo Kristovi, to će lakše biti privući duše Gospodinu i oduševiti iz za Isusa. 

Razgovarao: Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo