Petar Glibo uništavao je agresorsku vojsku, herojski je pao kod Dervente

U petak, 12. svibnja je obilježena 31. obljetnica od pogibije heroja Domovinskog rata Petra Glibe. Rođen je 24. siječnja 1971. godine u obitelji Zorke i Marka u Rami, u selu Uzdol, zaseoku Bobari, zajedno s dvojicom braće – Ivanom i Jurom koji su bili blizanci, stariji od njega godinu i četiri mjeseca.

Nakon osnovne škole upisao je u Bugojnu strukovnu školu gdje je trebao steći zvanje “mehaničar mašina i postrojenja”. Ipak, nakon prvog razreda prebacio se u Sarajevo u Školu unutarnjih poslova u naselju Vrace gdje se školova za policajca. Želja mu je bila završiti kriminalistiku, te je upisao vojnu akademiju u Beogradu. Bio je jako dobar vješt sportaš, nositelj crnog pojasa u karateu. S posebnim ponosom o njemu je za Domovinskirat.hr govorio brat Ivan. – Osobito pamtim dvije njegove karakteristike. Prva – pokojni Pero znao je biti pred ogledalom pola sata i gledao što bi obukao za misu li u školu. A u biti mi smo bili siromašna obitelj. Nismo bili gladni, ali u načelu on je od izbora dvije majice i jednih hlača gledao po pola sata kako će se srediti. Druga – imao je izraženu crtu pravednosti. Bio je izrazito sklon ljudima koji su bili slabili ili izloženi nekom nepravednom nasilju. Njegovi suborci pričali su mi kako je recimo u tramvaju obranio neke cure koje su dečki u tramvaju napadali. On ih je išao obraniti pa su njih dvojica krenula na njega no on ih je bez problema složio na pod – prisjeća se brat Ivan. Petar je uspješno završio prvu godinu Vojne akademije, a početkom druge, kada je počeo rat u Hrvatskoj, napušta je i odlzi u Zagreb. Ondje se prijavio u Zbor narodne garde, te postao pripadnik 1. A brigade “Tigrovi”. – Ja sam bio na studiju teologije u Sarajevu kad mi je mama u suzama javila da je otišao u rat. Čuli smo se nekoliko puta kada me zvao iz Zagreba i baze u Tomislavovu domu na Sljemenu. Govorio mi je terene gdje je išao, sjećam se da je spominjao Novsku, Kutinu, Dubicu… – ističe brat Ivan. Početkom travnja 1992. godine kada je postalo jasno da će se rat preseliti na prostore BiH, mnogi pripadnici “Tigrova” podrijetlom iz ove zemlje dragovoljno odlaze u obranu ovih prostora od srpske agresije. Tako je sa skupinom od 30-ak “Tigrova” u Posavinu otišao i Petar Glibo, tada pripadnik 6. bojne 1. gardijske brigade Hrvatske vojske. Stradao je na prvoj crti obrane Dervente, braneći grad s pripadnicima interventnog voda “Bura” 12. svibnja 1992. – Tog dana u jutarnjim satima neprijatelj je probivši prve linije obrane na potezu Kukavice – Bišnja krenuo prema Derventi i Tetimi. Tenkovi i transporteri uz prateću pješadiju napredovali su brzo, pokriveni artiljerijskom vatrom. Stigli su do raskrižja na kojem su se sastajale cesta za Kukavice, Derventu, Bišnju i Tetimu. Oko podnevnih sati na to raskrižje stiže ekipa od dvanaestak hrabrih derventskih momaka sa kojima je bio i Petar Glibo, zauzevši položaj iza kuća započeli su pružati otpor s ciljem zaustavljanja neprijateljskog napredovanja. Pero je sa svog kuka iz minobacača 60 mm ispaljivao granate, od oka ciljajući, i tako je pogodio tenk na Kukavicama koji je prvi prešao liniju obrane. Oštetio mu je optiku i tenk je stao, a potom i pješadija. Potom se prelazi do naredne kuće uz cestu za Bišnju iz kojeg pravca dolaze transporteri i tenkovi M-84 s pješadijom. Pero uzima “osu” prolazi kroz odvodnu cijev ispod ceste, nišani i pogađa transporter, vraća se nazad iza kuće i govori svima: “J***m i majku, lezite svi ispod temelja kuće, sad će nas gađat”, misleći na 84-vorku koja je bila iza pogođenog transportera. Svi su zalegli, a jedino on nije uspio jer je u tom trenu pogođena kuća tenkovskom granatom i geler smrtno pogađa Peru – ispričao je jedan od suboraca mladog heroja. Obitelj je za Petrovu pogibiju saznala tek 12 dana kasnije nakon čega su krenuli pronaći njegovo tijelo. – Nama je to javio Jozo Vidović, pripadnik “Tigrova”. On je javio svojoj majci da nama javi da se ne zna za Peru ništa i da probamo mi saznati. Ustvari nisu nam htjeli reći da je poginuo. Zvao sam u bazu u Zagrebu pa mi je naša rođakinja koja je ondje radila da se ništa ne zna, no da misle da je poginuo. Naš kum Jozo Marić i ja uzeli smo propusnice od HVO-a da možemo ići i otišli u Zagreb gdje su nam rekli da je bio na bojišnici u Derventi i da je bio pripadnik interventnog voda sastavljenog od lokalnih dečki i desetak pripadnika 1. gardijske brigade. Uputili smo se zatim prema Derventi i preko zapovjednika tog voda, Ivice Grubišića, saznali smo da je poginuo u selu Kukavica. Ekshumirali smo njegovo tijelo i stavili ga u drveni sanduk te krenuli prema Zagrebu. Ondje su tijelo smjestili na Šalatu u hladnjaču. Tražili smo da prevezu njegovo tijelo do Hercegovine no rekli su da ne može jer se u Hercegovini puca. Samo su nam dali limeni sanduk i Perino tijelo kojim smo krenuli prema Rami. U općini Brinje zaustavila nas je policija, bila je noć, a mi smo bili u neregistriranom karavanu. Odveli su nas u postaju te smo optuženi da švercamo oružje za Hercegovinu i htjeli su otvoriti sanduk. Mi smo pokazivali papire i iz Zagreba i Dervente da je unutra moj brat. Istražni sudac nije dao dozvolu policiji da otvori sanduk i tako su nas pustili. Tek smo 28. svibnja stigli na Uzdol i pokopali Petra istog dana. Imao je djevojku u Rami i bili su skupa do njegove smrti. Ona se udala kasnije i dobila djecu no uvijek za obljetnicu zapali svijeću i posjeti grob – podsjeća brat Ivan.

I majka stradala u ratu