“Prvo gore knjige, onda ljudi”

Te kišne svibanjske noći njemački pisac Erich Kästner je stajao u gomili radoznalaca pred lomačom na berlinskom Trgu opere. Ljudi u crnim uniformama zloglasnog Sturmabteilunga (SA) bacali su pakete knjiga u vatru.

Kästner je čuo kako netko izvikuje njegovo ime u mikrofon. „Protiv dekadencije i moralnog propadanja! Za odgoj i običaje u obitelji i državi! Predajem plamenu tekstove Heinricha Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera.”

Bila je to noć 10. svibnja 1933. U Berlinu i još dvadesetak gradova gorjele su knjige.

Kraj kulturnog procvata

„Da nije bilo nacionalsocijalizma i spaljivanja knjiga, onda bi se sigurno produžili kulturna raznolikost i inovativni duh koji se razvijao u Njemačkoj dvadesetih godina“, kaže povjesničar Werner Treß, koji je napisao više knjiga na ovu temu.

Dolazak nacista na vlast okončao je kulturni procvat Weimarske Republike (1919.-1933.). Spaljivanje knjiga bilo je definitivni kraj te ere.

Brojni književnici čija su djela spaljena već su bili napustili Njemačku: Alfred Kerr, Bertolt Brecht, braća Thomas i Heinrich Mann, Erika i Klaus Mann, Ernst Toller i mnogi drugi. Kulturna elita vajmarskog doba pobjegla je pred nacistima. Najkasnije 30. siječnja 1933., kada je Adolf Hitler postao kancelar Trećeg Rajha, bilo je jasno da za ove pisce u toj zemlji više nema mjesta.

I prije toga bilo je jasno da su nacisti spremni na okrutnu borbu protiv „neprijatelja”. To su bili svi Židovi, ali i „politički nepodobni” umjetnici. Tko nije bio vjeran ideologiji, bio je obilježen kao „nenjemački“.

Nepodobni književnici i njihova djela su se našli na crnim listama koje su stalno aktualizirane. U svibnju 1933. na njima je bilo više od 200 imena, godinu dana kasnije bilo je zabranjeno 3.500 djela.

„Povijest vas nije ničemu naučila”

Nacisti su posebno mrzili Ericha Mariu Remarquea. Njegov roman „Na zapadu ništa novo” (1928.) prikazao je klaonicu Prvog svjetskog rata bez uljepšavanja. Prvi film po tom romanu snimljen je u Hollywoodu već 1930. godine.

Nacisti i konzervativci su bili bijesni zbog pacifističke ideje knjige, tvrdili su da je povrijeđena čast njemačkog vojnika. Kada se film počeo prikazivati u Njemačkoj, SA-batinaši su prekidali projekcije i isposlovali zabranu prikazivanja. Remarque je emigrirao u Švicarsku malo prije nego što su nacisti preuzeli vlast.

Erich Kästner je tako 10. svibnja 1933. vjerojatno bio jedini autor koji je uživo gledao spaljivanje svojih knjiga. Ali u New York Timesu je tada objavljeno otvoreno pismo upućeno njemačkim studentima koji su bili bitan dio nacističke inkvizicije protiv knjiga.

„Povijest vas ničemu nije naučila, ako vjerujete da možete ubiti ideje“, napisala je u tom pismu američka gluhonijema autorica Helen Keller, čije knjige su također spaljivane. Zabranjivani su i Jack London, Ernest Hemingway, Maksim Gorki…

Te noći kada su gorjele knjige u Berlinu jedna žena je uzviknula: „Evo ga, Kästner!” Ovaj književnik je kasnije rekao da mu tada nije bilo nimalo ugodno, udaljio se s trga, ali je ostao u Njemačkoj. Nije bio Židov, pa je nekako preživio nacističku diktaturu.

Drugi su prošli lošije. Novinar i pisac Carl von Ossietzky je uhićen 1933., a umro je pet godina kasnije, poslije teške robije i mučenja. Publicist Erich Mühsam i njemačko-židovska pjesnikinja Gertrud Kolmar ubijeni su u koncentracijskim logorima.

Nenadoknadivi gubitak

Oni koji su na vrijeme otišli često su se morali snalaziti u stranim zemljama, prekidajući spisateljske karijere. Neke od njih su psihičke ili financijske poteškoće otjerale u samoubojstvo, među njima i Waltera Benjamina, Stefana Zweiga i Ernsta Tollera.

Među rijetkim emigrantima iz kulturne elite koji su nastavili svoje karijere bili su Fritz Lang, Billy Wilder, Bertolt Brecht i Thomas Mann.

„Za američka sveučilišta i kulturne institucije je dolazak imigranata iz Njemačke bio velika dobit. Od toga profitiraju do danas“, kaže povjesničar Werner Treß. „Rekao bih da se Njemačka do danas nije oporavila od toga gubitka.“

Spaljivanje knjiga ima dugu povijest

„Gdje se spaljuju knjige, na kraju se spaljuju i ljudi”, stoji na plaketi na nekadašnjem Trgu opere u Berlinu. To su riječi njemačko-židovskog pjesnika Heinricha Heinea iz 1820. godine.

Tu je i originalni spomenik – osvijetljeni podzemni šaht pun praznih polica za knjige koji je 1995. postavio izraelski umjetnik Micha Ullmann.

„Nacionalsocijalisti su 1933. spaljivali knjige, 1938. su palili sinagoge, a 1942. i 1943. su u holokaustu, organiziranom genocidu nad europskim Židovima, gorjeli ljudi”, podsjeća povjesničar Treß.

Heinrich Heine početkom 19. stoljeća sigurno nije imao kristalnu kuglu i tako prorekao budućnost. Barbarski čin spaljivanja knjiga ima dugu povijest, od grčke antike, preko kršćanstva i islama – kada su također gorjeli i ljudi – sve do današnjeg Irana ili Rusije.

Autoritarni režimi cijelog svijeta boje se slobodne riječi. I to toliko da su nacisti tog 10. svibnja 1933. palili i djela Heinricha Heinea, pjesnika koji je u tom trenutku bio mrtav već sedam desetljeća.