H. Hitrec: Srbija je zemlja-slučaj odavno, od Garašanina do Vučića

Svibanj ide dalje

Vrijeme ni grozno ni glamurozno, poslije bromfieldskih kiša malo zakurilo pa odustalo, kiše i nadalje dolaze, ali kao pljuskovi ili dosadno rominjanje. Ispod radara prošla vijest da je moj auto prošao na tehničkom ispitu. Kako? Psihologija! Motivacija! Nagovor trajao nekoliko dana. Možeš ti to, govorio sam mu strpljivo, glavu gore, prikaži se u najljepšem svjetlu, nisi toliko star kako ti se čini, ima i starijih od tebe, ako može Luka Modrić, možeš i ti! Ovo zadnje je upalilo.

No dobro, pustimo ga nek se vozi. Bilo je i važnijih događaja u prošlom tjednu, recimo Pupovac obećao da se više ne će pojaviti u Hrvatskom saboru, što me je ganulo. Bez njegove slike na ekranu sve je nekako tužno i pusto, a dan ili dva poslije sabornici dohvatili i njegove Novosti, posve nepravedno, jer Novosti imaju širinu i dubinu, bave se širokim hrvatskim temama, a ne uskospecijaliziranim životom svoje manjine, usporedo idu u dubinu hrvatske države koju vole više od Hrvata, a i ona njih, sudeći po velikodušnim dotacijama (dota inače znači miraz). Pa kako ju ne bi voljeli, i njezino sudstvo koje presuđuje Željki Markić, čak i onda kada ne spomene Pupovca, ali znaju oni što ona misli i na koga, pa više nemamo samo neoverbalni delikt nego i delikt mišljenja. Pazite Hrvati što mislite, rekao bi Hodak.

Tako se polako, ali sigurno vraćamo u doba jugoslavenskoga triptiha, u vrijeme kada je Udba sredinom sedamdesetih montirala proces o kojemu sam pisao u prošloj kolumni u povodu smrti novinara Toma Držića (i Marin Držić bio je buntovnik). Svi tada osuđeni, kao i oni u Hrvatskom proljeću, robijali su zbog verbalnoga delikta, a neki ni za taj delikt nego tako, da se nađe, a veza s eksplozijom u Paromlinskoj nikako da se nađe. Niti je tko priznao ni nakon užasnih mučenja, o čemu je svjedočio Đuro Perica. Vraćam se na taj dio mučne hrvatske povijesti jer su me dobri ljudi podsjetili na knjigu Josipa Mihaljevića „Kako je operirala Udba – operacija Paromlin i sudbina Vinka Markovića“, knjigu koju, priznajem, nisam imao u rukama, a očito detaljno rekonstruira cijelu montažu u kojoj je stradao, izmrcvaren, i jedan običan, nedužan čovjek – osam godina u Staroj Gradiški. Kažem običan, jer nije bio ni novinar ni uopće poznata osoba, recimo kao Tom, a Tomu Držiću su odrapili u prvom naletu isto toliko godina – ne za eksploziju, nego za suradnju s emigracijom „koja je stajala iza atentata.“ A ni atentata nije bilo. Richard Burton je živio i blagovao još pet godina, a kada je umro počela je inflacija.

Glede inflacije početkom devedesetih koja je bila samo nastavak one iz osamdesetih, ali je snažno eruptirala baš kada smo bili do grla u ratu – na tu je inflaciju i protuudar, koji ju je naglo prekinuo, podsjetila prerana smrt ondašnjega premijera Nikice Valentića. Ma preko noći, kao čarolijom, doista ili naizgled nestala inflacija i uvedena kuna. Kao svjedok zbivanja, mogu reći da sam bio zaprepašten jer se u financijalne stvari razumijem kao i u atomsku fiziku, a mislim da se i Franjo Tuđman radosno čudio, jer ni on nije bio blizak novčarskim ekshibicijama, ali da je bio zadovoljan i sretan, svakako jest, dobro je odabrao osobu koja bi mogla učiniti nemoguće u tim čupavim vremenima, odabrao Nikicu gracilnoga lika, ali čvrste građe, Ličanina, knjigoljupca, koji je znao samostalno razmišljati i misli pretočiti u zbilju. Od servilnosti nije patio, oj budi svoj. A koliko je to pomoglo u ratnim zbivanjima, ne treba ni govoriti, da smo nastavili s dinarima i inflacijom teško bismo dobili rat. Nikica nam je osigurao stanovitu stabilnost i mogućnost da se bolje naoružamo, da možemo u Bljesak i Oluju. Ne treba zaboraviti, jer nitko nam ništa nije davao badave. I još nešto: kolika je u toj operaciji bila uloga Borislava Škegre? Velika, svakako. Valentić i Škegro bili su u tom veslanju kao braća Sinković.

A ova inflacija danas, dragi moji mladi čitatelji, mačji je kašalj prema opisanoj. Premda vas rečeno ne može utješiti, znam. U svemu, kuna kao moneta i Nikica Valentić otišli su skoro istodobno. Samo što će se kuna vratiti, a Nikica ne će. Sućut obitelji.

Iz vremena one prve kune tema je dokumentarnoga filma Jakova Sedlara Velike male sestre, premijerno prikazanog u zagušljivoj i prepunoj kinodvorani u Zagrebu, toliko punoj da su neki ljudi i stajali. Nazočan novi zagrebački nadbiskup Kutleša, nuncij Lingua i ja. Film o Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u tamnim vremenima kada je trebalo spašavati Židove, a milosrdnice su spasile ni više ni manje nego (više od) tri stotine Židova, držale ih u Vinogradskoj bolnici mjesecima pa i godinama s navodno teškim dijagnozama. Eh, one su pravednice među narodima. U arhivima je istraživao, dugo i strpljivo, Marko Danon i tako je isplivala na svjetlost fascinantna priča, dokumentima potvrđena. Kao i istina da je tu prste imao, itekako, Alojzije Stepinac, koji je, štono riječ, usko surađivao s ravnateljicom bolnice Bogoljubom Jazvo, rođenom u Livnu. Sadašnja poglavarica Družbe časna Miroslava Bradica govori u filmu o tim nevjerojatno hrabrim sestrama, po pustolovnosti ističe se slučaj trudnice koja se kroz poklopac na drvenom podu vagona uspjela izvući iz pakla, dospjela u Bolnicu sestara milosrdnica, rodila sina, a onda se zajedno s njim, po plahtama vezanim čvorovima spustila kroz prozor, jer se našla u opasnosti, tražili ju. Pojavljuje se u filmu i donedavni ravnatelj Bolnice, dr. Mario Zovko. Nego, povijest (i sadašnjost) Družbe zaslužuje opsežan film, koji će možda biti snimljen, a možda i ne. Knjigu već imamo, Naša klecala i baklje autorice Nevenke Nekić. Sedlarov se film usredotočio na ratne godine i spašavanje Židova, što mu je i bila tema, nije išao dalje u komunistička vremena kada je sedam sestara milosrdnica ubijeno, strijeljano što u Zagrebu, što pred Jazovkom, što u Gospiću. Valjda zato što nikada ni jedna sestra, ni drugi zaposleni u Bolnici, nikoga nisu otkucali prethodnim vlastima.

Nekoliko dana poslije – dvije tragedije u Srbiji, jedna stravičnija od druge. Prva svakako, ta djeca su stradala, a nedorasli pomahnitali psihopat poubijao, kako se saznaje, najviše – djevojčica. Nakon prvotnoga šoka razvile se rasprave i analize, nastupali na ekranima psiholozi i psihijatri, ne samo u Srbiji nego i u Hrvatskoj koja se neko vrijeme ponašala kao da se pucnjava dogodila u njoj, u zajedničkom školstvu i zajedničkoj naddržavi. Vučić održao tužan satrapski govor s toliko nebuloza da nije za povjerovati, a strani mediji proglasili Srbiju zemljom-slučajem. Premda je Srbija zemlja-slučaj odavno, od Garašanina, preko Pašića do Miloševića i njegova paža Vučića, sve je to kontinuitet nasilja, državnoga, imperijalnoga, ali i stalno trovanje srbijanskoga društva i uvlačenje naroda u sukobe bezdušnom propagandom, stalno stanje od kojeg sada trnu zubi nedužnim mladim potomcima (djed jednoga od ubojica navodno je operirao u Srebrenici) iz tih starih izvora poučenih da se sve rješava oružjem, nasiljem. Uz tu popudbinu idu i moderne igračke s virtualnim pucačinama, pa se nestabilna djeca u nekom trenutku zažele prebaciti u zbilju, što je svjetski fenomen, kao i onaj najopasniji – oponašanje vršnjaka koji su ubojstva već realizirali i postali junacima u očima oponašatelja, herojima tiktokerima.

Ne mogu ne spomenuti i sebe, odnosno moju knjigu o vršnjačkom nasilju Asasin ili Latica u nevolji, koja je, kažu statistike, 2012. bila najčitanija knjiga u Hrvatskoj, što sam ja tek nedavno saznao, a što mogu, uvijek saznam posljednji. U izdanju AGM-a taj kratki roman govori o povučenoj djevojčici koja ima silnu želju da uđe u krug posvećene skupine svojih popularnih konškolaraca, što je motiv već viđen. Ono što je novo jest veza s igricama, naime Asasin: kada rečeno društvance (raznospolno) razmaženih učenika brutalno pretuče djevojčicu Laticu, ona u komi doživljava osvetničku fantaziju. Asasin izlazi iz igrice i postaje njezinim zaštitnikom i osvetnikom, mačem pobije sve njezine mučitelje. I tako dalje. Možda pronađete tu knjigu, premda je, kako čujem, moje knjige teško pronaći, ne zato što su rasprodane. Zagonetka. Kao što se i telesmogovci već pet godina ne repriziraju, o čemu sam postavio pristojno pitanje. Zagonetka.

Dotle su na Otoku imali drugih briga, to jest krunidbu staroga Charlesa koji je dugo čekao i dočekao. Ima osječke korijene, slavonske, pa ga je to održalo i na kraju dovelo u Westminster, na ceremoniju koja kao da je ispala iz povijesnog, kostimiranoga filma ili kazališnoga spektakla, zajedno sa svim zlatom, dijamantima, jabukama i kruškama, žezlima i mačevima. Neki su kadrovi bili neobično nalik poznatim nam slikama Otona Ivekovića. Poznavatelji povijesti, cinici jedni, sigurno su u glavi premetali englesku kolonijalnu povijest i koliko je suza i krvi utkano u rečene dijamante i zlatne predmete, a škotski su nacionalisti vjerojatno škripali zubima jer je onaj znameniti kamen bio položen upravo ispod staroga prijestolja, u znak da suveren engleski i dalje sjedi na Škotima, no i to će doći na red. Točno kažu neki da je ceremonija bila oratorij i misa kojoj je krunidba pridodana, anglikanska misa, u stvari lagano retuširana katolička, na oltaru iznad kojega je Posljednja večera, a narod se sjećao posljednje pariške večere princeze Diane. Još nešto: u hrvatskoj je tradiciji nazivanje stranih monarha našim imenima, pa smo imali engleskoga kralja Đuru, habsburškoga Josipa ili Franju i tako dalje, a Charlesa bismo po tom običaju trebali zvati – Karlo. Kao Karla Velikoga, Karla Ćelavoga, Karla Debeloga, Karla Dijete ili Karla Glupog. Ako Englezi ne odustaju od svoje tradicije, a vidjeli smo u subotu da ne odustaju, zašto bismo mi? U svemu, krunidba je izgledala ukočeno, pasatistička do detalja, smrtno ozbiljna, a novi je stari kralj odavao dojam da se beskrajno dosađuje. Čvrsta sveza monarhije i Crkve, formalno čvršća nego recimo SPC-a i srbijanske države gdje monarh ili predsjednik ipak nije i patrijarh, i obratno. Kako bilo, krunidba snažno proviđena kršćanstvom od kojega Europa sve više zazire, i zazivanjem Božje pomoći, što će rasrditi naše ateiste koji su se ušuljali u tiskovine, pa moj ljubimac Gege često spominje Boga, ali samo zato da bi ga pisao malim slovom i tako napisanog stavljao i u naslove svojih prozirnih mudrolija. Još nešto oko krunidbe: nisu nazočili najveći – Biden, Putin, Xi Jinping i Milanović. A da i jesu, ne bi puno vidjeli, jer je krunidba obavljena na prijestolju leđima okrenutom okupljenoj eliti, pa smo mi plebejci bolje pratili na ekranima nego oni u opatiji. Uzgred, Milanovićev zrakoplov treba hitno popraviti ili ga dati Ukrajini. Da barem nečemu služi. I na kraju – veza s Osijekom, koji je lijepo iskoristio priliku da se promovira. Ne znači da su Karlovi korijeni hrvatski, ne, u šukundjedovsko vrijeme naseljeno je u Slavoniju germansko plemstvo, budući da je hrvatsko predtursko izumrlo. Za razliku od današnjega našega doba kada svi izumiremo, s rodoslovljem ili bez njega.

Jezik naš hrvatski

U svezi s prijedlogom Zakona o hrvatskom jeziku oslobodili se pomalo i bogovi Hrvatske (tako je Krčelić, malim slovom, nazivao političku elitu u svojemu vremenu), pa čujem izjavu da „jezik ima velik značaj za naš identitet“. Eto, u tomu je problem. Značaj je hrvatska riječ za karakter pa se rečenica navedena u navodima može i mora čitati – „jezik ima velik karakter za naš identitet“, što izjavitelj vjerojatno nije htio reći, ali ne zna dobro hrvatski. No, ta je pogrješka tako česta da bi mogla „ući u jezik“, kao što je ušla „odmorite“ umjesto „odmorite se“ ili „brinite“ umjesto „brinite se“. U svakom slučaju razlog za zabrinutost.

Pročitao sam i nešto vrlo blesavo: da je vrh desnoga centra prigrlio ideju o zakonu o hrvatskom jeziku isključivo zato da bi primirio (svoju) desnicu. Znači, poručuje mudrijaš, hrvatski je jezik interes i svetinja samo za desnicu i eventualno za Kukuljevića Sakcinskog. Možda i za hrvatski narod, po kojemu je, uostalom, dobio ime.

Gojko Šušak

U Lisinskom mu je odana počast pred tolikim brojem uzvanika da svi nisu ni stali u dvoranu. Zaslužio je. Miran, skroman i šutljiv učinio je velike stvari kao ratni ministar obrane. Osoba svakako neobična, od iseljenika koji se bavio svime i svačime do čovjeka kojega su uvažavali i u američkoj administraciji. Ako se podvuče crta, uz hrvatske branitelje i njihove zapovjednike, najzaslužnija za pobjedu u hrvatskoj su administraciji tri čovjeka – Tuđman, Šušak i Valentić.

Hrvoje Hitrec/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo