Jasenovac – opet!/Laž kao patriotizam i – obratno
Vrijeme:7 min, 0 sec
Još za vrijeme komemoracije u Donjoj Gradini, Zoran Milanović se gorko kajao što je nedavno kazao: „Dodik – takav nam Srbin treba kao susjed!“ A eresovski se vožd, uz tercu beogradskoga mu pajdaša Vučića, i u danima poslije trudi pokazati koliko je procjena hrvatskoga predsjednika bila kriva.
Kada je riječ o srpskim skandalima vezanim za Jasenovac, njihovi politički prvaci s obje strane Drine (ili, svejedno, Save) svake godine nastoje tom popisu dometnuti kakav novi prilog. I, evo, njihova su nastojanja i ove godine dala ploda. Oba su im vožda, i Aleksandar Vučić i Milorad Dodik ispunila očekivanja većinske srpske javnosti u Donjoj Gradini gdje već godinama sjećanje na ustaške žrtve politiziraju na najprizemniji način. Što, u biti, i jest prepoznatljiv izričaj Baje iz Laktaša. A nije ni kronično patetični mu drug beogradski daleko odmaknuo.
Propala lanjska ekskurzija
„U Jasenovcu je stradalo 500 000 Srba koje su ubili ustaški pokret i hrvatski narod toga vremena“, ispalio je predsjednik Srpske te tako ušestostručio broj (srpskih) žrtava. To bezočno pretjerivanje nije, dakako, ništa novo – Vučić je u svojim najboljim danima znao podviknuti kako je u Jasenovcu ubijen milijun ljudi! – ali ovo da je Srbe pobio hrvatski narod toga vremena, previše je čak i za osvjedočena eresovskoga Münchhausena.
Mada, taj je barun, zapravo, bio simpatični lažac koji se, kada je stanoviti autor objavio knjigu s njegovim tzv. avanturama, postidio neuravnotežene eskalacije svoje mašte. Od njegova banjolučkog suvremenika, opasnog politikanta, takvo što ne možemo očekivati. I, logično, u njegov se beskrajni lažoplet spremno upleo i srbijanski predsjednik koji je navješćujući – po tko zna koji put – kako će Srbi graditi „svoj Jasenovac“ u Donjoj Gradini i u Beogradu, zagalamio: „Morate biti na strani ubojica da biste ušli u to svetište.“ Kazao je to zagledan, valjda, preko Save u Jasenovac za kojim, inače, toliko čezne. Slijedom čega je tužni skup, praveći ga, eto, još tužnijim, podsjetio na njegov neuspjeli jasenovački proboj, kada je ono u srpnju prošle godine, uz pratnju snimatelja državne televizije, pokušao izvesti igrokaz i pokazati svoj „patriotizam“ i hrabrost. Ignorirajući službeni Zagreb!
Nakon što se toga lanjskog ljeta prašina, ipak, malo slegnula, Zoran je Milanović neutješnom i nesuđenom (visokom) gostu poručio neka slobodno dođe. On će ga, veli, za ruku voditi (zapravo vodati) po Spomen-području. Nije, međutim, ovo nuđenje vodičkih usluga hrvatskoga predsjednika baš najbolje sjelo (većem) dijelu hrvatske javnosti, pa se kronično razigrani, da ne velim raspojasani, Zoki malo primirio. No, kada je Vučić ovih dana (ponovno) pustio suzu zbog nerealizirane teve ekskurzije, njegov potencijalni jasenovački vodič nije mogao odoljeti.
U Jasenovac preko Ovčare – ironično?!
„…Ali evo, želite doći, gospodine predsjedniče Srbije, u Jasenovac gdje je jučer bio cijeli hrvatski državni vrh, evo ja ću vam biti domaćin“, ponovio je Milanović svoju pozivnicu starostavnu, ali – omudrivši nakon lanjske neopreznosti – dodao kako bi bilo lijepo da posjeti i Ovčaru. Što su, zanimljivo, srbijanski mediji, posebice (Vučićevi) tabloidi, ocijenili – ironičnim. Kao, što će on tamo?! Iako, našlo bi se još mjesta u Hrvatskoj na kojima bi taj ratni huškač trebao kleknuti. Glina, primjerice. Ili, što bi kazao njegov po svemu nesuđeni domaćin, bogata je povijest njegova tumaranja po hrvatskim prostorima.
Kako bilo, mislim – a uistinu se ne šalim – nekadašnjem bi posilnom vojvode Šešelja (a i vojvode Nikolića) trebalo omogućiti posjet Jasenovcu. Ako ništa, a ono ne bi li konačno naučio – pa da više ne tumara i po povijesti k’o po ratnoj Hrvatskoj – koliko je u tome ustaškom logoru doista stradalo logoraša. Službeni podatci Spomen-područja Jasenovac govore, naime, o 83 145 poimenično nabrojanih žrtava, s čime se slažu i neovisni međunarodni izvori. Također, Centar Simon Wiesenthal navodi 85 000 žrtava, dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje 77 000 do 99 000 žrtava.
U biti, nesuđeni vojvoda – možda ipak?! – ne treba ići u Jasenovac. Dragan Cvetković iz beogradskog Muzeja genocida svjedoči o oko 120 000 žrtava, ali nema popisa. Zapravo, taj muzej ima popisanu 81 000 ubijenih. Dakle, može se mirno na znanstven način diskutirati o broju jasenovačkih žrtava. Ali nije, eto, srpskim političkim prvacima, još otkako su „komunistički istraživači“ Ljubičice Bijele ustvrdili kako je u Drugom svjetskom ratu poginulo 1 700 000 „Jugoslavena“, baš do znanosti.
Dodik – takav nam Srbin treba!
A nije baš, kad se podvuče crta i nakon ovogodišnje komemoracije u Donjoj Gradini, ni do žrtava, osim da još jedanput negiraju genocid u Srebrenici, sve čudeći se što Zapad ne priznaje genocid u Jasenovcu. I da ne bi ovogodišnjih retoričkih gadarija združenog dvojca Vučić-Dodik, o rečenoj se komemoraciji ne bi imalo vele što kazati. Bila je to (samo) još jedna prigoda da čujemo ono što eresovski neprikosnovenik ponavlja u bilo kojoj prigodi – od obiteljske mu slave (Đurđevdana), preko entitetske Narodne skupštine, pa do državne televizije Srbije gdje je bio – sve dok nije prošloga tjedna neoprezno, misleći kako ga nitko ne čuje, uoči intervjua izvrijeđao obitelj Đoković koja je, inače, tamo daleko odavno kanonizirana – dragi gost.
Ukratko, svi Srbi u jednoj državi, odjekivalo je Gradinom… što smo, uostalom, slušali i kasnih 80-ih prošloga stoljeća, samo što je taj jasenovački falsifikator ove godine kazao kako je prošlo stoljeće bilo stoljeće stradanja Srba, a ovo će biti stoljeće njihova ujedinjavanja. Trenutačni je dojam kako se ujedinjuju sukobljavajući se sa svima oko njih – Hrvatska, Bosna i Hercegovina te, naročito posljednjih godina, i nekadašnje drugo oko u glavi – Crna Gora.
Pritom Dodikov sraz s Milanovićem svjedoči koliko je hrvatski predsjednik bio neoprezan kada je nedavno svekolikoj (hrvatskoj) javnosti povjerio: „Dodik – takav nam Srbin treba kao susjed!“ Da bi se nakon, evo, Donje Gradine uvjerio kako je Dobriša Ćosić govoreći da je laž vid srpskog patriotizma, znao što govori. Njegov ga je umalo pobratim susjedski gorljivo kritizirao zbog dodjeljivanja odličja 103. brigadi Hrvatskog vijeća obrane nedavno u Derventi te zagalamio da više ne dolazi u Srpsku ako će to ponovno činiti.
Žal zbog ausvajsa
Istina, Milanovićeva je teorija kako u politici, za razliku od diplomacije, treba praviti skandale jer se tako, veli, skreće pozornost, pa je na sličnoj valnoj duljini s eresovskim skandal majstorom bez premca. Mogao bi ga, dakle, razumjeti… Ipak – ovo mu nije mogao oprostiti, slijedom čega je iz njega progovorila istina o „slučaju Derventa“. Hrvatski je predsjednik tako posvjedočio kako je dva dana uoči puta nazvao toga nekadašnjega socijaldemokrata, druga mu takoreći, i referirao kako će u Posavinu (poharanu) tim i tim povodom. I, priseže, Dodik nije imao ništa protiv. Išao je, ukratko, na predsjednikovu riječ. Ali, ne samo to. Uza sve, i tamošnji su ga Srbi toplo primili.
Štoviše, nenajavljen ga je došao pozdraviti i gradonačelnik Bosanskog Broda i pritom mu – sad hvali li se ili žali, ne znamo točno?! – „uvalio umjetničku sliku veličine solarnog panela“. Doduše, kasnije se gradonačelnik ograđivao (sam od sebe) zbog ovoga dara zagrebačkom gostu, ali kasno – slika je, naime, u Zagrebu. Milanovićeva pak derventska veza, Srbin i susjed po hrvatskoj mjeri, pokajao se što mu je dao ausvajs – sa zadrškom. A poglavito sad, nakon što ga je posavski gost raskrinkao, a i nije prisegnuo kako više neće dijeliti odličja hrvatskim vojnicima po „boljem dijelu BiH“. Nije izdržao pritisak, tumači tu promjenu donedavni dragi gost Republike Srpske.
Kao što smo, dakle, kazali: U Donjoj Gradini i poslije nje, najmanje je bilo riječi o žrtvama Jasenovca koji je, evo, i ove, kao uostalom i svake, godine bio povod za raspirivanje srpsko-hrvatskog verbalnog rata. Uz to, spominjana je, nekako između redaka, i Bosna i Hercegovina. Kao država, naime.
Dobro je što će ostati, ali…
Službeno Sarajevo, koje u konkretnom slučaju personificira Denis Bećirović, uznemirilo je to što je Vučić šutio dok je Dodik Srbima hvatao muštuluk kako će, valjda uskoro, živjeti u jednoj državi. (Baš, eto, kao da eresovski vožd prvi put tupi o secesiji, a Vučić se pravi Englez…) Na što mu je prozvani, teška srca moram priznati, duhovito odgovorio: „Dobro, bre, hoćete li da se mešam ili da se ne mešam?!“
Budući da je Hrvatska treća u tome (paklenom, bermudskom…) trokutu, pitali su ex-Dodikova jarana misli li kako ta Miletova prijetnja pije vode. Na što je Milanović odgovorio kako se on prijetnje laća kad god mu se učini kako (u entitetu) pušta voda. U prijevodu, ništa od brisanja granice na Savi, Drini… Što je hrvatski predsjednik pojasnio, utvrdio takoreći, sljedećom rečenicom: „Bosna i Hercegovina je tu i ostat će takva kakva je!“
Dobro je, dakako, što je tu. Još je bolje što će ostati. Problem je, međutim, što Milanović misli kako će ostati takva kakva je…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
