RATNE IGRE VELESILA/Svi žele Arktik i Antarktik: Kanada je bila ismijala Rusiju, ali Moskva je pokazala da ozbiljno misli
Vrijeme:10 min, 17 sec
Teritorij osam država proteže se sjeverno od Arktičkog kruga – Rusije, Kanade, SAD-a, Norveške, Švedske, Finske, Islanda i Danske (Grenland). Arktik broji ukupno četiri milijuna ljudi, od čega je 15 posto domorodačkog stanovništva. Kad se govori o Antarktici, radi se o kontinentu koji je gotovo potpuno neprohodan, i nejasno je čiji je
– Držimo li se stroge definicije, Arktik se odnosi na područje sjeverno od Arktičkog kruga, odnosno 66. paralele. Ovdje točno znamo tko posjeduje što – objasnila je politologinja Camille Escudé za portal francuskog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS), najveće znanstvene agencije u Europi. Teritorij osam država proteže se sjeverno od Arktičkog kruga – Rusije, Kanade, SAD-a, Norveške, Švedske, Finske, Islanda i Danske (Grenland). Ukupno na Arktiku ima četiri milijuna ljudi, od čega je 15% domorodačkog stanovništva. No, dok Arktik označava prostor u svijetu koji je jasno podijeljen, i čine ga sjeverni teritoriji osam spomenutih zemalja te zamrznuti ocean između njih, na Antarktici je stanje potpuno drukčije. Radi se o kontinentu koji je gotovo potpuno neprohodan, i nejasno je čiji je. Sedam zemalja polaže pravo na dijelove teritorija – Francuska, Australija, Novi Zeland, Čile, Argentina, Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo. Dakle, među njima nisu SAD, Rusija ili Kina, zemlje koje se najčešće spominje kao geopolitički najmoćnije sile svijeta. No, nije jasno zašto bi druge države priznale toj sedmorki izabranih teritorijalna prava.
Kako se političari nisu uspijevali dogovoriti o tomu čije je što, što je bilo i očekivano, u osnovi su ustvrdili da Antarktika neće biti ničija. Ili će, ovisno o kutu gledanja, biti svačija. Tako su lideri 12 zemalja (uključujući svih sedam “vlasnica” kontinenta, SAD i SSSR) 1959. u jeku hladnog rata sklopili Sporazum o Antarktici kojim su se države, u osnovi, složile da se ne slažu. Stavile su na čekanje pitanje posjedovanja kontinenta na kojem nitko osim istraživača ne živi, i dogovorile su se da će tri principa određivati ponašanje na Antarktici – znanstveno istraživanje, međunarodna suradnja i mir. U međuvremenu je 1991. potpisan i Madridski protokol koji je zabranio iskorištavanje Antarktike na bilo koji način, osim za potrebe znanosti. To uključuje zabranu potencijalnog rudarenja ili crpljenja nafte koja je na snazi i danas. No, najviše se govorilo o mirovnoj komponenti – neki Sporazum o Antarktici iz 1959. opisuju kao prvi ugovor o kontroli naoružanja koji su sklopili SAD i SSSR tijekom hladnog rata. Na kontinentu pod ledom, dogovorili su se, neće biti vojnih postrojenja, nuklearnih glava ni nuklearnog testiranja. U vrijeme tadašnje utrke u naoružavanju to je bilo izrazito važno.
Znanstvena istraživanja mogli su provoditi svi, i mogli su se smjestiti na bilo kojem dijelu teritorija, neovisno o tomu koja država, od prije spomenutih sedam, polaže pravo na teritorij. Sporazum o Antarktici u međuvremenu je ratificirao još mnogo zemalja i njihov se broj popeo na 56, a među posljednjima je to učinila Slovenija. Hrvatska to još nije učinila. Tih 56 zemalja, ugrubo, “upravlja” kontinentom, a sjedište Tajništva za Sporazum o Antarktici nalazi se u Buenos Airesu. To je tijelo Financial Times prije nekoliko godina nazvao institucijom najbližom vladi koju ima Antarktika. Zapošljava deset ljudi, što je zaista kuriozitet. U toj sceni tihog kaosa i mnogih nejasnoća razvila se najnovija rasprava između Kine i SAD-a o tomu što je dopušteno na Antarktici, a što nije. Nakon što je spomenuti američki trust mozgova CSIS istaknuo da Kina na kontinentu gradi novu bazu, počela je svađa. Kinezi bazu grade na otoku Inexpressible, a uključivat će zvjezdarnicu sa satelitskom postajom. Bit će velika pet tisuća četvornih metara, a završena do iduće godine.”Iako stanica može osigurati praćenje i komunikaciju za rastući niz kineskih znanstvenih satelita koji promatraju polarna područja, njezina oprema može se istodobno koristiti za presretanje satelitskih komunikacija drugih zemalja”, piše CSIS čiji analitičari misle da bi stanica mogla služiti za prikupljanje obavještajnih signala iznad američkih saveznika Australije i Novog Zelanda.
Pentagon je već prošle godine upozorio na to da bi kineska nova infrastruktura na Antarktici mogla biti namijenjena nekom budućem iskorištavanju prirodnih resursa ili pak polaganju prava na morske koridore. Kina je nezadovoljna zbog tih optužbi i sve ih odbacuje. “Gradnja nove stanice na Antarktici potpuno je u skladu s međunarodnim pravom te će osnažiti ljudsko znanje o tom kontinentu, a pritom će i promovirati održivi razvoj tog područja”, priopćilo je ministarstvo vanjskih poslova u Pekingu i osudilo “pretjerivanje zapadnih medija o tomu da bi Kina mogla potencijalno koristiti postaju kao sredstvo nadzora”.
“Tim neutemeljenim optužbama potpuno je zanemareno da je u veljači 2020. ekipa američkih inspektora, koju je primio kineski tim, posjetila stanicu i nije pronašla nikakvu vojnu opremu ni vojno osoblje”, pisale su kineske novine Global Times i istaknule da SAD ima najveću bazu na tom kontinentu. Referirale su se na postaju McMurdo koja je inače relativno malo udaljena (320 kilometara) od nove baze koju gradi Kina. Iako je Antarktika za čovjeka u mnogo aspekata još nepoznat teritorij, vjeruje se da taj kontinent skriva velike rezerve nafte. Na njemu postoje i rezerve zlata, ugljena, željezne rude, bakra, cinka, nikla, olova te plina, no nije sasvim jasno koji bi bili dometi čovjeka u iskorištavanju ruda u tako neprijateljskom okruženju. Također, iako je još na snazi zabrana rudarenja na kontinentu, propisana je na 50 godina i jednog će dana, točnije za 25 godina – 2048., ta zabrana isteći. Pažljivi promatrači ističu da su protokoli napisani tako da se oteža ukidanje zabrane, ali postoji mogućnost da se zemlje pokušavaju pozicionirati za situaciju kada tih kočnica i međunarodnih sporazuma više neće biti. Američka vlada povremeno optužuje Peking i Moskvu da onemogućavaju donošenje novih pravila o zaštiti morskog pojasa u blizini Antarktike kako bi potencijalno povećali izlov ribe u tom području. Također, globalno zatopljenje moglo bi u doglednoj budućnosti stvoriti novu realnost – istodobno zaoštriti borbu za resurse i otopiti neke ledene pokrivače na Antarktici. To bi, strahuju neki, a nadaju se drugi, moglo započeti novu etapu utrke za resurse zamrznutog kontinenta. Upravo se to već godinama događa na drugom kraju planeta.
– Arktik je možda 10 do 15 godina ispred Antarktike u pogledu strateškog natjecanja – rekao je Peter Jennings s australskog Instituta za stratešku politiku za američki Atlantic. Ideja da će se za Antarktiku zemlje boriti za desetak godina kao što se sada bore za Arktik ukorijenila se među zapadnim analitičarima. U pozadini geopolitike Arktika klimatske su promjene koje uzrokuju otapanje ledenjaka na Sjevernom polu. Arktik se zagrijava dva do tri puta brže od ostalih dijelova planeta i ostaje bez 13 posto ledenog pokrova svakog desetljeća. Znanstvenici misle da bi Arktik već 2035. mogao tijekom ljeta ostati bez leda. Globalno zagrijavanje znatno utječe na to područje s ekstremnom klimom. Otvorilo je nove pomorske pravce te je omogućilo nacijama znatnije iskorištavanje prirodnih resursa.
A oni su golemi – područje u Arktičkom krugu potencijalno sadrži 160 milijardi barela nafte te 30 posto neotkrivenog prirodnog plina na Zemlji, procjenjuje američka agencija Geološko istraživanje. Osim klimatskih promjena, na geopolitiku Arktika presudno je utjecala ruska invazija na Ukrajinu. Rusija je najozbiljniji igrač na Sjevernom polu, i to priznaju i američki analitičari, pa i dužnosnici. “U posljednja dva desetljeća Rusija je dominirala u borbi za Arktik, gradeći svoju flotu ledolomaca, brodova i podmornica na nuklearni pogon”, pisao je prije nekoliko mjeseci američki portal Politico te zaključio da SAD u isto vrijeme pokušava sustići svoje rivale. Moskva sve više povećava utjecaj na Arktiku. Još 2007. ruske su podmornice u slavnoj epizodi dosegle morsko dno točno ispod sjevernog pola i tamo zabole rusku zastavu. Tada je Kanada to ismijala i usput usporedila s kolonijalnim posezanjima država iz 15. stoljeća, no 15-ak godina kasnije, Moskva pokazuje da misli ozbiljno. U gradu Severomorsku na Barentsovu moru najveća je ruska vojna luka na Arktiku, a na poluotoku Koli u Murmanskoj oblasti nalazi se, uz 270 tisuća stanovnika u istoimenom gradu, i najveća koncentracija nuklearnog oružja na svijetu. Nastupila je remilitarizacija te regije, a ulazak Finske u NATO dodatno će zaoštriti odnose (u vojni savez predvođen SAD-om želi ući i Švedska, još jedna arktička zemlja). Analitičari očekuju da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao ojačati nuklearni arsenal na Arktiku. Rusija je u posljednjih šest godina sagradila čak 475 vojnih postrojenja diljem sjevernog dijela granice, izvijestio je The Economist. Militarizacija dolazi i sa suprotne strane.
Osim Rusije i, barem zasad, Švedske, sve su arktičke zemlje članice NATO-a što jasno ukazuje na odnos snaga “svi protiv jednog”. U ožujku prošle godine u Norveškoj su održane najveće vojne vježbe NATO-a na Arktiku u posljednja tri desetljeća. NATO je vojne vježbe ponovio i u ožujku ove godine, a odmah zatim, u travnju, dakle prije manje od mjesec dana, vježbali su i ruski vojnici – njih 1800 koristeći 15 brodova i 40 borbenih zrakoplova. Isto su tako prošle godine, nakon početka Putinove invazije na Ukrajinu, sve zemlje bojkotirale sastanak Vijeća za Arktik koje se trebalo održati u Rusiji. To je tijelo zapravo forum za debate i nema ovlasti donošenja zakona, a bavi se zaštitom okoliša i održivim razvojem te regije. Istodobno i Kina povećava svoj ekonomski utjecaj na tom području – ima sklopljen 30-godišnji ugovor s Rusijom o uvozu plina iz sibirskog dijela Arktika, a prije nekoliko godina objavila je investicijski plan kojim želi stvoriti Polarni put svile, odnosno uključiti to područje u svoje planove ekonomske ekspanzije u sklopu megaprojekta Pojas i put. Nakon što je investirala u Finsku i Norvešku, pojavili su se problemi. Norveška tajna služba u veljači je objavila da bi kineske investicije na sjeveru zemlje mogle služiti za špijunažu i za jačanje utjecaja Kine na Arktiku. “Kina pokušava kupiti i uspostaviti kompanije na strateški važnim točkama na krajnjem sjeveru. To možda nije nužno ilegalno, ali bi moglo slijediti iste ciljeve poput nezakonitih aktivnosti, kao što je ostvarivanje pristupa osjetljivoj tehnologiji”, priopćila je pomalo birokratski prije tri mjeseca norveška tajna služba. Slično je prije godinu dana ustvrdila i danska tajna služba, a finska premijerka Sanna Marin upozorila je na rastuću europsku tehnološku ovisnost o Pekingu. Kina se prije nekoliko godina u strateškim dokumentima počela opisivati kao “gotovo arktička zemlja” koja ima značajne interese u toj regiji. Tako su se u središtu geopolitičke borbe našla dva polarna dijela svijeta o kojima se češće govori u kontekstu klimatskih promjena i ekstremnih uvjeta. Na Antarktici je presudno utjecalo to što su se najveće sile tijekom hladnog rata bile spremne dogovoriti kako bi na prvo mjesto stavile znanost, a zabranile razvoj vojnih kapaciteta, dok je Arktik odavno postao poprište utrke u naoružavanju, iskorištavanju resursa i borbe za prestiž.
