Vladimir Trkmić: Nedjelja Dobrog Pastira – svjetski dan molitve za duhovna zvanja

Dobu u kojem živimo potrebni su biskupi, svećenici, đakoni, laici čvrstog i postojanog katoličkog značaja. Neumorni „borci“ za ljudska prava, proti kulture smrti i rušenja biblijske slike o čovjeku i obitelji. Pokraj nas i oko nas buja jaki liberalni pokret u svijetu koji želi narušiti rodnom ideologijom sliku o čovjeku, obitelji. Koji ne poznaje samo muško i žensko, koji ima nakanu umanjiti ulogu majčinstva, smisla života u svakodnevnom trpljenju, smisao zauzimanja za opće dobro. Zato bi s pravom ozbiljno trebalo shvatiti molitvu za duhovna zvanja. Ali isto tako stvarati ozračje u obiteljima i župama gdje će mladi otkrivati smisao duhovnosti i služenja drugima. Pogotovo u svećeničkom i redovničkom zvanju.

U naše doba teško je čovjeku naših dana predočiti sliku i značenje uloge pastira: živimo u sasvim drukčijim okolnostima negoli su živjeli prvi kršćani. Malo je onih danas koji si mogu dočarati semitski svijet, Isusovo doba, u kojem su pastiri bili svakodnevna stvarnost. Prva Crkva koristila se pojmovljem i znakovljem svoga doba kako bi dočarala Isusovu ulogu u odnosu na crkveni život i ulogu crkvenih starješina prema vjernicima: pastoralnu ulogu biskupa, prezbitera i đakona. Da bismo shvatili ono doba, prve početke kršćanstva, važno je, kako to bibličari znaju reći, „vratiti se na izvore“, na prvotne kršćanske zajednice. Imamo li pred očima tadašnju situaciju, postat će nam razumljivije poslanje svih crkvenih službenika i službi i u ovo naše doba.

Prve slike Dobrog Pastira

Tražeći posredstvom crkvene umjetnosti prvotnu sliku, ili slike Dobrog pastira, moramo otići na same početke kršćanstva, u katakombe. A katakombe su prvotni naziv za lokalitet sa starokršćanskim grobljem kraj današnje crkve sv. Sebastijana u Rimu. One su podzemno groblje, često velikih razmjera. Ponajprije su služile kao mjesto za obavljanje raznih pobožnosti, misnih slavlja prvih kršćana, te za čuvanje relikvija mučenika. Tako je malo pomalo, s vremenom stvoren sustav podzemnih hodnika, izgrađenih na nekoliko katova s proširenjima koja zovu kubikule i kripte. Grobovi u katakombama imaju različite oblike: niša u zidu sa sarkofagom; četvrtasta niša zatvorena vertikalnom pločom. Redovito su ti grobovi bili s natpisom mučenika, pokojnika, a često i oslikani starokršćanskim simbolima: riba, Kristov monogram, dobri pastir, golubica. U početku je to bilo u jednostavnim kompozicijama, a poslije su nastali brojni ciklusi pučkih ekspresivnih slika s motivima sadržanima u Starom i Novom zavjetu. Tako u katakombama postoje biblijske slike (Mojsije; Lazarovo uskrsnuće; Krist među apostolima; Majka Božja s djetetom) te scene iz svakodnevnog života vjernika i portreti pokojnika. Katakombe su nakon proglašenja slobode vjeroispovijedanja vjere u Isusa Krista napuštene i gotovo zaboravljene od VIII do XVI. st., a sustavno se istražuju tek od XIX. st.

Rani kršćani u svojem su nastojanju da približe Krista pomoću umjetnosti najprije odabirali prikazati Isusa kao Dobrog Pastira. Djela ranokršćanske umjetnosti otkrivena u katakombama u Rimu prikazuju Isusa kako nosi janje preko ramena. U vrijeme kada je bilo zabranjeno stvarati eksplicitno kršćansku umjetnost, kršćani su se „snašli“ i oslikali katakombe u kojima su se skrivali tijekom bogoslužja od progonitelja. Njihova umjetnost, koju su za sobom ostavili, služi nam kao prozor u njihovu osobnu i zajedničku vjeru. Tako je na zidovima katakombi Sv. Kalista u trećem stoljeću oslikan Isus koji nosi janje preko svojih ramena. Otprilike istodobno, ili možda stoljeće nakon toga, rani kršćani ostavili su još jedan crtež Krista Dobrog Pastira u Priscilinim katakombama, također u Rimu. Ondje je Isus oslikan s janjetom na ramenima i s dvjema ovcama sa strane koje predstavljaju njegovo stado. U Domicilinim katakombama nalazi se, vjerojatno, najstariji prikaz Dobroga Pastira koji datira iz drugog stoljeća.

Naziv pastir

Naziv „pastir“ od samih je početaka korišten u kršćanstvu kako bi se njime označilo Isusa koji je viđen kao Dobri Pastir i kao takvi naznačen u Evanđelju po Ivanu, 10 poglavlje. Poslije je taj naslov prihvaćen za biskupe i njihove pomoćnike – prezbitere. U tradiciji reformacije, protestantizma, zadržao se taj latinski naziv (pastor) kao prevladavajući kada se želi označiti vjerskog službenika u nekoj kršćanskoj zajednici, a njegova je uloga predvođenje službe Božje i propovijedanje.

Ivan Mažuranić – o pastiru ispunjenu duhovnim vrlinama

Naš Ivan Mažuranić kod Hrvata je najpoznatiji po autorstvu spjeva Smrt Smail-age Čengića. Mnoge su generacije bivših srednjoškolaca svojedobno znale napamet recitirati Mažuranićev spjev Smrt Smail-age U svome djelu Smrt Smail-age Čengića Ivan Mažuranić opjevao je u poglavlju Četa obred pričešćivanja Crnogoraca pred borbu protiv Turaka. U tom spjevu Mažuranić piše o liku jednostavnog pastira – svećenika.

1) Pustimo Mažuranića da se sâm raspjeva . Najprije predstavlja novoga pastira koga…

„ne resi ga ni srebro ni zlato,

nego kriepost i mantija crna.

Ne prate ga sjajni pratioci

uz fenjere i dupliere sjajne,

ni ponosnieh zvona sa zvonikâ,

već ga prati sa zapada sunce

i zvon smjeran ovna iz planine.

2) …umjesto čvrstog, zidanoga ili drvenoga hrama.

crkva mu je divno podnebesje,

oltar častni brdo i dolina,

tamjan miris, što se k nebu diže

iz cvijeta i iz biela svieta

i iz krvi za krst prolivene.

3) Crkvenu propovjedaonicu zamjenjuje studen kamen na koji je dobar starac kročio kad se četi bliže prikučio, pa okupio hrabre vitezove nazvavši…:

Četi Božju pomoć, počeo besjediti:

Djeco moja hrabri zatočnici,

vas je ova zemlja porodila,

kršovita, ali vama zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudier,

otci vaši rodiše se tudier

i vi isti rodiste se tudier:

za vas ljepše u svijetu neima.

4) Zatim svećenik podsjeća pripadnike čete na žrtve što su ih njihovi prethodnici podnijeli da očuvaju svoj komad zemlje, svoj dom i svoju vjeru (M. Moguš: Pričest u Smail-agi. Senj. zb. 41, 271-276 (2014.) 274):

Djedi vaši za nj lievahu krvcu,

otci vaši za nj lievahu krvcu,

za nj vi isti krvcu prolievate:

za vas draže u svijetu neima.

Oro (=orao) gniezdo vrh timora vije,

jer slobode u ravnici nije.

5) Ohrabrivši pripadnike skupljene čete, propovjednik ih priprema na završni boj:

Za krst častni spravni ste mrijeti,

za nj se i sad mrijet podigoste,

srčbe božje hrabri osvetnici.

Al tko Bogu vierno služit grede,

čistiem srcem služiti mu valja,

čistom dušom vršit onom treba,

koji vrši, Bog što sudi s neba.

6) Kako u svakome životu ima uspona i padova, razumije se da je u burnom životu Crnogoraca moglo biti i bilo je propusta:

Il vas tkogod uvriedio brata,

il nejaku dragi protivniku

život dignuv ogriešio dušu,

il dô vjeru, a krenuo njome,

il gladnu uzkratio hranu,

il ranjenu ne zavio ranu.

7) Sve su to grijesi, sve su djela prilika kojih se možemo riješiti ako se iskreno pokajemo, jer bez kajanja neima oprostnika. Zato starac-svećenik gotovo vapije ponavljajući kajite se, kajite se, kajite se!

I nastavlja:

Kajite se, dok imade dana,

dok je doba, djeco, kajite se.

Kajite se, dok nije pozvana

duša k onom, koji nebom trese.

Kajite se, jer zemaljskog stana

tiek izmiče bjeguć, kajite se.

Kajite se, jerbo zora rana

nać će mnogog kud za vazda gre se.

Kajite se …“

Slika i identitet današnjih pastira

Slika i identitet današnjih pastira: biskupa, svećenika, đakona i običnih ljudi može se promatrati kroz sliku zauzetog pastira za svoje stado. Prvotno se svi trebamo ugledati u ulogu Isusa Dobrog Pastira. A potom svatko u svojoj službi, bio klerik ili obiteljski čovjek – laik. On ima zadatak čuvati, jačati, njegovati osobnu vjeru i vjeru onih koji su mu povjereni. U našem slučaju nije nužno kao u Mažuranićevo vrijeme „krvcu“ prolijevati i tako vjeru sačuvati. Ali je nužno brinuti o čistoći katoličke vjere. Biskup, prezbiter, đakon, i običan laik, otac ili majka obitelji moraju voditi brigu da se katolička vjera prenosi s koljena na koljeno. Ne nekom silom, nego osobnim svjedočanstvom. Duhovnim pastirima našeg doba potrebne su crkve, veličanstvena crkvena zdanja. Ali od svega toga važnija je živa Crkva. Vjernici koji žive po načelima Katoličke crkve. Onako kako je Ivan Mažuranić uskliknuo:

„Crkva mu je divno podnebesje,

oltar častni brdo i dolina,

tamjan miris, što se k nebu diže

iz cvijeta i iz biela svieta

i iz krvi za krst prolivene.“

Kriza pastirskog identiteta u Katoličkoj crkvi u Hrvata

U naše doba mnogo se govori o krizi duhovnih zvanja koja je zahvatila hrvatski narod. O nedostatku svećeničkih i redovničkih zvanja. Netko je napisao da je najveća od svih kriza, kriza kršćanskog identiteta. Što znači da je još uvijek malo izvorno i duhovno prožetih klerika i laika. Da smo premalo autentični Isusovi nasljedovatelji. Zašto? Jer smo zahvaćeni materijalizmom, potrošačkim mentalitetom. Bog i duhovnost, molitva i praktična vjera nisu očiti u našem ponašanju. Dobu u kojem živimo potrebni su biskupi, svećenici, đakoni, laici čvrstog i postojanog katoličkog značaja. Neumorni „borci“ za ljudska prava, proti kulture smrti i rušenja biblijske slike o čovjeku i obitelji. Pokraj nas i oko nas buja jaki liberalni pokret u svijetu koji želi narušiti rodnom ideologijom sliku o čovjeku, obitelji. Koji ne poznaje samo muško i žensko, koji ima nakanu umanjiti ulogu majčinstva, smisla života u svakodnevnom trpljenju, smisao zauzimanja za opće dobro. Zato bi s pravom ozbiljno trebalo shvatiti molitvu za duhovna zvanja. Ali isto tako stvarati ozračje u obiteljima i župama gdje će mladi otkrivati smisao duhovnosti i služenja drugima. Pogotovo u svećeničkom i redovničkom zvanju. Sjetimo se samo nekih velikana duha i katoličke duhovnosti: sv. L. B. Mandića, bl. Ivana Merza, bl. Kardinala Alojzija Stepinca, i drugih svetih svećenika, biskupa i laika koji su hrabro služili Bogu i povjerenim im vjernicima..

Molitva za duhovna zvanja

Gospodine, Isuse Kriste, ti si rekao: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.“ Pogledaj potrebe naše Katoličke crkve i Crkve u Hrvata i daruj joj dovoljan broj svetih svećenika, redovnika i redovnica, koji će vjerno i požrtvovno služiti tvome narodu i izvršiti tvoje poslanje. Pohodi naše obitelji da budu zajednice ljubavi u kojima roditelji s radošću primaju djecu i pomažu da ona odrastaju u prijateljstvu s Bogom te postanu ljudi poslušni nadahnućima Duha Svetoga. Ohrabri mlade da vjeruju ljubavi i spoznaju veličinu života stavljenog u službu drugima po svećeničkom i redovničkom zvanju, te mnoge privedu k tebi, jedinom Putu, Istini i Životu. Ti si, Gospodine, naša nada, u tebe se uzdamo! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen

Vladimir Trkmić, Hrvatsko nebo