U Hrvatsku vojsku stigao je u ključnim trenucima, a nakon Otvorenog pisma povukao se iz javnosti
Vrijeme:5 min, 28 sec
Svoju lojalnost, hrvatski su mu branitelji u to vrijeme demonstrirali dežurajući danonoćno ispred njegove kuće na zagrebačkom Tuškancu, spriječavajući uručenje optužnice, predstavljajući se policiji i javnosti kao “berači kestena”
Od četvero braće, jedino je Janko, premda tri puta ranjen, uspio preživjeti rat, čiji je završetak dočekao u činu potpukovnika te ostao u aktivnoj službi JNA gdje je završio Visoku vojnu akademiju. Godine 1966. promaknut je u čin general-potpukovnika i imenovan na dužnost načelnika Štaba 5. vojne oblast JNA (za Sloveniju i Hrvatsku) što je obnašao do 2. prosinca 1971. kada je zbog izravne političke potpore hrvatskom rukovodstvu i Vladi u vrijeme Hrvatskog proljeća i odbijanja da se u službu ponovno vrati u Beograd smijenjen sa svih dužnosti i stavljen pod stalni policijski nadzor.
Početkom 90-ih politički se aktivira i djeluje u Sisku i na Baniji, a u siječnju 1991. godine kao član Komisije za nacionalnu sigurnost na sjednici Hrvatskog sabora upozorava na potrebu odlučnosti i spremnosti za događaje koji prijete te se stavlja na raspolaganje za obranu domovine. U govoru održanom u Saboru 1. kolovoza, iste godine, izazvan otvorenom srpskom oružanom pobunom izrekao je misao: “Hrvatska mora u rov ili će ju staviti u grob.”
Kao rođeni Sisčanin na početku velikosrpske pobune orijentirao na svoj rodni kraj uključujući Baniju i Petrinju. Osobno je ocjenio da će taj prostor biti epicentar velikosrpske pobune u Hrvatskoj te da će se sam grad Sisak ubrzo naći u izuzetno teškom i ranjivom položaju. Generalova procjena bila je točna jer su pobunjeni Srbi uz pomoć tzv. JNA upravo na Banovini otvorili jedno od prvih bojišta u Hrvatskoj. Sisačko – banijska bojišnica postala je i ostala sve do oslobodilačke vojno-redrstvena operacije “Oluja” najznačajnija i najkrvavija bojišnica u Hrvatskoj.
Zanimljivo je da se tijekom Hrvatskog proljeća zbližio sa Savkom Dabčević, Mikom Tripalom, Dragutinom Haramijom i drugim prvacima HNS-a koji su se svakoga tjedna redovito okupljali upravo u Bobetkovom domu na Tuškancu i dogovarali izlazak na izbore s Koalicijom narodnog sporazuma. Franjo Tuđman pokušao je odmah pridobiti Bobetka u HDZ nudeći mu poziciju prvoga ministra obrane Republike Hrvatske, no on je to odbio. No, nakon što je predsjednik uspio pridobiti njegova sina Ivana, i Bobetko je pristupio stranci. Čin generala zbora HV-a Tuđman mu dodjeljuje 10. travnja 1992., kada ga imenuje i zapovjednikom Južnog bojišta. Na temelju te naredbe osobno organizira pripreme i izvođenje operacije za oslobađanje juga Hrvatske, gdje se jako brzo proslavio blistavom ratnom akcijom deblokade Dubrovnika.
Dana 20. studenoga 1992. godine imenovan je za načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske i tu dužnost obnaša do 15. srpnja 1995. godine. Planira vojno-oslobodilačke operacije, uključujući i operaciju “Oluja” kojom zbog bolesti neće zapovijedati, a organizira i osobno zapovijeda prvim Mimohodom HV na Jarunu 30. svibnja 1995. godine. Bobetkove značajne uloge u Domovinskom ratu prisjetio se i predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Marinko Krešić.
– Janko Bobetko je došao u ključnim trenucima Hrvatske vojske. To je bilo vrijeme kada je Hrvatska tražila mir i primirje jer nije bila spremna za oslobađanje domovine. Upravo pod njegovim vodstvom i prvog hrvatskog predsjednika i ratnog ministra, Bobetko je igrao ključnu ulogu pogotovo na južnom bojištu gdje smo oslobodili velike prostore i dali nadu Hrvatskoj vojsci za budućnost. I dalje je ostao ustrajan, voljela ga je vojska, čovjek koji je iznikao iz naroda i koji je s vojskom provodio dosta vremena te zbog toga je bio jako popularan među vojskom. Janko Bobetko je napravio i strategiju obrane, zapravo i za oslobađanje domovine, operacije Bljesak i Oluju, i svakako mu pripada posebno mjesto, uz prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i Gojka Šuška, kao najzaslužnijem čovjeku za obranu hrvatskih prostora i oslobođenje – rekao je umirovljeni general bojnik Marinko Krešić pa dodao:
– General Bobetko bio je odlučan i odan vojskovođa tijekom ratnih operacija, ali je jednako tako bio dobronamjerna, plemenita i nesebična osoba. Uvijek treba pamtiti njegove riječi: “Vojnici su nečiji sinovi. Nema pobjede bez žrtava, ali moramo učiniti sve da broj žrtava bude minimalan”. Posebno treba pamtiti njegove riječi na II. Saboru Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata 1994. godine kada je o palim žrtvama rekao: “Što čovjek više može dati i koji je to primjer jači i uvjerljiviji od onog da golim prsima je spreman i brani svoju zemlju”, odnosno kad je govorio o braniteljima kazavši: “Na odnosu prema ratnicima hrvatske domovine, prema ljudima koji su dali svoje živote, prema ljudima koji će ih dati, Hrvatska polaže povijesni ispit sama pred sobom, tu Hrvatska prolazi ili dobiva negativnu ocijenu”.
Janko Bobetko bio je 2000. supotpisnik Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika koji su tražili prestanak kriminalizacije Domovinskog rata, zbog čega ih je tadašnji predsjednik Stjepan Mesić ubrzo umirovio. Te godine se povukao iz javnog života. Haaški sud je protiv njega podigao optužnicu 2002. kojom ga se po zapovjednoj i individualnoj odgovornosti teretilo za zločine počinjene u akciji Medački džep. Odbio ju je primiti, a to nisu učinili ni njegovi odvjetnici. Svoju lojalnost, hrvatski su mu branitelji u to vrijeme demonstrirali dežurajući danonoćno ispred njegove kuće na zagrebačkom Tuškancu, spriječavajući uručenje optužnice, predstavljajući se policiji i javnosti kao “berači kestena”.
– Ja sam odlučio: dođu li po mene, živ im u ruke ne idem, iz moje me kuće mogu iznijeti samo mrtvog, ne ranjenog, mrtvog – kazao je u rujnu 2002., tada 83-godišnji Janko Bobetko. Umro je osam mjeseci kasnije, 29. travnja 2003. godine u svom domu u Zagrebu. Pokopan je na sisačkom groblju uz najviše vojne počasti, a u svojoj oporuci naznačio je da na njegovom pogrebu političari ne smiju govoriti. Dobitnik je najviših državnih odličja: Reda bana Jelačića, Reda kneza Domagoja s ogrlicom te Velereda kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.
večernjak.ba/https://www.vecernji.ba/ /Hrvatsko nebo
