Zdravko Gavran: Schmidtova „viša“ matematika i gola sila nužne da bi BiH kao država uopće funkcionirala

A sve se je g. 1995. moglo, i sve bi se pogotovu danas moglo elegantno i bez primjene „više“ matematike riješiti – kada bi se htjelo poći već jednom od stvarnosti, a ne od fiks-ideja i robovanja geopolitičkim interesima moćnih središta izvan BiH te od povlašćivanja Srba kao „corpus-a separatum-a“ u kombinaciji s priznavanjem Bošnjacima većinskoga („građanskog“) vlasništva nad državom. Prava i najbolja rješenja uvijek su – jednostavna rješenja. Bez sile i bez zamršene matematike.

Christian Schmidt posegnuo je u četvrtak za novom matematičkom formulom kako bi deblokirao uspostavu vlade većega entiteta, Federacije BiH. Ona je još nešto složenija od one matematičke formule kakvu je u iste i u analogne svrhe (formiranje savezne vlade) propisao 2. listopada 2022., dakle prije gotovo sedam mjeseci. A i ta je bila ponešto modificirana, sama po sebi već prije uspostavljena matematička formula, sadržana u daytonskom Ustavu odnosno u naknadnim izmjenama i dopunama izbornog sustava.

NAKON IZVANREDNOG OBRAĆANJA: Schmidt deblokirao FBiH, sutra izbor nove Vlade, oslabio ulogu Hrvata

Dvije sastavnice i tri aksioma nove Schmidtove odluke po koelnskim ovlastima

Schmidtova odluka po koelnskim ovlastima ima dvije sastavnice, dvije dimenzije. Jedna ima za svrhu aktualnu deblokadu procesa uspostave vlade FBiH, kako bi neutralizirao otpor do sada „stožerne“ stranke, Izetbegovićeve (očito nacionalističke, ekstremističke i monopolske) SDA-e. Druga ima za cilj postizanje trajnog rješenja, u razdoblju kada, recimo, visokog predstavnika više u Bosni i Hercegovini ne bude.

Prva svrha vjerojatno će već u petak, 28. travnja, biti ostvarena u Parlamentu FBiH. Schmidt je uzeo u obzir i točno izračunao koliko ruku ima na kojoj strani trenutno asimetrično raspolućenoga parlamenta. Druga svrha… ah, tko zna što će se sve događati tijekom jedne godine kušnje i ostalih provjera, potvrda ili odbacivanja s kojima će se dugoročnije formulirana promjena Ustava FBiH odnosno izbornog sustava susresti.

Gospodin Schmidt, koji je u snažnoj komunikaciji s vodećim zemljama Vijeća za provedbu mira, a osobito sa SAD-om i predstavnicima odnosno nekim članicama i(li) institucijama EU-a, pokušava očuvati i u praksi potvrditi dvostruko načelo na kojemu počiva daytonski ustavni poredak. On pokušava taj poredak očuvati i ujedno ga učiniti funkcionirajućim tako da poštuje tri aksioma: 1) formalnu jednakopravnost triju naroda, 2) formalnu jednakopravnost svih građana, 3) faktičnu mogućnost odnosno prijeku potrebu formiranja legitimne izvršne vlasti nakon održanih izbora.

Koliko anđela stane na vrh igle i permanentna neuskladivost bez „više sile“?

Pomiriti ta tri aksioma nije nimalo lako ni jednostavno, što formalno, što faktično. Zbog toga Schmidt poseže za sve „višom“ matematikom, koja se u konačnici svodi na skolastički prijepor izražen nekoć u nerješivom i samo naoko absurdnom, ali konzekventnom pitanju koje proizlazi iz prethodnih postavki odnosno aksioma: Koliko anđela stane na vrh igle? Koliko je ruku i s kolikim pravima potrebno da bi se formalna načela učinila funkcionalnima?

Takva „viša“ matematika posljedak je i nužni derivat temeljne, daytonske ustavne arhitekture, sadržane u formuli: jedna država, tri naroda plus Ostali, dva asimetrična entiteta, jednakopravnost svih državljana. Takva arhitektura pokazala se je nebrojeno puta kao sama po sebi permanentno neuskladiva ili nefunkcionalna, osim ako bi postojala „viša sila“, koja bi svaki put iznova odnijela prevagu time što bi nametnula ovakva ili onakva oktroirana rješenja odnosno dala presudna formalnopravna tumačenja. Takva državnopravna arhitektura sama je po sebi permanentno neuskladiva ili nefunkcionalna i zato što tri naroda i još mnogo više od triju njihovih stranaka nisu u ovakvim „košuljicama“ u samoj svojoj srži međusobno, nisu postojano, kauzalno ni finalno uskladivi. Njihovi interesi, ako bi na umjetan način i postali u osnovi uskladivi, ne bi time postali trajno i u svakoj novoj konstelaciji uskladivi.

Ustavna i iz nje proistječuća zakonska arhitektura zgrade be-ha države u kombinaciji s faktičnim odnosima među trima narodima (plus Ostali“), međi „građanima“ neovisno o nacionalnoj pripadnosti, među dvama asimetričnim entitetima i s  izbornim sustavom koji u Federaciji BiH uključuje vrlo zamršene izborne procedure i po županijama, uspostavljena je tako da nikada ne može osigurati ekonomičan, skladan, uređen i redovan suživot stanara u zajedničkoj zgradi tako da svi spomenuti aksiomi budu automatski zadovoljeni.

Nije izgledno da će BiH na ovakvim osnovama ikada postati funkcionalnom državom kao što je to Belgija

Slikovito rečeno, iako ni Belgija s trima narodima i trima odnosno četirima entitetima nije savršen izum, ona se ipak pokazuje i potvrđuje kao funkcionalna država. BiH takvom nije niti je izgledno da će takvom na ovakvim osnovama ikada postati. U njoj se zbog toga nerazmjerno mnogo i previše energije troši na samo „političku klasu“ i na međunarodne subjekte i sile u njoj prisutne, aktivne i po sebi u presudnoj mjeri „konstitutivne“. Pritom su sva tri naroda cijelo vrijeme u većoj ili manjoj mjeri kao narodi nezadovoljni, dok obični državljani („građani“) uvelike ostaju „kratkih rukava“ i uvelike se osjećaju kao „zadnja rupa na svirali“.

Takvo stanje i državnosti i demokratičnosti i sustava štićenja općega dobra ujedno je trajan generator međuetničke i političke nesnošljivosti i isključivosti, koja se opetovano pokazuje i u protežnici potencijalne ugroze opstanka same države ili u protežnici ulaska u izvanustavne aktivnosti političkoga tipa ili eventualno novoga fizičkog, oružanog sukobljavanja, koje je automatski u korelaciji s krupnim unutardržavnim i među-narodnim prijeporima u istočnom i južnom susjedstvu, a i šire na geopolitičkom zemljovidu.

U uzavrelim regionalnim i globalnim geopolitičkim okolnostima, ovakvo stanje države BiH nipošto nije rješenje kakvo bi se poželjeti moglo. Ono je, naprotiv, trajan inkubator kriza, nezadovoljstava, partitokracije, iseljavanja, smanjivanja stanovništva, napetosti i mržnje među narodima, „građanima“, strankama, političarima, intelektualcima i vjerskim zajednicama. U takvu stanju moraju ovlašteni predstavnici međunarodne zajednice stalno posezati za sve „višom“ matematikom, ili za golom silom, kako bi omogućili funkcioniranje države i njezinih sastavnica.

A sve se je g. 1995. moglo, i sve bi se pogotovu danas moglo elegantno i bez primjene „više“ matematike riješiti – kada bi se htjelo poći već jednom od stvarnosti, a ne od fiks-ideja i robovanja geopolitičkim interesima moćnih središta izvan BiH te od povlašćivanja Srba kao „corpus-a separatum-a“ u kombinaciji s priznavanjem Bošnjacima većinskoga („građanskog“) vlasništva nad državom. Prava i najbolja rješenja uvijek su – jednostavna rješenja. Bez sile i bez zamršene matematike.

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo